srijeda, 30.09.2009.

Pozdrav nepoznatom počinitelju

Ljubi Pavasoviću Viskoviću lopovi vratili BMW X6 i nešto satova koje su posudili. Jebeš mi mater ako bih se družio sa čovjekom kojemu lopovi non-stop vraćaju ukradene stvari.
Mom ćaletu je nepoznati počinitelj prije par dana na zadnjem dijelu Škode Octavije ručnim, ili nožnim radom napravio sveopći propuh. Mislio je ćale, po uzoru na Viskovića, pričekati koji dan da mu nepoznati počinitelj pred vratima ostavi 350 eura za štetu, ali na prognozi najavljuju kišno razdoblje, pa se valja požuriti.


- 21:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2009.

Ubojiti zapisi


Parkirao sam svoj Ford Capri iz `69. na nasipu kao i obično, spustio sic, zalegao i izvadio najdraže odbijenice neizdavača vlastitih proznih djela. Nemate pojma kako to zna opustiti čovjeka. Pišete nešto za što znate da vrijedi, utrošite sate i sate, dane, mjesece, godine, a onda vam neki isprdak, kojih hvala bogu ne nedostaje u izdavačkim hramovima, prdne u facu i vi odsmrdite neko vrijeme duboko povrijeđeni poput nekog nevinog silovatelja koji u zatvoru postaje ono za što je optužen kako bi preživio, ili poput nekog hrvatskog Brazilca kojem se cijela Engleska ruga jer on je brazilski Hrvat, „šiptar“, smrdi i ne zna pasti kako bog zapovijeda u protivničkom šesnaestercu.
Uglavnom, kada vas izdavač na pravi način apsorbira, probavi i posere gdje god stigne u jedan veliki „zavijutak“, budite sigurni da je to to, tj. da će cijelo područje u kojem se krećete smrditi još godinama, a da to nikome neće smetati, jer, ovo je Hrvatska i ona ima svoju književnu scenu koju predstavljaju književni „zavijuci“, a na nju se automatski naslanja čitateljska smradom ošamućena svjetina, takozvani „smradoljubi“.

Ne znam odakle se stvorila ova krava koja jezikom lašti retrovizor, ali činjenica je da to više zabavlja nju nego mene. Pitao bih je bi li to radila da je prije dva dana iskeširala iz svog džepa pedeset kuna u autopraonici. Kada joj je retrovizor postao dosadan počela se češati guzicom o prednji lijevi far, a nakon njega prešla je na desni. Ne mogu dopustiti da mi jedna obična neotesana krava na ovakav način ponižava limenog ljubimca, pa se svakako odlučujem za vrlo razumnu radnju okretanja ključa u bravi kako bi pokrenuo motor posramljenog limenog ljubimca. Zakašljao je dva-tri puta, a onda umuknuo.

Zadnji put je umuknuo onaj dan kada sam ga kupio u Dubrovniku prije petnaest godina. Jaran iz Neuma pribijao je neki stari dug sa propalim poduzetnikom sa područja Konavala, pa ga je dobio u paketu sa još nekom poljoprivrednom mehanizacijom. Išao sam sa njim u Raguzu jer mi ga je odmah obećao za neku siću.
Sjedili smo tako nas dvojica u jednom kafiću u Bourboun Streetu i dobro pamtim da me iz zvučnika pogađala „Purple Haze“, a da je na zidu iznad petorice lokalnih klošara bila Hendrixova slika na kojoj on prebire svojim dugačkim prstima desnice po vratu Stratocastera dok je njegova postojana frizura upijala svjetla reflektora i dim cigarete iz purpurnih mu usta.
Na istoj slici je bio umetnut novinski članak koji je upozoravao na 25-tu godišnjicu Woodstocka. Dok je jaran iz Neuma pričao o svom životu na selu, meni su neke brojke navirale u glavu. Npr. spoznaja da se Woodstock održao iste godine kada je Ford, kojeg sam otkupio taj dan, proizveden. Ili da su Janis, Jim i Jimi odapeli u dobi od 27 godina, a baš te godine je i Kurt sebi prosuo mozak u 27-oj. Kopao sam malo dublje po glavurdi i sjetio se da je čak i Bukowski spomenuo u jednoj od svojih pripovjetki kako je u dobi od 27 godina legao na cestu i čekao da ga nešto pregazi, ali kakve je bio sreće, prije bi ga grom na cesti pogodio nego kakav kamion. Kako je meni tada bilo dvadeset, pomislio sam kako imam još dobrih sedam godina da postanem slavan i umrem. I dok sam sebe uvjeravao kako sedmica donosi sreću, jedan od onih pet klošara koji su sjedili ispod slike je primijetio da imam zanimljive sunčane naočale i zamolio me da mu ih dam. Ustvrdio sam naglas kako one nisu proizvedene da bi ih pičkice nosile, a već minutu poslije smo jaran i ja džogirali oko Okružnog dubrovačkog zatvora, dok su petorica klošara malo zaostajali za nama kao da nisu iz Kenije. Ford je bio parkiran odmah do zatvora, tako da smo u trenutku odlaska na piće bili uvjerenja kako je u sigurnoj zoni. No, polazak sa parkirnog mjesta bio je nešto kompliciraniji, jer nam je neprijateljski nastrojena petorka ljuljala auto pokušavajući nam dočarati ugođaj brdskih utrka. Nakon što sam otkrio da mi sirena radi, pojavilo se nekoliko uniformiranih plavaca koji kao da su umjesto palica podivljalu petorku doticali čarobnim štapićima, pa su se ovi odjednom pretvorili u dobre momke iz susjedstva i čak nam pogurali auto koji je iz prve upalio. Sjećam se da sam tada otvorio prozor i doviknuo im kako im to nikada neću zaboraviti. I nisam. Nikada.

Ova krava nikako da ode. Krenem izaći, a ona se odmah stvori tik do prozora. Krenem na suprotna vrata, ona tamo. Trubim….tu tuuuuu - bi biiiii!!!!! Ništa. Za kraj uvijek čuvam provjerenu metodu koju sam primijenio i u ovom slučaju.
Otvorio sam aktovku, izvadio svoj omiljeni poster A3 veličine i rastvorio ga na vjetrobransko staklo iznutra. Krava je doslovno podivljala. Počela se ritati lijevo-desno poput Tine Turner, te je naposljetku skočila u Neretvu pokušavši je preplivati. Ne znam je li uspjela, ali znam da je od tada više nisam vidio.

Riješio sam se krave, ali ne i svih problema. Monitor od kompjutera je umro, pa u zadnje vrijeme segmente mnogih novonastalih priča zapisujem gdje god i na čemu god stignem dok ne kupim novi.
Početna inspiracija mi je uvijek stari željeznički most. Sa njega promatram divlju vodu; virove koji nastaju i koji dalje kovitlaju procese u mojoj glavi.

Trenutno nešto piskaram o Evi i Goranu. Ona je medicinska sestra u jednoj lokalnoj stomatološkoj ordinaciji, a on odvjetnički pripravnik. Prvih mjesec dana je kao u bajci; on dolazi po nju na posao svaki dan sa svojom vespom, idu na kave, u kino, pa čak i na nedjeljne ručkove kod njegovih staraca, ali već drugi mjesec ona se smrtno zaljubi u konobara Mateja. Ne želi istodobno hodati sa dva tipa, pa odluči da će ubiti Gorana pošto ne može prekinuti sa njim jer je već upoznala njegove roditelje. Morbidno, znam, ali ne mogu ja protiv priče. Sama se ispisuje. Ja sam tu samo kao njena produžena ruka, pa ponesem kredu za suhog vremena i pišem po cesti i zidovima. Jučer sam imao jednu malu neugodnost u tatoo salonu, ali radije ne bih o tome.

Tko je ovaj mali čovječuljak u sivom baloneru sa šeširom na glavi? Zastao je nasred mosta, ispustio jedan prodorni „muuuuu“, nasmijao mi se nekako podrugljivo u facu i produžio dalje.
Nakon kraće kontemplacije vratio sam se do auta, sjeo za upravljač i pokušao ga pokrenuti.
Upalio je sa prvim kapima kiše. Nasmijao sam se od srca, a onda sam začuo „muuuuu“ sa zadnjeg sjedišta.

Mu me pratio sve do mog stana. Skuhao sam mu čaj i izvadio na stol neke od svojih tekstova da ih pročita, pa da mi promuče svoje mišljenje kasnije jer sam upravo bio žurio kod susjede da se pohvatamo malo.
Prvi joj je put i imao sam tremu. Kada me zajahala, nije se dala skinuti. Stenjala je glasno, čupala vlastitu kosu i urlala „o bože, da sam prije znala da je ovako dobro!“.
U maniri Minotaura protiv Filipovića bacio sam je sa sebe i uzeo je otraga. Nakon par minuta navrla mi je inspiracija, pa sam dohvatio flomaster iz hlača i htio to zapisati na tapetama, ali ona me ugrizla za ruku pri pokušaju. Uvalio sam joj polugu gušenja dok sam sa zida skidao dio tapete.
„Ubit će me tata! Ubit će me tata!!!“, vrištala je.
„Oprosti mala, ali ovo moram zapisati.“, rekoh.
Tada je dohvatila svoju torbicu i počela me gađati svime što se nalazilo u njoj : šminkom, sjajilom, olovkom za oči, kineskim štapićima, japanskim kuglicama, ali i ulošcima. Jednog sam uspio uloviti, pa sam nastavio na njemu pisati, a u isto vrijeme sam navlačio hlače i izbjegavao njene napade. Uspio sam pobjeći.
„Mu, otvaraj vrata! Mu!“
„Muuuuu!“
„Je, ja sam. Otvaraj!“
„Mu mu muuuu!!!“
„Znam, luda je. Ali proći će je. Ništa ti ne brini. Bem ti…neće mi sve stati na uložak. Mu, što to držiš u ruci, da vidim? Što ovo piše, rođen sam gluh…? Ček, sa druge strane ne piše ništa. Odlično! Samo da nadopišem još ovu rečenicu…“

Eva je neumorno udarala rukama o vrata njegovog stana, ali Matej nije otvarao. Bojao se da će nakon Gorana ubiti i njega.



- 08:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.09.2009.

Gdje nakon uporabe odlaze plastične Hrvatine?


Ako ih uočite na ulici, nemojte ih šutnuti. Pokupite ih kulturno i odložite u najbliži kontejner za plastični otpad gdje im je i mjesto. Nadležne institucije će se pobrinuti da reciklaža prođe u skladu sa normama EU-a.



- 19:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 01.09.2009.

Koji kurac skačemo?


Blanka je skočila 208, a ja nemam volje ni po pivo da skočim.



- 22:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se