< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Lik iz bajke

(by anna)

Djeca me fasciniraju. Njihov svijet je definitivno svijet u kojem odrasli imaju gostujuće uloge. Pokušavam da razumijem taj svijet, i onog trenutka kada pomislim, aha, shvatila sam! ...oni me iznenade i ostave u dubljem neznanju nego što sam bila. I sasvim definitivno sam zaključila da ne mogu svoj posao smatrati poslom...

Počela sam raditi u četvrtom razredu. Desetogodišnjaci. Poslije onih buhica od prvačića, sve mi je bilo novo. I njihova samostalnost i njihova sposobnost verbalnog izražavanja, te općenito atmosfera toga razreda. Znate onaj osjećaj kad uđete u nečiju kuću, pa možete da nanjušite kakva je atmosfera? Svaki razred ima svoju atmosferu. Djeca vas ili prihvate ili ne. Ili vas puste u svoju kuću ili vam zalupe vrata pred nosom. Uvijek postoji strepnja kada su djeca suočena sa promjenom (u ovom slučaju odlazak njihove učiteljice koja ih je učila četiri godine) kako će reagovati i kako će vas prihvatiti. Mene su prihvatili kao prijateljicu. Ljudi moji, šta sam se naslušala ljubavnih problema u ove dvije sedmice!! Šta sam savjeta podijelila!! Pih! Uspjela sam čak dobiti čestitku od dječaka-največeg problema četvrtih razreda koja je sadržavala rečenicu "Mojoj dragoj učiteljici..." Satisfakcija do neba...

Jučer sam imala prvu konfliktnu situaciju sa njima. U tom razredu postoji jedna djevojčica, nazvaću je Ema. Ema je lik iz bajke. Živi u svome svijetu. Odgovara pravilima iz toga svijeta koja se ne podudaraju sa pravilima našeg svijeta. Pokušava zadobiti naklonost vršnjaka tako što im dosađuje, vuče za rukav, umara. Djeca je ne trpe. Govore joj ružne riječi, odbacuju je na najgore moguće načine, onaj "problem" je čak zna i udariti...ona na to sve odgovara samo osmijehom. Nikad se nije požalila na njih, međutim, uvijek se u razredu pojavi neka brižna duša koja mi ispriča ko je šta rekao Emi i šta je Ema uradila.

Jučer je Ema dohvatila flomaster koji je ispao dječaku iz prve klupe. Dječak uzima od nje taj flomaster vršcima prstiju i i uz takvu gadljivu grimasu (da se meni stomak okrenuo) govori: "Jao fuuuj!! Dohvatila je rukom flomaster, sad ga moram baciti u smeće!!!" Eh sad...da sam mu roditelj, drugačije bih reagovala. Kao prosvjetni radnik za to bih mogla dobiti i otkaz, umjesto toga sam izbrojala do deset i pitam ga da mi ponovi šta je to rekao. Šuti. Kažem: "Moraš se izviniti Emi, uvrijedio si je svojim postupkom!" On šuti. Ponavljam. On govori: "Ali učiteljice, ja sam rekao da mi se gadi jer je flomaster bio na podu, pa zato". Ja mu govorim: "Znači sad i mene praviš budalom. Sad češ se izviniti Emi, a onda ceš se izviniti i meni". Na jedvite jade se dječak izvinuo.Ostatak vremena do kraj časa smo proveli razgovarajući o njegovom postupku, kojeg su svi naravno osudili, a kada sam im navela njihove postupke prema Emi od prije...Samo su spustili glave, jer nema puno razlike.

Danas mi je priznao da on misli da je Ema šugava i da će mu preći od nje. Pokušaj da ih stavim da sjede zajedno je završio njegovim plačem. Koliko god željela da shvatim, ne mogu. Razumijem da djeca imaju njuh i da prirodnom selekcijom biraju i odbacuju svoje vršnjake. Ali na tako okrutan način!? To još nisam doživjela...I ko je tome kriv? Roditelji? Njihova učiteljica? Današnje moralne vrijednosti koje djeca uče iz svoje bliže okoline? NE znam. Malo ja mogu učiniti u tom razredu uzimajući u obzir da imamo još dvije sedmice do kraja škole. Ne zavaravam se da mogu nešto promijeniti, ili da ih mogu natjerati da Emu zavole i prihvate...

Ali zato mogu uticati da se Ema izabere za Prvu pratilju Miss Škole u prirodi ;)


18:26 - Komentari (22)




Glupo žensko

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Vjerovatno je većina od nas nekada upotrijebila tu frazu „Glupo žensko“.

Vjerovatnost da su to uradile upravo žene je veća. Zapravo, nikad nisam čula muškarca da izgovara te riječi. Sve i da sam čula, nema to tu konotaciju ni težinu kao kad tu frazu izgovori žena misleći na postupke druge žene. Obično se ova fraza upotrebljava kad dvije prijateljice pričaju o trećoj. I obično je u priču uključen muškarac zbog kojeg se postupci te treće prijateljice mogu svrstati u kategoriju glupih. To znači, da žensko zbog muškarca gazi svoje principe (u koje se naravno do tada klela), opravdava do u besvijest njegovo devijantno ponašanje, zavarava samu sebe da se promijenio, toliko je očajna da će u sve povjerovati. I onda obično jedna od prijateljica zaključi „ pusti, glupo žensko“. Onda obje mudro klimnu glavom, vjerovatno misleći da bi one u njenoj situaciji bolje odreagovale, i da sigurno, ali ama bas sigurno, ne bi bile glupe kao ona... Činjenica? Ne poznajem ženu koja bar jednom nije ispala glupa zbog svojih postupaka prema muškarcu.

Ponekad ovu frazu upotrijebi i sama osoba da bi opravdala svoje postupke. Što će reći da je stvar još gora. Mi žene smo svjesne toga da zbog muškaraca idemo protiv sebe, ali sreća pa je neko smislio dijagnozu za našu kolektivnu bolest, pa ćemo mi sebe nazvati glupima i stvar riješena. Zar ne znamo bolje? Mislim da znamo, ali da je problem u tome što ne možemo bolje. Ženama je neophodno da racionaliziraju ama baš svaku situaciju, počevši od prvih dana zabavljanja, pa sve do kraja tog neizvjesnog puta. Ako naidjemo na prepreku, mi ćemo je nastojati zaobići, biti strpljive, biti tolerantne, držati za ruku naše muškarce dovoljno mudro da oni ne primjete da im je ta ruka neophodna i tako unedogled... Svjesne smo da su naše bake bile glupe, da mi budemo često glupe i da će naše kčerke biti glupe. Općenito, ženski rod može biti glup kad su muškarci u pitanju jer...žene jednostavno slijepo vjeruju u ljubav.

Neka sreća u svom tom poricanju jeste naša sposobnost da vidimo unaprijed sto koraka pa možemo pomisliti, izgovoriti, ubijediti sebe,
(hm, pokušati ubijediti druge da vide isto što i vi)...da to što proživljavate je trenutno stanje koje se mijenja i šta ako na tom putu ponekad ispadamo glupe? To je tek kamenčić, blaga uzbrdica iza koje nas čeka neslućena sreća...

Muškarci će rijetko ispasti glupi, kod njih je sve jako jednostavno, oni sebe nikada ne bi nazvali glupim, ma koliko im glupi postupci bili.

Jučer sam jednom pomislila, drugi put izgovorila ovu frazu. Prijateljica mi se vjerila za momka koji (prema njenim vlastitim riječima od prije samo sedam dana) ima blagu mentalnu bolest i jednostavno „nije dobar“...Trebala sam joj reći da to njeno naivno vjerovanje da se on promijenio je isto kao da i dalje vjeruje da Djed Mraz postoji...Umjesto toga sam joj poželjela sreću. Poželite joj je i vi, jer će joj trebati. Onda sam došla kući i u razgovoru sa drugom prijateljicom, prokomentarisala: „ma pusti, glupo žensko...“


09:06 - Komentari (12)




Pet dana, 83 djece...preživjeh!

(by anna)

Vratila sam se u petak. Bez glasa. Titrajućih živaca. Svejedno, sretna da smo uspjele vratiti djecu žive i zdrave njihovim roditeljima...a to kako poslije ovog iskustva imam sve manju i manju želju da imam vlastito dijete...je priča za sebe.

Bilo nam je lijepo. Zaista jeste. Kolegice i ja smo dale sve od sebe da oni budu sretni i veseli...što uzevši u obzir da pola djece prvi put u životu vidi more i nije bilo tako teško...Vrijeme nas je poslužilo, kupali su se, mada da se razumijemo, da su sante leda plovile Jadranskim morem, za njih to ne bi predstavljalo problem...ona sreća na njihovim licima kad su se sjurili na plažu, teško se može prepričati. Kolegice i ja smo pale s nogu. Ubijedjivale jedna drugu kako famozno izgledamo, mada na slikama sada vidim da sve četiri imamo žućkastu boju lica...Nije ni čudo, s obzirom da smo dežurale po noći da neko dijete ne bi ustalo i krenulo niz stepenice, jer smo imali takav slučaj. Djevojčica sa jastukom u rukama, krenula da ga odnese nekome. Kome? Ne zna. Govori i spava...Psihički sam se više umorila. Ta odgovornost...ufff, zafrkano je definitivno. Djeca k`o djeca, neumorna. Hajde što skaču, ali što vrište i skaču istovremeno...Pokušaj nagovaranja na popodnevno spavanje je ostao samo to...pokušaj. Brojeći u sebi, daleko sam dogurala...Ova dva dana sam mute, totalno.

Samo neka se završilo i neka smo stigli kući...One koji mi uporno govore "blago tebi, pa super, bila si na moru pet dana"...ignorišem. Moraš doživjeti ovakvo iskustvo da bi shvatio o čemu govorim...

Evo malo sličica...

Prvo smo stali u Mostaru


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Potom u Počitelju,

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

More, more...prvi put u životu nisam imala osjećaj da sam na moru. Kao da sam pet dana bila u Visokom.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Djeca su kreativna, bez sumnje. Čak sam i ja s njima bojila kamenje, inspirativno, definitivno.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Satisfakcija mi je to što znam da su djeca bila sretna tih pet dana. Ja ću biti ok. Samo će mi trebati par dana da dodjem sebi. Treba mi tišine.









18:33 - Komentari (11)




Profesionalac...malo sutra

(by anna)

Ostajem na poslu. Samo mijenjam razred. Iz prvog prelazim u cetvrti. Od učenja brojati do deset, prelazim na racunske operacije sa milionima...Danas mi je bio zadnji dan sa prvim dva. Subota, medjutim nadoknada za ponedjeljak i spojenih pet dana praznika...Sve mogu podnijeti (ili gotovo sve) ali kad vidim da dijete place, tu sam apsolutno bespomocna. Djevojcica me zagrlila, sva u suzama i grcajuci mi govori "Vi ste meni bili kao druga mama"...Mislimo da su sa sest godina mali, da ne razumiju svijet koji ih okruzuje...mozda....Medjutim, osjecaju sve. Svaku promjenu, svaki tvoj drugaciji pogled, svaki uzdah, svaki drugacije izgovoreni ton...Jeli smo tortu, smijali se i salili, nisam pregledala zadace i svima sam podijelila "bravo" u albume slova (slaba sam na njih, sta mogu) Nisam plakala pred njima ni pred roditeljima, ali sam se zato isplakala u praznoj ucionici kad sam ih ispratila...Kako ostati profesionalac u ovome poslu? Ograditi se od emocija sto njihovih, sto tvojih...ja ne znadoh. Mozda je i bolje tako, ovako makar znam da ispravno radim svoj posao. Idemo dalje...

U ponedjeljak idem na more, u skolu u prirodi...svi se slazu kako je "blago meni" a ja samo kontam kako izaci na kraj sa 80 desetogodisnjaka kojih vec uveliko puca pubertet i hormoni divljaju na sve strane....ako prezivim, pisem...a i postavljam slike. Kupila sam si aparatic digitalni. I jako sam ponosna. Nije zadnji krik tehnologije, ali je sasvim solidan i slike su stvarno odlicne...

Jos nesto...
Prije par mjeseci, ova je pjesma govorila u moje ime. Od rijeci do rijeci...




Danas cu samo reci da mi se svidja kako spot prati pjesmu.
Jesam li to izasla iz srceparajuceg raspolozenja? Kucam u drvo i smijem se od uha do uha...Samo da potraje :)






18:44 - Komentari (15)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se