Život, ljubav, smijeh
Slavljenje tvog postojanja
Osho
Izdavač: Harša 2013.
Smisao se u životu mora stvoriti, smisao ti nije dan. Dana ti je sloboda, dana ti je kreativnost, dan ti je život. Dani su ti svi neophodni sastojci za stvaranje smisla, ali ti smisao nije dan jer ga moraš stvoriti sam. Trebaš se potruditi kako bi postao stvaralac.
A kad postaneš stvaralac zahvaljujući vlastitom trudu, onda tu ulogu dijeliš s Bogom, tada postaješ dio Boga.
Život je misterij. Što dulje živiš, on je ljepši. Nastupi, tako, trenutak kad iznenada počneš živjeti, kad uhvatiš ritam života. Razvije se orgazmična veza između života i tebe, ali ne možeš shvatiti o čemu se radi. U tome je njegova ljepota, u tome je njegova beskrajna dubina.
Smrt zapravo predstavlja proces obnavljanja. A smrt se događa svakoga trenutka. U trenutku kad udahneš i u trenutku kad izdahneš oboje je tu.
Tijelo je samo privremeno prebivalište, hram u kojem se zadržavamo samo jednu noć, a onda ujutro krećemo dalje. Tijelo nije vječno tvoje prebivalište, to nije tvoj dom.
Kad čovjek spozna ono transcedentno u sebi, smrt ne predstavlja ništa drugo doli drugo lice Boga. Smrt u sebi nosi ples. I ako ne postaneš sposoban slaviti smrt, zapamti – propustit ćeš život. Čitav život predstavlja pripremu za to.
Zatražiš li od nekoga upute kako bi trebao živjeti vlastiti život, dobit ćeš pogrešne upute, jer taj netko može govoriti samo o vlastitom životu. Dva života nikada, baš nikada, nisu nalik jedan drugom. Što god ti taj netko kaže ili prenese, to će se odnositi na njegov život – a i to vrijedi samo ako ta osoba istinski živi. Možda je i ta osoba pitala nekog drugog, možda je krenula njegovim stopama, možda je i sama imitator. Onda je to odraz odraza. Tako ljudi stoljećima održavaju odraz odraza – a pravi je Mjesec uvijek na nebu i čeka te. To je tvoj Mjesec, to je tvoje nebo, samo pogledaj izravno.
Brak je izmislio čovjek, ljubav je dio života. Kad oko ljubavi izgradiš brak, izgradio si sigurnost. Činiš nešto što se ne može učiniti – ljubav se ne može pretvoriti u nešto zakonski određeno. Pokušavaš učiniti nešto nemoguće i ako se u tom naporu ljubav ugasi, to nije čudo. To više nisu dvije osobe koje žive, one postaju funkcionari. Suprug ima određenu funkciju, supruga ima određenu funkciju – oboje imaju dužnosti koje trebaju ispunjavati. Njihov život prestaje teći, zamrzava se.
Kada se dvoje vole, tu nešto teče, kreće se, mijenja se. Kada se dvoje vole, oni žive u auri, dijeljenje je stalno prisutno. Njihove vibracije stalno dopiru do onog drugog, oni emitiraju svoje biće jedno drugom. Između njih ne postoji nikakav zid, oni su dvoje, a ipak nisu dvoje – istodobno su i jedno.
Vi ste bogovi i božice. Samo ste to zaboravili.
Netko izvana nalijepio vam je neke etikete i vi vjerujete onome što na njima piše – tu su zapisani vaše ime, vaša vjeroispovijed, zemlja vašega podrijetla… sve same gluposti!
Biće je naprosto čisto postojanje.
Čisto postojanje je ono što ja nazivam Bogom. Ako možeš razumjeti vlastito unutarnje božanstvo, onda razumiješ i život. U suprotnom nećeš moći dešifrirati život.
Cijeli je život samo trening kako bismo naučili kako da se vratimo kući, kako da umremo, kako da nestanemo. Jer onoga trenutka kad nestanemo Bog se pojavi u svakom od nas. Naša prisutnost je odsutnost Boga, naša odsutnost je prisutnost Boga.
Smrt uvijek dolazi uz izdah, a život uz udah. Ali udisanje i izdisanje odvijaju se neprestano. Sa svakim se udahom rađaš, sa svakim izdahom umireš.
Postoje samo tri misterija: život, smrt i ljubav. Sva tri misterija nadilaze um.
Stoga uz uzima život zdravo za gotovo, jer tada nema potrebe da istražuje. To je način izbjegavanja. Nikada ne razmišljaš, ne meditiraš o životu, naprosto si ga prihvatio, uzeo si ga zdravo za gotovo. Život je nevjerojatan misterij. Živ si, ali misliš da nisi spoznao život.
Pokušavajući izbjeći smrt čovjek propušta priliku da živi. Zaboravi na to izbjegavanje. Živi život. Kad živiš život, time izbjegavaš smrt. Kad živiš život, postaješ toliko ispunjen da ćeš, kad nastupi trenutak smrti i kad budućnost nestane, već biti spreman na to. Bit ćeš spreman i sretan. Proživio si život, radovao si se postojanju, slavio si ga, zadovoljan si. Nema žalovanja, nema gunđanja, nisi bijesan. Srdačno dočekuješ smrt. Ako ne možeš srdačno dočekati smrt, jedno je sigurno: nisi živio.
Na Zapadu danas vlada pomama za produljenjem života. To samo pokazuje kako je život promašen. Kad god neka zemlja ili neka kultura počnu razmišljati o produžetku života to znači samo jedno – da se život ne živi. Ako živiš život onda je svaki pojedinačni trenutak dovoljan. Jedan trenutak može trajati čitavu vječnost. Ne radi se o duljini trajanja, već se radi o dubini. To nije pitanje kvantitete, već kvalitete.
Znanost se bavi produžavanjem života. Ona se ne bavi svrhom.
Promijeni fokus svoga bića. Nauči kako da proživiš svaki trenutak i nauči kako da umreš u svakom trenutku. To dvoje ide ruku pod ruku. Ako znaš kako da umreš u svakom trenutku, bit ćeš sposoban proživjeti svaki trenutak – da budeš svjež, mlad, neiskvaren. Neka prošlost umre. Ne dopusti joj da ti se miješa u sadašnjost. Neka trenutak koji je prošao više ne bude tu. On i nije tu; odvija se samo u tvojoj glavi, samo je sjećanje. Oslobodi se i tog sjećanja. Nemoj se psihički vezivati za njega.
Odbacuj prošlost u svakom trenutku. Sjeti se da je odbaciš. Kao što svakoga jutra čistiš kuću, tako svakog trenutka čisti svoju nutrinu od prošlosti. Trebaš odbaciti svako psihičko sjećanje. Drži se činjenica, i um će ti biti vrlo čist i bistar.
Nemoj ići unaprijed, u budućnost, jer to je nemoguće. Budućnost je nepoznanica – u tome je njena ljepota, njena veličina, njezin sjaj. Ako budućnost postane poznata, postat će beskorisna, jer time se gube uzbuđenje i faktor iznenađenja.
Ne očekuj ništa u budućnosti. Ne kvari je. Kada bi se sva tvoja očekivanja ispunila, postao bi očajan… jer to su tvoja očekivanja, a ona su se ispunila. Nećeš biti sretan zbog toga. Sreća dolazi samo kroz iznenađenje, moguća je samo onda kad se dogodi nešto što nisi očekivao, kad te nešto dočeka nespremnog. Kad bi ti se svako očekivanje ispunilo, to bi bilo kao da živiš u prošlosti, a ne u budućnosti.
Život je avantura veća od bilo koje avanture koju bi mogao zamisliti. I život je pun, uvijek je pun, onog nepoznatog.
Ne igraj igrice. Dosta je, dosta si se igrao. Ne budi budalast. Iskoristi život da se usidriš, iskoristi život da pustiš korijenje, iskoristi priliku da dopreš do božanstvenog. Sjediš na samom ulazu u hram, na stubištu, igraš igrice, a ono uzvišeno čeka te iza ugla. Pokucaj, i vrata će ti se otvoriti…
'Otrijezni se' znači da je nužno da s sjetiš što radiš i zašto to radiš. Ali čak i ako uspiješ, što si postigao? U tome je paradoks – kad čovjek uspije u tim besmislenim igricama, on prvi put postaje svjestan da je sve to obična besmislica.
Umrijet ćeš kao prosjak čak i ako si vladar. Tada sve nalikuje običnom snu. Baš kao što san ujutro nestane, tako nestaju i kraljevstva, tako nestaju carstva, i smrt predstavlja buđenje. Ono što ostaje u smrti je stvarno, ono što nestaje bio je samo san – to je kriterij.
Misao nije slučajna. Ona je početak lanca i pokreće slične situacije.
Ti se sam možeš probuditi. Kažem ti, tvoje je ime mantra. Ne zazivaj Boga, ne zazivaj Alaha, dozivaj samoga sebe. Više puta tijekom dana, kad god osjetiš da si zaspao, kad god osjetiš da igra postaje jača od tebe i da gubiš sebe, dozovi se: Jesi li tu? I odgovori sebi. Ne čekaj da ti netko drugi odgovori, jer nema ti tko odgovoriti.
Dijete naprosto jest, ne poznaje gluposti Hindusa, budista, kršćanina. Dijete je čisto zrcalo. Međutim, čim društvo uzme dijete pod svoje, mora ga staviti u neki kalup. Dijete je rođeno kao slobodno, ali društvo odmah počinje gušiti tu slobodu. Mora ga staviti u kalup, u neku šablonu.
Pri rođenju je dijete bilo poput neba. Onda je postalo Hindus – to je manja kutija, zatim je postalo brahman – još manja kutija, potom i Deshastha – još manja kutija.
I to se stalno ponavlja. Društvo ga stalno primorava da uđe u sve manju i manju kutiju, i ono će morati živjeti kao Deshastha brahman. Cijeli će život provesti u toj kutiji. Nosit će tu kutiju posvuda sa sobom. Ta će kutija biti njegov grob. Dijete mora izaći iz svih tih kutija. Tek tada će znati što je realna svijest.
Smrt je zajedno sa životom ušla u tebe. Sada ti preostaje samo jedno što ti možeš učiniti, nešto što ovisi o tebi samome, a to je ljubav. Ali budući da ona ovisi o tebi, postoji velika mogućnost da ćeš je propustiti.
To je ta agonija ljubavi – postoji mogućnost da je propustiš. Ako nešto ne poduzmeš, ako se ne probudiš, ako ne kreneš k njoj svjesno, namjerno, mogao bi je propustiti.
Tisuću i jedna otrov okružuju tvoju ljubav. Ljubav je nešto delikatno. Pomisli samo na bijes, mržnju, posesivnost, ljubomoru. Kako ljubav može preživjeti pored svega toga?
Ljubav su ljestve između raja i pakla, ali ljestve uvijek vode u dva smjera – možeš ići gore, možeš ići dole. Ako se pojave otrovi, ljestve će te odvesti dolje – stići ćeš do pakla, a ne do raja. I umjesto da dosegneš melodiju, život će ti postati nesnosna buka, napeta prometna buka, buka koja će te izluđivati, galama koja dopire sa svih strana, u kojoj nema harmonije. Stajat ćeš na rubu ludila.
Istina je: Imaš ono što si s nekim podijelio. Ljubavi imaš onoliko koliko si s nekim podijelio.
Što je više dijeliš, to je više imaš, što je manje dijeliš, manje je imaš.
Gomilanje je otrov za srce. Svaki je oblik gomilanja otrov. Ako dijeliš s drugima, u tvom sustavu neće biti otrova. A kad daješ neka ti ne bude važno hoće li ti se to vratiti ili neće. Nemoj čak čekati ni na zahvalnost. Budi zahvalan osobi koja ti je dopustila da s njome nešto podijeliš. Nikako suprotno.
Budi sada, ovdje, samo u ovom trenutku. Vidiš li njegovu ljepotu? Baš u ovom trenutku nalazi se blagoslov, nalazi se Bog. Kat ti šutiš, on govori; kada ti slušaš, on pjeva.
Nauči pretvoriti svoje otrove u med i tako srušiti sve prepreke.
A onda treći korak: poni dijeliti. Što god imaš, podijeli. Podijeli svoju ljepotu, podijeli svoju pjesmu, podijeli svoj život. Dijeljenje će te učiniti bogatim. Ne gomilaj. Onog trenutka kad počneš gomilati krećeš protiv Boga. Kad počneš gomilati to znači da pokušavaš ovisiti o samome sebi, znači da si izgubio vjeru u život. Pružaj! Kao što život pruža tebi, pružaj i ti – i još će ti mnogo toga biti pruženo.
I četvrti korak: budi ništa. Ništa je izvor svega, ništa je izvor beskonačnosti… ništa je Bog. Ništa znači nirvanu. Budi ništa, i tako ćeš dosegnuti cjelinu. Ako budeš nešto, tada sve propuštat; ako budeš ništa, onda stižeš kući.
To su Kabirove sutre. Kabir je jedan od najvećih svjetskih mistika.
Ljubav je snažna energija koja privlači. Kad se zaljubiš, iznenada više nisi onakav kakav si bio, u tvojoj svijesti nastupa čarobna promjena. Ljubav te promijeni.
Čovjek koji se previše prepusti razmišljanju, udaljava se od srca, a srce je ono koje odgovara na poziv ljubavi.
Ljubav se događa onda kad Bog pronađe tebe. Ljubav je kad te Božja ruka traži, kad je u slijepo potrazi za tobom. Ljubav je kad dopustiš Bogu da te pronađe. Odavde slijedi da ti ne možeš upravljati ljubavlju. Logikom možeš upravljati. Kad se radi o logici, tu možeš biti vrlo učinkovit. Onog trenutka kad se ljubav dogodi, postaješ potpuno beskoristan. Tada ne znaš gdje se nalaziš, ne znaš što radiš, ne znaš kamo ideš. Tada ne znaš ni za kakvu kontrolu. Logika je kontrolirana – ljubav ne poznaje kontrolu. Na logiku možeš utjecati – ljubav se događa.
Ljubav je jedna od najznačajnijih riječi u čovjekovu vokabularu, jer ljubav je egzistencijalni jezik.
Međutim, mi nekako bivamo osakaćeni od samoga djetinjstva. Korijenje koje nas povezuje sa srcem biva posječeno. Na silu nas tjeraju da se okrenemo glavi i ne dopuštaju nam da se okrećemo srcu. To je nešto od čega čovječanstvo pati odavno, neka boljka – to da čovjek još nije postao sposoban da živi u ljubavi.
Svako dijete po rođenju u sebi nosi jaku energiju ljubavi. Dijete se rađa iz energije ljubavi. Dijete je puno ljubavi, povjerenja. Jesi li se ikada zagledao u oči djeteta? Koliko su samo pune povjerenja. Dijete može vjerovati svima, može se igrati sa zmijom, može otići za bilo kim. Dijete može prići vatri toliko blizu da to postane opasno – jer dijete još nije naučilo sumnjati. Zato ga mi učimo sumnji, učimo ga skepticizmu, učimo ga logici. Kao da su to mjere za preživljavanje. Učimo ga strahu, učimo ga opreznosti, učimo ga da bude razumno, a sve to zajedno ubija ljuba.
Čim se zaljube ljudi su spremni vjenčati se. Koliki je to samo strah od ljubavi! Kad god nekog zavolimo, odmah ga počnemo kontrolirati. To je sukob koji se odvija između supružnika, između majki i sinova, braće i sestara, prijatelja. Tko će koga posjedovati? Tko će kome dodijeliti koju ulogu? Tko će koga svesti na stvar? Tko će biti gospodar, a tko rob?
Čovjek može postati religiozan tek onda kad postane sposoban oprostiti svojim roditeljima.
Oprostiti? Da, tako to ide. To je vrlo teško. Onog trenutka kad postaneš svjestan, vrlo ti je teško, skoro nemoguće, oprostiti svojim roditeljima za sve ono što su ti učinili – bez tvog znanja, naravno nesvjesno, ali ipak su to učinili. Uništili su ti tvoju ljubav i predali su ti suhu logiku. Uništili su ti inteligenciju i kao zamjenu su ti dali intelekt. Uništili su ti život i živahnost, a dali su ti ustaljenu šablonu po kojoj ćeš živjeti, plan kojim ćeš se voditi. Uništili su ti smjer kretanja i dali su ti destinaciju. Uništili su tvoje slavlje i pretvorili te u robu s tržnice. Vrlo je teško oprostiti roditeljima, i zato stare tradicije govore da ih treba poštovati.
Ambicija je otrov za ljubav. Ljubavnik nema potrebu bilo što dokazivati. Zapravo, on zna da je voljen i to mu je dovoljno.
Biti voljen i biti potreban milijunima nije isto. Dovoljna je ljubav čak i samo jedne osobe. Dovoljan je samo jedan pogled ispunjen ljubavlju. Možeš okupiti oko sebe milijune ljudi i svi oni mogu gledati samo u tebe, ali to te neće zadovoljiti. To je politika i ono što političari pokušavaju činiti.
Nikada nisam upoznao političara kojem srce uistinu radi. Srce političara je mrtvo. Međutim, tu je potreba da bude voljen, da bude potreban, da ima nekoga tko će se ugledati na njega. Kako zadovoljiti tu potrebu? Političar oko sebe okuplja masu. Kroz tu masu on na neki način pokušava zadovoljiti svoju potrebu za ljubavlju. Međutim, masa njega ne voli, on tu masu i ne zanima. Ta masa ide za vlastitim potrebama. Zbog toga što ima moć političar djeluje kao netko tko je važan. Masa odaje poštovanje položaju, ali onaj tko je na položaju biva zavaran. Kad čovjek više nije na položaju, više nije predmet zanimanja mase.
Tantra kaže: Sve se događa u svoje vrijeme, ništa ne treba forsirati. Nema svrhe forsirati. To može samo poremetiti. Takvo što može dovesti samo do uništenja i nikada ne može biti kreativno. Nužno je da se čovjek ne trudi, da bude spontan. Čovjek mora biti opušten.
Bauli život ne shvaćaju ozbiljno. Život čine zabava, smijeh, radost. Zato bauli ne poznaju ozbiljnost kakva odlikuje onoga tko ide u crkvu, kao ni tugu takozvanih religioznih ljudi. Oni vole smijeh, oni vole zabavu. Oni s nevjerojatnim poštovanjem uživaju u malim stvarima. Religiozni ljudi obično imaju sjetan izraz lica, mračan izraz lica, ozbiljan, jer su takvi – zato što idu protiv života.
Ono što fizičari nazivaju elektricitetom, gravitacijom, energetskim poljem, religiozni ljudi nazivaju Bogom, bauli nazivaju ljubavlju.
Svaki ciklus univerzuma moli se u tišini
I biva ispunjen esencijom ljubavi.
Stabla su zaljubljena u zemlju, zemlja je zaljubljena u stabla. Ptice su zaljubljene u stabla, stabla su zaljubljena u ptice. Zemlja je zaljubljena u nebo, nebo je zaljubljeno u zemlju. Cijelo postojanje nalazi se u velikom oceanu ljubavi.
Ljubav predstavlja radikalnu promjenu unutar same srži bića. Glava se nalazi na rubu. Glava je poput valova na oceanu, ljubav je poput dubine oceana. Misli su poput valova koji se nalaze samo na površini. Ne postoji način da val spozna dubinu dokle god je val. Val može spoznati dubinu samo ako nestane u toj dubini. Tako više neće biti val. Ali onda se može vratiti na površinu.
Ljubav je iskustvo – esencijalno, poput okusa. Ako nikada nisi okusio sol, nitko ti ne može objasniti kakvog je okusa.
Um može okončati jedno i istog trenutka naći zamjenu u vidu nove iluzije, pa još jedne, pa još jedne.
Upravo je to sadašnji trenutak: vidiš ga tek kad prođe, tek kad postane prošlost. Nikada ga ne vidiš kao sadašnji trenutak. Um nije toliko brz. Um nije budan, nije svjestan. On sanja. On je uvijek zaokupljen prošlošću i budućnošću, i onaj kratki trenutak sadašnjosti brzo prođe.
Kada ljubav umre, ona umre. Nužno je da čovjek s vremenom prihvati tu smrt i da se oprosti, bez žaljenja, bez prigovaranja. Jer što se može učiniti kad se nešto okonča? To je priroda stvari koja se događa s vremenom – nešto započne i to se i okonča. Budhha kaže: Sve što se dogodi u vremenu osuđeno je na okončanje. Stoga to i prihvati – takva je priroda stvari.
Strah pokazuje da si duboko u sebi svjestan da ti ljubav izmiče iz ruku i stoga je želiš učiniti trajnom. Tako odeš pred matičara i vjenčaš se. Misliš da na taj način ljubav možeš učiniti trajnom.
Neka tvoja žudnja traje, neka plamti. Nemoj izgubiti srce. Tvoja je žudnja sjeme tvoje duhovnosti. Tvoja je žudnja početak konačnog ujedinjenja s postojanjem. Tvoj ljubavnik je samo izgovor.
Ne budi tužna, već se raduj. Raduj se tomu što ne postoji mogućnost da se susretnete na fizičkoj razini. U suprotnom, ljubavnici ne bi doživljavali transformaciju. Zaglavili bi jedno s drugim, uništili bi jedno drugo. Nema ničega lošeg u tome da se zavoli stranac. Zapravo, mnogo je uzbudljivije voljeti stranca.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost se shvaća kao čast, poštovanje.
Prirodno, smijeh se toliko potiskuje da se, iako je život zabavan, nitko se ne smije.
