Priče za razmišljanje
Jorge Bucay
Izdavač: Fraktura 2015
Promjena se može dogoditi samo onda kad smo svjesni postojeće situacije.
Cijena koju valja platiti ponekad je visoka, ponekad niska, ali uvijek postoji. Jer sve što je dobro, ima svoju cijenu.
Sve se plaća unaprijed. Sve ono što proživljavam, već sam i platio. Nema plaćanja s odgodom.
Nikada ne čini ono što ne želiš.
Ove su tri istine za mene poput planina, rijeka i zvijezda.
To su istine koje će opstati u vremenu i u izmijenjenim okolnostima.
To su spoznaje koje nisu vezane uz određene trenutke, već postoje u svim onim trenucima koje objedinjene običavamo nazvati našim životom.
Istine postojane poput planine… kako bismo kuću mogli sagraditi na čvrstom tlu.
Istine nabujale poput rijeke… da utaže našu žeđ i da njima plovimo prema novim obzorima.
Istine sjajne poput zvijezda… da nam budu vodilje i za najcrnjih noći.
Kad mladić navrši petnaest godina, roditelji mu daruju knjižicu, baš poput ove moje koju nosim oko vrata. Tradicija nam nalaže da od tog trena, svaki put kad doživimo iskreno ushićenje, otvorimo knjižicu i u nju zapišemo s lijeve strane, ono što je izazvalo ushit, s desne strane, koliko je užitak trajao.
Koliko smo dugo uživali u tim prigodama (opa. susretu s bratom, rođenju prvog djeteta, priželjkivanom putovanju…)?
Tako u knjižicu zapisujemo svaki trenutak užitka, svaki istinski proživljeni tren.
Kad čovjek umre, prema našim običajima, otvaramo njegovu knjižicu i zbrajamo vrijeme njegovih užitaka, kako bismo ga zapisali na njegov grob, jer za nas je upravo to jedino i istinsko trajanje njegova života.
Idem svojim putem. Moj put ima samo jedan kolosijek. Moj.
Slavim te
Pronalazim te… slušam te… izgovaram te… grlim te… ljubim te… imam te… stežem te… prisvajam te… upijam te… gušim te… volim te?
Kako ćemo doživjeti druge, ovisi o tome gledamo li ih odozgo ili odozdo.
Čarolija traje onoliko dugo koliko traje i želja.
Tuga i bijes
U dalekom kraljevstvu do kojeg ljudi nikad ne mogu stići, ili kojim ljudi možda neprestano prolaze a da toga nisu svjesni…
U čarobnome kraljevstvu, u kojem se neopipljive stvari materijaliziraju…
Bilo jednom…
Jedno prekrasno jezero.
Rukavac kristalno bistre i čiste vode, u kojem su plivale ribe svih mogućih boja i na čijoj su se površini neprestano odražavale sve nijanse zelene.
Tome čarobnom i prozirnom jezeru, s namjerom da se zajedno okupaju, približili su se Tuga i Bijes.
Oboje se razodjenuše pa goli zakoračiše u jezero.
Pomahnitalo (jer bijes je uvijek takav), užurbano, i ne znajući zašto, Bijes se na brzinu okupa te pohita van iz vode.
Ali Bijes je slijep, ili barem stvarnost ne razaznaje jasno, pa kad se onako gol i užurban nakanio izaći, odjenuo je prvo na što je naišao.
Tako se zbilo da odjeća koju je na sebe navukao nije bila njegova nego je pripadala Tugi. Ogrnut tugom, Bijes ode.
Vrlo mirna i staložena, već prema običaju spremna ostati tamo gdje se nalazi, Tuga završi s kupanjem i, bez imalo žurbe (ili bolje rečeno, bez ikakva poimanja vremena), lijeno i sporo izađe iz jezera.
Na obali ustanovi da njezine odjeće nema.
Svi dobro znamo da Tuga nikako ne voli biti ogoljena, pa odjene jedino što je pronašla pokraj jezera, odjeću koju je ostavio Bijes.
Govori se da sve od toga dana, vrlo često, kad susretnete slijepi, okrutni, strašni i ljutiti bijes, ako se malo potrudite, uvidjet ćete da je bijes samo maska i da se iza bijesnoga lica… zapravo krije tuga.
Oznake: priče
11.08.2017. u 13:46 | 0 Komentara | Print | # | ^