(by anna)
Djeca me fasciniraju. Njihov svijet je definitivno svijet u kojem odrasli imaju gostujuće uloge. Pokušavam da razumijem taj svijet, i onog trenutka kada pomislim, aha, shvatila sam! ...oni me iznenade i ostave u dubljem neznanju nego što sam bila. I sasvim definitivno sam zaključila da ne mogu svoj posao smatrati poslom...
Počela sam raditi u četvrtom razredu. Desetogodišnjaci. Poslije onih buhica od prvačića, sve mi je bilo novo. I njihova samostalnost i njihova sposobnost verbalnog izražavanja, te općenito atmosfera toga razreda. Znate onaj osjećaj kad uđete u nečiju kuću, pa možete da nanjušite kakva je atmosfera? Svaki razred ima svoju atmosferu. Djeca vas ili prihvate ili ne. Ili vas puste u svoju kuću ili vam zalupe vrata pred nosom. Uvijek postoji strepnja kada su djeca suočena sa promjenom (u ovom slučaju odlazak njihove učiteljice koja ih je učila četiri godine) kako će reagovati i kako će vas prihvatiti. Mene su prihvatili kao prijateljicu. Ljudi moji, šta sam se naslušala ljubavnih problema u ove dvije sedmice!! Šta sam savjeta podijelila!! Pih! Uspjela sam čak dobiti čestitku od dječaka-največeg problema četvrtih razreda koja je sadržavala rečenicu "Mojoj dragoj učiteljici..." Satisfakcija do neba...
Jučer sam imala prvu konfliktnu situaciju sa njima. U tom razredu postoji jedna djevojčica, nazvaću je Ema. Ema je lik iz bajke. Živi u svome svijetu. Odgovara pravilima iz toga svijeta koja se ne podudaraju sa pravilima našeg svijeta. Pokušava zadobiti naklonost vršnjaka tako što im dosađuje, vuče za rukav, umara. Djeca je ne trpe. Govore joj ružne riječi, odbacuju je na najgore moguće načine, onaj "problem" je čak zna i udariti...ona na to sve odgovara samo osmijehom. Nikad se nije požalila na njih, međutim, uvijek se u razredu pojavi neka brižna duša koja mi ispriča ko je šta rekao Emi i šta je Ema uradila.
Jučer je Ema dohvatila flomaster koji je ispao dječaku iz prve klupe. Dječak uzima od nje taj flomaster vršcima prstiju i i uz takvu gadljivu grimasu (da se meni stomak okrenuo) govori: "Jao fuuuj!! Dohvatila je rukom flomaster, sad ga moram baciti u smeće!!!" Eh sad...da sam mu roditelj, drugačije bih reagovala. Kao prosvjetni radnik za to bih mogla dobiti i otkaz, umjesto toga sam izbrojala do deset i pitam ga da mi ponovi šta je to rekao. Šuti. Kažem: "Moraš se izviniti Emi, uvrijedio si je svojim postupkom!" On šuti. Ponavljam. On govori: "Ali učiteljice, ja sam rekao da mi se gadi jer je flomaster bio na podu, pa zato". Ja mu govorim: "Znači sad i mene praviš budalom. Sad češ se izviniti Emi, a onda ceš se izviniti i meni". Na jedvite jade se dječak izvinuo.Ostatak vremena do kraj časa smo proveli razgovarajući o njegovom postupku, kojeg su svi naravno osudili, a kada sam im navela njihove postupke prema Emi od prije...Samo su spustili glave, jer nema puno razlike.
Danas mi je priznao da on misli da je Ema šugava i da će mu preći od nje. Pokušaj da ih stavim da sjede zajedno je završio njegovim plačem. Koliko god željela da shvatim, ne mogu. Razumijem da djeca imaju njuh i da prirodnom selekcijom biraju i odbacuju svoje vršnjake. Ali na tako okrutan način!? To još nisam doživjela...I ko je tome kriv? Roditelji? Njihova učiteljica? Današnje moralne vrijednosti koje djeca uče iz svoje bliže okoline? NE znam. Malo ja mogu učiniti u tom razredu uzimajući u obzir da imamo još dvije sedmice do kraja škole. Ne zavaravam se da mogu nešto promijeniti, ili da ih mogu natjerati da Emu zavole i prihvate...
Ali zato mogu uticati da se Ema izabere za Prvu pratilju Miss Škole u prirodi ;)
Post je objavljen 25.05.2007. u 18:26 sati.