| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Viđenje …
- 15:11 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Bilo je povremenih osjećaja čuda. Uobičajeno čovjek slijedi nizove uvjeta što nižu se po prethodnostima. Kao da se stvarnost pretače u neke oblike nove. I ne samo oblike nego i ono što kao neka energija predstavlja mogućnosti. U nizu tome sve je nekako stvarno, povremeno predvidljivo i u slikama predstavljivo. Usnulo čudo, na kojem sve to kao san biva, poziva me u traženje 'čvrste točke' na kojoj postojanje jest. Slutim daljine vremenske iz kojih stvarnost stvarnošću dolazi. Nažalost ne mogu tako daleko vidjeti, a ni zamišljati. Kao da je uvijek postojalo ono prije, što uvjete je stvaralo za nove stvarnosti. U beskrajnom nizu štrikanja spoznajem da nemam moć dokućiti stvarnost stvarnosti. Ne mogu, niti tek tako, prihvatiti stavrnost kao stvarnost. Što me to vodi potrebom tom? Tko me to poziva viđenju tom? Shvatih i prihvatih nemoć svoju u spoznaji stvarnosti, ali tada se okrenuh sebi. Nemoć, a za što to? Što ja to ne mogu? Što ja to činim? Odjednom vidjeh kako uporno nastojim dokazati sebi površnost svoju kao stvarnu stvarnost. Iznikla su mnoga nova viđenja gledanjem svoga gledanja. Takvošću svojom nastojim dokućiti takvost takvosti. Kao da nastojim izaći iz sustava svoga, ali ne odricanjem njega. Što time činim? Nastaju tako čuda i zastrašujuća viđenja što ustvari su konstrukcije uma što nezna stati u zabludi. Očito je to nešto drugo, a ne ono što uporno nastojim sebi dokazati. Nastade otvoreno polje mogućnosti. Kao da je moj stvaran prostor postojanja odjednom oživio mnogim pretpostavkama. Ne, nisam izgubljen. A kako da se uopće izgubim? Smireno slažem djeliće i tražim svojstva koja ih povezuju u cjelinu. Nekako me to oduševljava. Svijet ipak nije kako ga vidimo; onako grub i neprijateljski. To smo samo mi u našoj upornosti da priznamo njegovu slobodu; slobodu od naših nastojanja da njime ovladamo. Nova viđenja ništa nisu uništila od prethodnosti, već se viđenje nje polako mijenja. I dalje hodam i postojim u svijetu viđenja očima, ali sada znam da to ja takav tako vidim. Znam da ima toga više od vidljivoga i ne samo da znam, već pomalo se i određujem prema tome. Kao da se mijenjam. Sada, kada pogledam ranije gledanje, vidim kako je apsurd bila beskonačnost. Svagdje sam je nalazio; u vremenu, u prostoru, u velićini, u svemu što se moglo mislima zamišljati …Vidim da beskonaćnosti nema. Tako sam samo pravdao nemoć svoju i prekidao daljnje putovanje. Na načim tadašnji putovanje i nije moglo nikuda do li do apsurda beskraja. Sada znam da beskraja nema. Misao je uobrazila dokučiti stvarnost, a ona je samo mali dio sustava njenog. Čak i takova je nastala kao dio sustava održanja života. U početku razvoja su to bili obićčni refleksi, koji su štitili procese, do sve složenijih koji su predstavljali opstojnost. Razvilo se što se moglo i bilo tako zacrtano u mogućnostima prethodnih postojanja. Na taj način jest takvost. Sav svijet je povezan. To je cjelina i nema tu nekih veličina i manjina. Istost jest! I kada tako prihvatim, vidim kako vrijeme, što jest jedna od prividnih osnova života, daje samo relativne otklone od istosti. Trudim se vidjeti. Ustvari biti. Fantastično. Ni vrijeme, ni prostor, ni misao … već sve zajedno u istosti. Nema beskraja. To je misao podarila to što je mogla. Misao kao dio sustava održanja života i spoznajom sebe po sebi, sebe same. Jesam li našao rješenje? I jesam i nisam. Sve je relativno, je pokojni Albert rekel. Lijepo je to vidio. Čak je to i ekzaktno dokazao. Svaka čast Alberte. I to su vrata što promjene sustava gledanja nose. Našao sam novi put, novi način doživljavanja svijeta i stvarnosti. Našao sam mir koji je zamjenio nemir beskraja i neodređenosti time. Kraj nisam našao, jer kraja kao ni beskraja nema. Sve je relativno, pa tako načinom gledanja određujemo početak, a time određujemo i vrijednosti kraja. I početak i kraj su misaone kategorije. Istinom je istost. Smireno tako gledam svijet. Znam, mnogi pate u nemirima svojim. Usnulima mir i spokoj, a budnima radost i spoznaju istine. Istina nas oslobađa. Njom smo cjelina u istosti. Puno toga po dobroti vidjeti se tako može. I ja ću tijelom ovim putovanje odraditi u stvarnosti takovoj. Biti će to voljom Vječnosti, voljom Istosti. I Vječnost i Istost biti će i dalje isti. Ono što stvarno jesam bit će isto. Puštam misao livadama, šumama, planinama, zemljom, savemirom. I nije bez veze naziv svemir… sve mir … Nekada su mudri ljudi kretali se svijetom i tragove ostavili. Svijetom?... Svemirom… Prijatelji dragi, neka vas radost i sreča na životnom putu prati. Ja sam opet malo oslikavao, a slika ima, ima, ima …. :) |
Biti … postojati …
- 16:54 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Kada mislim na kruške ili jabuke, i zamišljam ih određen broj, vidim u mislima njihove slike. Tako pratim mislima ljude i zbivanja. Nizovima misli stvaram zaključke i tumačim stvarnost po njima. I tumačenje jest mislima. Zastadoh na tren. Pogasih svijetla, ona u mislima, maknuh slike i dozvolih misao samo jednu. To čak ni nije misao nego neki trud da dokučim stvarnost. Neka mi svijet ne budu misli moje, nego onaj stvaran koji jest. Zamišljam čovjeka nekog, ikojega, ali stvarnoga. Misao je kao početak puta k njemu. Pa, kako drugačije krenuti ikuda, ako ne od onoga u čemu jesam, a to je misao. Misao u mene, čovjek stvaran. To je početak i određenje. O Bože, pa što to činim? Mislim. Zar time sebi određujem stvarnost? Naravno, ima trenutaka kada hodam, osjećam... ima trenutaka kada radim pomešto... Da, ali cijelo vrijeme misao to prati i tumači, meni. Kao da ništa drugo ne razumijem i ne doživljavam, osim nju. Pri tome mislim kako je to ono o čemu mislim. Koja zamka u kojoj provodimo većinnu života. Većina misli da je to život, a slike svijeta mislima dolaze. A što bi trebao, da ne bude te interpretacije satvarnosti mislima mojim? Kako da dokučim stvarnost, a da to ne bude misao, koja obojenosti razne nosi po određenjima mojim, a i posredno svijetom? Trebao bi nekako prići stvarnosti! Trebao bi doživjeti! Trebao bi biti! Misli naviru, a ja ih mirno zaustavljam. Ne talasajte. Pogledajte, misli moje drage, pogledajte! Sve ovo što vas potiče dolazi od nekuda. Jasno mi je, da vi to znate. Da, ali ono stvarno je stvarno tamo. Hm, da... krušle, jabuke, ljudi .... Kruška? Jabuka? Čovjek? Pružiš ruku; dohvatiš krušku i pojedeš je.... Ne!!! Kruška!!! Ne riječ imenom njenim, nego ona!!! Ja sam kruška! U početku ništa ne osjećam, ali dozvolim si biti... kao suosjećanjem. Ispunjavam prostor. Zar zaista jest granica mene kožom? Znam tako, kao mirom nekim, mislima lebdjeti i nastojim dokućiti stvarnost u vremenu nekom i prostoru stvarnom. Često sam imao viziju bojnog polja poslije bitke. Mnogi su poginuli. Povijest bilježi; spomenici nijemo svijedoće... Čovjek je stvarno kao izgubljen tražio drage svoje, dok krv bi napuštala tijelo. Sam, bespomoćan, napušta ovaj svijet. Ne misao moja, neeee! To je stvarnost, to ja umirem na livadi hladnoj u mrak što odlazi. Dušo zar je trebalo tako? Koliko je stvarnih drama koje ne vidim, a one su stvarnost. Ni ovo pred očima ne vidimo stvarno, tek odsjaj površine u koju smo zagledani. Milioni slika poigravaju se u nama. Doživljavam i sebe posredno. Tijelo dojavljuje živčanim sustavom stanja u dijelovima svojim. Nažalost, ni to ne doživljava većina stvarno, tek kao neke osjetilne slike. I opet slike. Te slike čak nisu vidljive očima i spadaju u red kao nekih snimaka osjećaja. Možete li vidjeti svoj bubreg ili neki drugi organ? Toliko je blizu. U vama je, a ne vidite ga. Čak ga i ne osjećate, jer većinom je sve normalno i to vam je kao da ništa nije. Svijesni ste ga većinom kada sa njim nešto nije u redu, jer se tada javi bol. Zar samo na taj način osjetimo? Zašto po neki puta ne pokušamo uputiti lijepe osjećaje dijelovima koji vas čine? Zašto ne voljeti ih? Tako to sa tijelom, ali imamo vezu i sa okolnim, pa i daljim svijetom. Ta veza je na osobnim nivoima nekako zapostavljena, a čovjek se služi uglavnom vidom. To je vrlo agresivan način u kojem informacija dolazi svijetlom. U tijelu nam posreduje živčani sustav, koji smo tijelom razvijali, ali vani je prirodna pojava. No, ipak postoji razina naše volje u prihvatu i tumačenju. Možemo zatvoriti oči, ili u daljnjem dijelu od očiju do dijela koji obrađuje i tumači, dodavati i mijenjati sadržaj informacije. Osim vida tu je i zvuk, pa opip, toplinska zračenja... Ima toga i u velikom dijelu, koji je čovjek u svome razvoju zanemario. Tu su neka zračenja i energija. No, ima i vše, ali to je u području spoznaje svoje Istine. Ovo poslijednje doživljavam sve više. To, međutim, traži izmjene svjetonazora. Svijet postaje jedinstvo u kojem se rađaju individualni odnosi koji slijede volju opstojnosti. Na taj način jest i život u smislu njregove doživljajnosti. Život je proces koji postoji u velikom nizu zbivanja i takovih individualnosti. U osnovi jest samo jedinstvo. Jedinstvo, kao Istina, jest sve. U Istini ne postoji ni put ni vrijeme, nego jest Isztina. Život obilježava put u vremenu. Put postoji do Istine, a tada jest Istina. Tako postoji put, a Istina jest! Vidite li ili naslučujete da Istinom jest sve, pa i Ti. Istinom jest jedinstvo i Tebe i mene. Kao živ mogu putem Istino prilaziti Tebi, ali to nije onako kako se u svijetu života vidi, nego po Istini. Zasada ču, o tome, toliko. Htio bi tek izreči, da Istinom jest i livada i svaki cvijet, kukac. Po Istini jesam cvijet, jesam pčela, jesam potok, oblak... U miru dozvolim biti. Tada jest Istina i samo po njoj sve, pa i ja po Istini... Ptijatelji dragi s ljubavlju radost vama ... :) |
Zaigran mislima
- 22:03 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Kao šetnjom nekom čvrstom strukturom, u kojoj sve ima neraskidive veze, zaleđenom u vječnosti, jesam. Koliko puta sam se zapitao: 'Zar je baš tako trebalo biti?' S puno nastojanja mislima, gledanjem i nekim čudnim osjećajem sam tražio razloge. Zar stvarno nešto iz ničega nastati ne može? Što je to ništa? O čemu i kako ja to mislim i što zamišljam kao ništa? Ništa ne postoji kao niti bilo koji broj. Tražeći ta osnovna načela nisam mogao ne vidjeti kako ustvari ta moja misao jest dio sustava koji pretražujem. Vidio sam kako ustvari sve to mislima radim, a onaj razlog jest tamo negdje i prema njemu nastojim odnos osmisliti. Odnos štrma nečemu za što još neznam što je, ali načinom gledanja i misli vidim da nešto jest. I tako moje traganje sve više nalazi mene. Ponašam se kao netko van svega toga i nalazim kako ne mogu biti van sustava neraskidivih veza. Tu nalazim čudo. Tražim nešto što postoji, a ne vidim to. Put tome jest upravo u neraskidivim vezama. Neraskidive veze sa samim sobom, kako to čudno zvuči! Kao da nisam to što jesam. Misao, kojoj toliko bvrijednoszi pripisujemo, kao da se poigrava sa stvarbošću; sa istinom. Smišlja i najveće gluposti, da bi ih oborila. More slika kao pretpostavke, a pitam se je li i slika koju živim jest samo privid? Srečom, ne odbacujem viđenje, da sve to je samo misao. Odbacim li misao kap nepouzdanu, što mi ostaje? Za viđenje toga treba vidjeti misao, njen bitak, njenu istinu, a istina je istina i samo istina. Ustvari od kuda mi ta tvrdnja. Da vidim misao treba uči u njenu bit u njeno stvaranje, u njeno vrijeme i prostor. Njen prostor jest čudan, nemjerljiv, neograniče… barem u mene. Neki su sami odredili granice mislima svojim. Misao ne može bez odnosa, bez analize, bez postojanja nečega prema nečem drugom. Kao da se poigrava, poput djeteta njima. I tako zaigran šireči pogled i misao vidim sebe kako preslagujem. I u moru pitanja dođe i ono: 'Što se to ustvari zbiv?', pa: 'Što zbivanje usrvari je?', i: 'Štp je to vrijeme i postojanje'… i sve takova pitanja osnove postojanja. Ne našavši konačna odgovora, a ne osustajući, malo po malo gradi se vizija. Ama sve je to jasno da dolazi od funkcija koje se ostvaruju u mozdz. Tako se to laže i tako naikom zvuči. Da, ali i ovdje ima šira širina. Nauka, predaja, sustavi …što to se zbiva i što to jest. I opet ona ista sloboda misli me vodi u područja gdje većina ne ulazi. A što tada vidim? I ta misao pripada sustavu, a ona je prezentator Istine meni. I ako prihvatim viđenje njome, tada griješim, ako i nju ne uključim u cjelinu. I tada se otvaraju vrata čuda. Mogu misliti što hoću rješenje je isto. Cjelina jest Istina. Znam da ne mogu tako dokučiti i stoga kao priziv neki puštam doživljaj. Neka ide, jer utjecaja nema. Tek ljudska želja da čovjeku budeš ono što jesi, ne tek dio misli njegovih. A tko sam ja? Kao i Ti sam isto …. Istina. I tada stanem i pogledam očima tim. Ta zar život nije samo jedan u Istini… jedan ISTI! Da, a svatko od nas ga vidi i dpćivljava iz svoga kuta i misli kako je on netko spram svega, Ta misao fa prividno izdvaja i daje mu biljeg osobnosti i nosi odnose spram svemu što nije. Gledajući jedinstvo nema ni početka ni kraja, aot svakoga je kao ples oko točke njegove Istine i odnos je prema njoj. Prividno tako svak svoju istinu ima. A ja stadoh u plesu, osvrnuh se i svima vama u plesnom prostoru sjaj oka šaljem. Ta vezani smo istom točkom, mada je svak na svoj način doživljava. Prijatelji dragi, sve vas volim. Svi smo mi isti život, jedinstvo postojanja. Da, i oni koji ne misle tako, također … :) |