(by anna)
Ostajem na poslu. Samo mijenjam razred. Iz prvog prelazim u cetvrti. Od učenja brojati do deset, prelazim na racunske operacije sa milionima...Danas mi je bio zadnji dan sa prvim dva. Subota, medjutim nadoknada za ponedjeljak i spojenih pet dana praznika...Sve mogu podnijeti (ili gotovo sve) ali kad vidim da dijete place, tu sam apsolutno bespomocna. Djevojcica me zagrlila, sva u suzama i grcajuci mi govori "Vi ste meni bili kao druga mama"...Mislimo da su sa sest godina mali, da ne razumiju svijet koji ih okruzuje...mozda....Medjutim, osjecaju sve. Svaku promjenu, svaki tvoj drugaciji pogled, svaki uzdah, svaki drugacije izgovoreni ton...Jeli smo tortu, smijali se i salili, nisam pregledala zadace i svima sam podijelila "bravo" u albume slova (slaba sam na njih, sta mogu) Nisam plakala pred njima ni pred roditeljima, ali sam se zato isplakala u praznoj ucionici kad sam ih ispratila...Kako ostati profesionalac u ovome poslu? Ograditi se od emocija sto njihovih, sto tvojih...ja ne znadoh. Mozda je i bolje tako, ovako makar znam da ispravno radim svoj posao. Idemo dalje...
U ponedjeljak idem na more, u skolu u prirodi...svi se slazu kako je "blago meni" a ja samo kontam kako izaci na kraj sa 80 desetogodisnjaka kojih vec uveliko puca pubertet i hormoni divljaju na sve strane....ako prezivim, pisem...a i postavljam slike. Kupila sam si aparatic digitalni. I jako sam ponosna. Nije zadnji krik tehnologije, ali je sasvim solidan i slike su stvarno odlicne...
Jos nesto...
Prije par mjeseci, ova je pjesma govorila u moje ime. Od rijeci do rijeci...
Danas cu samo reci da mi se svidja kako spot prati pjesmu.
Jesam li to izasla iz srceparajuceg raspolozenja? Kucam u drvo i smijem se od uha do uha...Samo da potraje :)
Post je objavljen 05.05.2007. u 18:44 sati.