Korak dalje putem koji rjeđe se ide.
M. Scott Peck
Izdavač: Mozaik knjiga 2014.
Životni put nije asfaltiran, nije dobro osvijetljen i nema putokaza. Životni je put kamenita staza kroz divljinu.
Kad smo pojeli jabuku sa Stabla spoznaje o dobru i zlu, postali smo svjesni, a čim se to dogodilo, postali smo svjesni, a čim se to dogodilo, postali smo svjesni svoga postojanja. Po tome je Bog znao da smo pojeli jabuku, iznenada smo postali stidljivi i sramežljivi. Dakle, taj nam mit, između ostaloga, govori da je ljudski biti sramežljiv.
Oni koji rano prestanu učiti i rasti, koji se prestanu mijenjati i postanu 'fiksirani', često se vrate u ono što se katkada naziva 'drugim djetinjstvom'. Postanu 'cendravi' i zahtjevni i sebični. Ali ne zato što su ušli u drugo djetinjstvo, nego zato što zapravo nikad nisu napustili prvo, a fasada odraslosti stanjila se i počela otkrivati emocionalno nezrelo dijete koje je skrivala.
Glavna karakteristika većine nezrelih ljudi je to da ne poduzimaju ništa, nego samo sjede i žale se da život ne ispunjava njihove zahtjeve.
Za razliku od toga, oni rijetki koji su dosegnuli punu zrelost smatraju da je njihova odgovornost ispuniti zahtjeve života – čak ih smatraju prilikama.
Najkorisnija stvar koju možemo učiniti za nekoga tko pati, radije nego da se pokušamo riješiti boli, najčešće je da budemo uz njega i podijelimo njegovu patnju. Sve je to dio postajanja svjesnijim. A što smo svjesniji, to nam je lakše vidjeti igre koje ljudi igraju, njihove grijehe i manipulacije, ali postajemo i svjesniji njihova tereta i tuga.
Kako duhovno rastemo, možemo se nositi sa sve više i više tuđe boli – a onda se dogodi nešto zaista čudesno. Što smo više boli spremni preuzeti , to ćemo više radosti početi osjećati.
Okrivljavanje drugih postane navika. I tako, dok se stalno iznova podsjećaš na to kako ti je netko učinio nešto nažao ili se ogriješio o tebe, završiš glođući tu kost.
Prekid igre okrivljavanja zove se oprost. Oprost je točno to: postupak prekidanja, odustajanja od igre okrivljavanja. I nije lak.
Opraštamo zbog sebe. Zbog vlastita zdravlja. Zato što, ako ne otpustimo tu ljutnju, nakon određene točke jednostavno prestanemo rasti i duša nam počne venuti.
Kad nam smrt postane blizak pojam, svaki tjedan, svaki dan prihvaćamo kao dar. Život nam postane dragocjen tek kad ga možemo sagledati tako – malo po malo, dan po dan.
Najmudrije je sa smrću suočiti se što prije. Na taj ćemo način spoznati nešto što je zapravo vrlo jednostavno: do one mjere do koje uspijemo prerasti narcizam (a vjerojatno to nikad ne možemo u potpunosti), nadvladat ćemo strah od smrti.
Desetak godina nakon što sam diplomirao na medicinskom fakultetu, ipak sam došao do velikog medicinskog otkrića – tako što sam umjesto 'Što znamo' počeo pitati 'Što ne znamo?'. Čim sam to počeo pitati, sve one granice za koje sam bio mislio da su zatvorene odjednom su se otvorile.
Postoji razlika između ustrajanja na tome da se uvijek smatramo važnima (što je ljubav prema sebi) i ustrajanja na tome da se uvijek osjećamo dobro u vlastitoj koži (što znači da stalno moramo raditi na tome da očuvamo svoje samopoštovanje).
Povremeno me upitaju: Kad je vrijeme za psihoterapiju? Odgovorim im: Kad se vrtite u krug.
Svi mi ostavljamo trag u povijesti!
Bibliju ne treba tumačiti doslovno. Velik dio nje sačinjavaju metafora i mit, koji su podložni mnogim složenim i često paradoksalnim tumačenjima.
Priča o Abrahamovu žrtvovanju Izaka ima iznimno duboko značenje. Vjerujem da je to najvažnija priča za sve nas koji imamo djecu rane mladenačke dobi. Protumačimo li je metaforički, ta prekrasna priča – ili mit – uči nas da dođe vrijeme kad se moramo odreći svoje djece. Da djeca su dar i dana su nam na skrb – ali ne zauvijek. Pokušaj da ih predugo zadržimo uza se može imati razorne posljedice za njih, ali i za nas. Moramo naučiti vratiti dar i povjeriti svoju djecu Bogu. Više nisu naša. Sad su Božja djeca.
Alkoholičari nisu ništa više slomljeni od ljudi koji nisu alkoholičari. Svi mi imamo svoje boli i svoje strahove, možda ih nismo svjesni, ali imamo ih. Svi smo mi slomljeni ljudi, ali alkoholičari to više ne mogu skrivati, dok se mi ostali još krijemo iza maski pribranosti.
Sve glavne svjetske religije imaju sličan pojam ljubavi, isti cilj: pomagati ljudskoj rasi putem prakticiranja duhovnosti, i jednak učinak: od svojih sljedbenika učiniti bolje ljude.
Za razliku od nekih organiziranih religija, Bog ne diskriminira. Bezbroj je puteva koji vode Bogu. Neki do Boga dođu preko alkoholizma, drugi preko zen budizma, treći kroz mnoge kršćanske pokrete 'nove misli', premda su izrazito bogohulni. Što ja znam, možda se do Boga može i uz pomoć Shirley MacLaine. Ljudi su u različitim stadijima spremnosti a kad napokon budu spremni, Boga mogu čuti kroz gotovo sve.
Jedan od preduvjeta da postanete vjernikom jest da ste grešnik. Ako ne mislite da ste grešnik, niste dobar kandidat za kršćanstvo.
Još uvijek pokušavam živjeti s otkrivenjem, da se prepustim i predam Bogu te Mu prepustim vozačko sjedalo u svom još nezrelom životu.
Sve to o raju, paklu i čistilištu zapravo je 'spekulativna teologija'. Jer možemo samo nagađati. Nećemo znati dok nas smrt ne oslobodi tijela.
Svima su nam poznati ljudi poput čovjeka koji svake nedjelje ide u crkvu, vjerujući da voli Boga i sve što je Bog stvorio i bližnje svoje, ali u ponedjeljak ujutro baca otrovni otpad u obližnju rijeku. A to može činiti zato što je vjeru spremio u jedan odjeljak, a posao u drugi. On je primjer tipičnog 'nedjeljnog kršćanina'.
Zapitate li se što nedostaje u zakonu koji zabranjuje pobačaj, odgovor je: odgovornost. Nedostaje odgovornosti. Zakonodavci oduzimaju odgovornost majci ili roditeljima nerođenog djeteta i jednostavno zapovijedaju: Morate roditi to dijete. Ali kamo prebacuju odgovornost. Nikamo. Oni sigurno neće preuzeti odgovornost za to rođeno dijete. Stoga je zakon koji zabranjuje pobačaj zakon bez suosjećanja i integriteta.
Ako se odluči protiv pobačaja, tada zajednica treba preuzeti dio odgovornosti za financijsku i psihološku dobrobit ne samo djeteta nego i njegovih roditelja. Naravno, u ovoj zemlji još nemamo dovoljno zajedništva za takvu zajednicu.
Liječenje depresije često nužno nauči pacijente kako promijeniti svoj kognitivni proces. Da bi mogli prestati selektivno zapažati negativno, takve ljude treba naučiti kako zapažati pozitivno.
Život je ono što se događa dok planiramo nešto drugo.
Za mentalno je zdravlje nužno prihvaćanje mnogih životnih paradoksa.
Ljudi sjede jedan pokraj drugih na crkvenoj klupi skrivajući se iza maski koje odaju mir, pretvarajući se da im je sve jasno, jer usađeno nam je da bi nam sve trebalo biti jasno. No zapravo nikome nije sve jasno, a posljedica je etike grubog individualizma da velik broj ljudi osjeća da nije sposoban s drugima razgovarati o stvarima koje su im najvažnije. Samotni smo i izolirani u svojim malenim hermetičkim pretincima.
Trebamo se poistovjetiti s Isusom, ponašati se kao Isus, biti kao Isus. To bi trebala biti srž kršćanstva – oponašanje Krista.
Za sebe si nas Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Sv. Augustin
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Najbolje sredstvo kojim bismo mogli barem započeti poimati prirodu Boga je upravo projekcija onoga najboljeg od ljudske prirode na Njega ili Nju, te da je Bog – između ostalog i prije svega – čovječan. On predstavlja čovječnost u njezinu najboljem izdanju, čime se na neki način objašnjava tvrdnja da nas je Bog stvorio na Svoju sliku i priliku.
Nije riječ o tome je li On muško ili je Ona žensko – On/ Ona je oboje i više od toga – nego o tome da nam je za petama, da nas želi, da nas nevjerojatno voli i da nas kani imati, bez obzira na to kako brzo i koliko daleko pobjegli. A na nama je samo unutrašnja borba oko toga koliko ćemo se dugo prenemagati i držati se narcistički suzdržano prije nego što Mu se u potpunosti otvorimo i predamo.
Religija je pokušaj da budemo u skladu s nevidljivim poretkom stvari. James
Vjerujem – a to moje vjerovanje možete nazvati i teorijom, ako vam je volja – da uistinu postoji nevidljiv poredak stvari iza vela materijalizma. I ne samo da se priliči da ljudi pokušaju bivati u skladu s tim poretkom, nego i da taj nevidljivi poredak aktivno pokušava biti u skladu s nama. Jedna je od posljedica te vjere moje vjerovanje u to da svatko ima duhovni život, baš kao što svi mi imamo ono nesvjesno, sviđalo nam se to ili ne. To što ga mnogi zanemaruju, aktivno negiraju ili zdušno bježe od njega ne znači da nisu duhovna bića – znači samo da pokušavaju pobjeći od činjenice. Drugi se pak, smatraju ateistima i poriču Božje postojanje, a ipak strastveno vjeruju da su stvari poput istine, ljepote i socijalne pravednosti dio nevidljiva poretka, kojemu se posvećuju s više strasti nego mnogi vjernici koji redovito idu u crkvu, sinagogu, džamiju ili hram. Dakle, svi smo mi duhovna bića, i vjerujem da psihijatrija koja ne promatra ljude kao duhovna bića promašuje metu.
Povodeći se za medicinskim modelom koji je bio iznimno jednodimenzionalan i takoreći potpuno materijalistički, posljednjih su generacija psihijatri sami sebe sve više stjerali u kut, gdje se od njih očekuje da budu najbočniji dileri tableta, a da duboko razumijevanje ljudskih stanja prepuste teolozima i duhovnim savjetnicima.
