Moj pogled na svijet – Albert Einstein
Damir Mikuličić
Izvori
Ponekad naiđem na citate Ensteinovih izjava koje me uvijek oduševe.
'Ulazak u Einsteinov svijet' bilo je pravo otkriće, ali uslijedilo je malo razočarenje jer se tekstovi većinom odnose na njegove govore u javnosti, koji većinom slijede očito ogroman angažman da se svijet rješi ratova, da vlade najmoćnijih država prestanu sa utrkom u naoružanju, da se ukine sistem koji traži obavezno služenje vojnog roka. Očito je bio ili veoma angažiran idejama za mirom u svijetu ili je posrijedi bilo nešto drugo.
Prava vrijednost ljudskog bića u prvom je redu određena time koliko i u kom smislu se oslobodilo svog ja.
Ljudima se najbolje služi tako da ih se zaokupi nekom plemenitom stvari pa ih se time neizravno oplemenjuje.
Kako li je čudnovata situacija nas smrtnika! Svatko je ovdje u kratkom posjetu. Ne zna zašto, ali katkad vjeruje da to osjeća. S gledišta svakodnevnog života, bez dubljeg razmišljanja, zna se pak: čovjek je tu za druge ljude – u prvom redu za one od čijeg osmijeha i dobrobiti potpuno zavisi njegova vlastita sreća, a onda i za one mnoge nepoznate s čijom nas sudbinom povezuje pupčana vrpca susojećaja. Svakoga dana tako bezbroj puta pomislim na to kako moj vanjski i unutarnji život počiva na radu sadašnjih i već umrlih ljudi, da se moram napregnuti i davati istom mjerom kako sam primao i kako još primam. Osjećam potrebu da budem s malim zadovoljan pa me često pritišće savjest da iziskujem od mojih bližnjih više rada nego li je potrebno. Za društvene klasne razlike osjećam da nisu opravdane, te da se na koncu konca, zasnivaju na sili. Vjerujem također da jednostavan skroman vanjski život svakome čini dobro, za tijelo i duh.
Moji ideali koji su mi obasjavali put i uvijek me iznova ispunjavali radosnom voljom za životom, bijahu dobrota, ljepota i istina.
Boga koji proizvode svog stvaranja nagrađuje i kažnjava, te koji općenito iskazuje volju nalik onoj koju mi doživljavamo na sebi samima, takvog Boga ja sebi ne mogu predstaviti. A ni biće koje bi nadživjelo svoju tjelesnu smrt ja sebi ne mogu zamisliti, neki ljudi slaba duha hrane se takvim mislima zbog straha ili smješnog egoizma. Meni je dovoljan misterij vječnosti života i svjesti i naslućivanje o čudesnoj građi postojanja kao i odano stremljenje prema shvaćanju makar i posve sićušnog dijela razumnosti koja se izražava u prirodi.
Sva se sredstva pokažu kao bezosjećajno oruđe ako iza njih ne stoji živi duh. Ali ukoliko je čežnja za postignućem cilja snažno živa u nama, nebi nam smjelo pomanjkati snage u nalaženju sredstava za postizanje cilja i njegovo prevođenje u djela.
Znanost bez religije je šepava, religija bez znanosti je slijepa.
Kako dalje napreduje duhovni razvitak čovječanstva, tako mi izgleda sigurnije da put istinske religioznosti ne ide kroz strah života i smrti i slijepu vjeru, već kroz težnju prema racionalnom znanju. U tom smislu smatram da svećenik mora postati učitelj, želi li pravilno postupiti u svojoj uzvišenoj obrazovnoj misiji.
Bitno je da se u učenika usadi razumijevanje i živi osjećaj za vrijednosti kojima je dostojno težiti. On mora usvojiti smisao za lijepo i za moralno dobro. Inače je on – sa svojim specijaliziranim znanjem – više nalik dobro treniranom psu nego li skladno razvijenom biću.
U okvir plodonosnog odgoja od životne je važnosti i to da se u mladom ljudskom biću razvije nezavisno kritičko mišljenje, no razvitak u tom smjeru ugrožavan je preobiljem gradiva. Prepoterećenost programa nužno vodi u površnost. Učenje mora biti tako postavljeno da to što se učeniku nudi on primi kao vrijedan dar, a ne kao mučnu dužnost.
Čovjek ne bi trebao raditi za zadovoljenje životnih potreba toliko naporno da više nema ni vremena ni snage za osobne aktivnosti. Bez te druge vrste vanjske slobode, sloboda izražavanja je za njega beskorisna. Tehnički napredak pružio bi mogućnost te vrste slobode kad bi se nekako rješio problem razborite podjele rada.
Tijekom cijelog svog života posvetio sam svoje sposobnosti da bih proniknuo što je više moguće u građu fizičke stvarnosti. Nikada nisam poduzeo sistematski napor da bih poboljšao mnogo ljudi, da bih se borio protiv nepravde i tlačenja, da bih poboljšao tradicionalne oblike ljudskih odnosa. Jedina stvar koju sam učinio bila je: ponekad bih izrazio svoje mišljenje o javnim pitanjima, kad god bi mi se učinilo da su tako teška i nesretna, da bi šutnja izazvala u meni osjećaj sukrivnje.
Postupno prodire saznanje da za sretan i blagoslovljen život nije potrebno mnogo posjeda.
Sudbina čovječanstva danas više nego ikad ranije ovisi o njegovim moralnim snagama. Put do radosnog i sretnog života posvuda vodi preko odricanja i samoograničenja. Odakle mogu doći snage za takav jedan razvoj? Samo od onih koji su u svojim mladim godinama imali mogučnosti da učenjem jačaju svoj duh i proširuju svoje vidike. Stoga mi stariji gledamo na vas i nadamo se od vas da svojim najboljim snagama težite i dosegnete ono što je nama bilo uskraćeno.
Država je tu zbog ljudi, a ljudi zbog države. Država dakle mora biti naš sluga, a ne mi robovi države.
Otkriće atomske lanačane reakcije ne treba dovesti do uništenja ljudskog roda, jednako kao što to nije otkriće šibica. Potrebno je samo učiniti sve da spriječimo zloupotrebu sredstava.
Ako razmišljamo o svom životu i svojim težnjama, primjetit ćemo vrlo brzo da su gotovo sve naše želje i djelovanja, u vezi s postojanjem drugih ljudi. Zamjećujemo da smo cijelim svojim bićem i ustrojem poput društvenih životinja. Jedemo jela koja su skuhali drugi ljudi, nosimo odjeću koju su proizveli drugi ljudi,... Većinu onog što znamo i u što vjerujemo priopćili su nam drugi ljudi. Naša sposobnost mišljenja bila bi bez jezika vrlo jadna, usporediva s onom kod viših životinja, pa moramo priznati da ono u čemu prvenstveno prednjačimo u odnosu na životinje imamo zahvaliti životu u ljudskoj zajednici. Pojedinac, od rođenja prepušten sam sebi, ostao bi u svojim mislim i osjećajima u tolikoj mjeri životinjski primitivan da ga možemo vrlo teško zamisliti. Ono što pojedinac jest i što znači, nije toliko kao pojedinačno biće već kao član velike ljudske zajednice koja vodi njegov materijalni i duhovni život od rođenaj pa do smrti.
Koliko je neki čovjek vrijedan za svoju zajednicu ovisi u prvom redu koliko su njegovi osjećaji, misli i djela usmjereni na unapređivanje života drugih ljudi. Već prema ponašanju čovjeka u tom pogledu obično kažemo za njega da je dobar ili loš.
