11

ponedjeljak

ožujak

2013

Iz trećeg pokušaja...zrela na treću

Naučio sam... da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo
Naučio sam... da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti
Andy Rooney


Kad dođemo preblizu (a sa mnom je vrlo lako doći preblizu jer ne koračam, nego trčim, iako nisam brza u trčanju pa sam i pala u trčanju...ne na koljena, nego pala pa sam trčala tri puta dok nisam dobila tu peticu, a svemu tome u korist nije išla ni činjenica što mi je desno koljeno tuđe i što mom polumjesečastom meniskusu nedostaje jedan krak, tj. ne nedostaje nego smrvljen stoji na mjestu, a ja patim od mrvica u džepovima, kako bih se imala čega najesti pa makar vlastitog zdrobljenog padanja kad sam gladna) – onda osjetim potrebu unazaditi se (ne od sebe, nikako, to radim sasvim drugačije, ne upotrebom zdrobljenih dijelova nego osušenim, upalim komadima) od ljudi i njihove blizine kako bih predahnula – a rekoh to je jako bitno (jer nisam dobra u trčanju...pa se trudim ne pasti makar me koštalo primjerak džokera iz Zdjele pokušaja i pokušaja i pokušaja)

Jer ja zbilja(!) nisam od onih koji nesvjesno povjeruju (ono u što ne vjerujem) ili se slučajno nauče (onome što me opeče po prstima dok ujutro izvlačim vrući kruh iz pećnice) pa moje kave (što sa mnom što s drugima) redovito ne završe mudrim prosvjetljenjima (jer ti neki mudri lijenik lampicom provjeri pupile) nego uzdasima ili osmijehom, dok svoja vjerovanja, (krunice,) izbjegavanja (tupih vršaka prstiju), mudre zaključke i paljenja žarulje koja već odavno ne radi (ne samo na stropu nego i inače iznad glave) čuvam za druge trenutke, a redovito mi se ukažu onako s koljena iz polužablje perspektive (koju ne volim, kao i sve ostale perspektive uostalom) dok jodom ispirem rane kako bih napravila mjesta zdravim sjećanjima na vlastite padove.

Pa bi se olako dalo zaključiti da sam nezahvalna, ali svejedno imam problem s velikim savjetima i to ne jer su oni veliki ili jer ih zamjeram (to prepuštam onima koji ih donose), nego jer znam da ću zateturati (to sam barem naučila) i jer ću si imati zbog čega zanovijetati, nabijajući si (ne na nos nego) na pamet (ili glupost – kako se uzme) sjećanja da me netko poučio boljem, a ja nisam znala (jer nikad nisam znala) poslušati nego mi je trebala sol s kupole malog prsta na vrhu jezika da shvatim da si time dan nisam zasladila.
(Ne zamjeram vam savjete. Zamjeram ih sebi.)

Pa bi se dalo zaključiti da mi ništa nije sveto jer se slijepo poput takvog uličnog pjevača (kojemu je zdjelica s novcem punija nego kod ostalih) držim onog „da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti“ – a držim se zbilja slijepo toga (iako se ponekad „prosvijetlim“ pa se odlučno zaobiđem u toj namjeri i ponekog podarim istima...to onda isto zamjeram sebi).

To me, s druge strane, naravno ne sprječava da se nakon toga lupim po prstima ili da, kad drugi pokušaju isto, spuštam ruke na bedra da ih smirim, prije nego bez usana počnu mahajući govoriti.

I, da. Nije mi sveto ono (ili to) što moram iskusiti, a moram jer moram, jer usprkos svemu, makar se činilo drukčije, vrlo dobro znam o čemu pričam kad kažem kakva sam i kako funkcioniram, a svoja pitanja, ono za što nemam rješenja, ne ispisujem boldano, ali imam vrlo jasne upitnike (zar ne?).

I zato izbjegavam što izbjegavam pa tako i savjete jer znam da bih već sutra mogla biti bez onog bez u bez šećera, ali isto tako znam da se isto neće dogoditi jer me netko zasladio šećerom. To garantiram. Jer mogu biti tako uporna (o, mogu...) da sam u stanju postati trpka samo od pokušaja da me se promiješa s nečim što u mom imenu nema mjesta.

Čuvam se za svoja zašto, za svoja kako, dokle, kada, (najviše za svoja kako,) ali to kakva sam (u srži i nikad do kraja) to je već zapisano, to je već kakvo jest, barem onaj svjesni dio i to je maratonac koji pada u kvalifikacijama, ali je u stanju dobiti odličan iz trećeg pokušaja – ne zbog savjeta, nego zbog zrelosti (trenutka), a ja sam, čini se, zrela (bolje reći iz ali reći ću) na treću.

<< Arhiva >>