| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Energija i čovjek
- 14:59 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Godina se bliži kraju, a i Božični blagdani su tu. Vrijeme je to kada se oko mene redovno dešava neka užurbanost. Skoro svi nekuda žure i pripremaju se za nešto posebno. Kao da dolazi neko vrijeme kada ser mora pokazati neko bolje stanje: kao da dolazi vrijeme na koje se dugo čekalo; kao da dolazi nešto posebno. Meni sve, ipak, biva u osnovi isto, uz iznimku da su svi nekako u nekom posebnom isčekivanju. Troši se, da bi se pripremili oni trenuci u izobilju. Kao da puno toga nedostaje i treba to nadomjestiti. Kao da nema onoga što je potrebno, da bi ti trenuci bili ono što bi trebali biti. Vrijeme je za čestitanja i želje. Sve mi to izgleda kao da toga inače nema, pa se željama priziva dobro, koje nedostaje, ili tjera ono što nije dobro. Susreću se tako svijetovi snova iskazima i svijetu koji je. Meni, koji tražim Istinu, ovo je nekako neuobičajen put Istini. Kao da se uporno odlazi od nje i nastoji sakriti u svojim svijetovima nerealnih želja. Kao da se želi dokazati da smo ono što nismo. Nismo ono u mislima, već oni koji živimo u životima stvarnim. Nepriznavanje nije put Istini. U svijetu sviojetova takovih, u vremenima želja, u mene jest, kao i inače, preporuka svima, da otvore oči i srca i vide Istinu. Ne treba uporno željeti ono što nije i ići ustvari tamo gdje Istine nema. Ta zar nam se svima na taj način ne vraća ono što željelo se nije. Na taj način ne dolazi boljitak za sve. Biti će dobro sve manjem broju ljudi. Istinsko svijetlo jest jedno. Ova su prolazna. Znate o čemu govorim. Gledam i pitam se: 'Po čemu netko griješi? Kako kada su svi u svijetu Istine?' Da, istina je i pogreška. Oni koji griješe, to čine istinom. Pa u čemu je onda ta bit? Svatko svojim putem ide, ali mnogima je svijest i viđenje puta bitno drugačija od stvarnosti, od svijeta u kojem se njihov put stvarno nalazi. Put je onaj koji povezuje čovjeka sa stvarnošću. Vodi li te samo put želja nije jasno kuda češ stići, mada želje pridonose ustrajnosti i usmjerenju energije. Ona može biti dobro usmjerena, ali i ne mora. Bitan je sklad svijetova u kojuma postojimo; onoga svijeta želja, koji mnoge vodi i svijeta stvarnoga u kojem živimo. Spomenuh energiju i sjetih se susreta neki dan u jednom velikom dućanu. Dobio sam bon od firme u kojoj sam radio i kojoj kao umirovljenik pripadam. Rekoše mi moji, da treba to što prije realizirati, a i ja moram ići da pokažem osobnu i potpišem nakon kupovuine. Uobičajena svijetla velikoga dućana kao da pozivaju, ali nekako ne vidim onakovo mnoštvo kao ranijih godina. Možda sam se ja promjenio, a možda i ovaj oslabljeni vid nešto tome pridonosi. No, čujem i druge da tako vide. Na ulazu vidim mali štand, kao onaj za male degustacije sireva, jogurta ili slično. Kako slabo vidim, približim se i nadnesem nad izloženo. Prilično je upadljivo, ali ako želim vidjeti, tako moram. Tamo kao neki mobitel i neki papiri. Zagledavam, jer mi je nekako neuobičajeno i začujem glas žene, koja je brinula o isloženom. Stajala je malo dalje i motrila povremeno. Valjda joj se činilo da me to zanima, a ja sam ustvari htio vidjeti o čemu se ustvari tadi. 'Želite li da vam izmjerimo bioenergiju?' Bio sam nekako zatečen, jer uopće nisam očlekivao da bi takova tema mogla krenuti. 'Zanuimljivo, a ja sam mislio da je ovo mobitel, a ovo neki prospekti.', objašnjavam svoju zainteresiranost. Ne, ovo je uređaj s kojim se mjeri bioenergija ljudskoga organizma.', objasnila mi gospođa. 'Pa dobro. Da vidimo.', složio sam se sa ptijedlogom. Nisam znao što trebam činiti i gospođa laže: 'Dahte ruke.. palčeve.' Pružam ruke i ne vidim gdje da ih stavim, a gospođa kaže: 'Stavite ih na ova metalna mjesta.' 'Gje? Slabo vidim.', tražim pomoć. 'Dajte prste meni.', i pritisne ona jagodicama palaca kontakte. 'Pa vi ste na minimumu.', nekako iznenađeno prozbori ona. 'Znači nemam energije.', prokomentiram ja. 'Dajte kažiprste.', i uradi ona isto i sa njima. 'Da, vi ste na minimumu.', i vidim da me pogledala. Ja znam da neću nestati, niti se srušiti. Slijedilo je isto sa srednjakom, prstenjakom i sada dolaze na red mali. Ja odmah, ko iz topa: 'Ovdje neće biti ništa.' 'Da, ovdje je ispod minimuma.', čudila se ona. Vjerojatno joj nije jasno kako takav čovjek uopće može biti i kretati se. Ja sam smiren i nekako osjećam da joj trebam ipak objasniti, ali ona krene: 'Jeste li mjerili mjesta u stanu na zračenja?' Meni je sve odmah jasno, ali znam da se od nečega mora živjeti. Već ptije mjerenja sa prstima sam pitao da li je to za badave. Bilo je. Objesnio sam da sam penzioner i da nemam od kuda platiti. Za mjerenje bi već trebalo nešto malo dati, ali ipak objasnih, da sam i sam to izmjerio i da nam je nedavno došao jedan gospodin i mjerio s nekim električnim aparatom. Pitala me kak sam mjerio. 'Onak z onim kaj se vrti.', jer, nikako da se sjetim, da se to zove visak. Vrtilo mi se po glavi 'vrtuljak'. Da bi sve ipak bilo u redu kratko sam rekao: 'Znate ni tolko važno kolko energije imate, nego kak je usmjerena.' 'Da, imate pravo.' , rekla je. Na to ja još htijedoh prikazati da je to kod mene super: 'Znate, ovak z manje energije sam bliže Bogeku.' Uslujedio je rastanak u lijepom ozračju. Osjetio sam tako. I nije to sve, jer tada, kako to obično činim, kreču krugovi misli i viđenja kod mene. Onaj koji ima puno energije može imati više problema. Ako nije vješt sa njom, ona može negativno djelovati na njega. Može ga i uništiti. Znate ono o čakrama? Kroz njih energija prolazi kroz nas. One imaju moć akumuliranja, ali ne neizmjerno, a čak se količinski razlikuije od osobe do osobe. Postoje i pravci kretanja. Energija je čudna stvar Ona može i nekako kroz prostor i bez žica i sličnih vodića. Kada su njeni putovi u tijelu oštećeni, dolazi do stvaranja nezdravih procesa i oboljenja. Sa energijom se nije za igrati. Treba je posštivati,, jer ona je nosioc života. Ona stvara čuda, a jedno od njih je i život. I sada si mislim o svom stanju sa vrlo malom energijom. Pa, to je vrlo dobro. Treba samo paziti da se njeni putevi u organiznu sačuvaju za ona stanja kada u njna količina energije poraste. A kako to činiti. Vidim da su rješenja svuda oko nas. Ovaj svijet je stvaran oduvijek. Treba to prihvatiti. Otpori čine povećanje energije, jer upravo ona je ta koja mijenja. I uvijek kada nešto nastojite promjeniti ili uraditi, treba vam energija. Tijelo je tada u stanju priopreme koncentrira je. Dolazi se u neko stanje uzbuđenja pred rad. To je ta energija. Ona kao da slijedi stanje vaše svijesti koja uređije procese u tijelu. Mogao bi sada puno pričati o njenim usmjerenjima, ali što će vam energija, kada ulazite u smirenje? No, ima je i tada, ali ona tada slobodno prolazi i kao voda radosti čisti tijelo i duh. Nestaju granice sebe tijelom. I kao da riječi nestaju. Dolazi radost uz osnmijeh. Vrijedi osloboditi zastoje u sebi. Oni kumuluraju energiju, a ako je nemate na što dati, ona će rasturati po vašem tijelu. Vidite li to? Već i po tome vidite da je vrijednije davati nego uzimati. Nije ta energija, koije se oslobodite, zla. Ona je samo energija, a ono što nije dobro je njeno krivo usmjerenje ili neusmjerenje. Tako, kada je dajete, dajte je s ljubavlju i namjerom da čini dobro, a to možete prenijeti i svijsti onoga kome je dajete, jer tako stvarate preduvijete razumijevanja, kako bi i ona vidjela dobrotu djelovanja. Pomalo čete sve više vidjeti da energija i nije ono što ste ranije mislili. Naročito putem dobrote i ljubavi. Eto prijatelji dragi, opat sam malo pričao o s vojim viđenjima. I ona su dar Gospodnji i sve što činim dijelo je Gispodnje. To postaje i u mojoj svijesti. Stoga i ova niska energija jest dobra, a ja sam tu uz Tebe Gospodine … S ljubavlju … :) |
Vrijednosti
- 13:29 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Zagledan u ništa kao da tražim nešto, kao da očekujem ono što ne vidim ili čak niti neznam, da doći bi moglo. Naučen na nemoć svoju, određenjem svojim, prolazim životom. U svijetu Istine sakupljam njene djeliće putem vremena koje mi je dato. Gledam put kojim nastojim ići predodžbama. Ne nije to svijet, što vidim. To je ono što od njega mogao sam prihvatiti i nastojim pojmiti u svijetu pojmova kojima raspolažem. Oskudno je to u moru mogućnosti, u moru postojanja. Kao da plivam površinom oceana osjećajem, da ocean je upravo ta površina, kojoj kraja sagledati ne mogu. Nekako sebi određujem svijet po nemoćima svojim. Vidim kako to i drugi tako čine. I tako, zagledan u ništa, sve više vidim da to i jest tako. Ono nešto, ono stvarno, sasma je drugačije. Zanimljivo; odredili smo svijet sebi po nemoćima svojim. Tako mu odredismo granice, stvorismo zakone, odredismo vrijednosti. Prolazio sam, u novije vrijeme, kroz Brandenburška vrata. Šećem polako i gledam okolo. Kao da tražim nešto. Očekivao sam nešto impozantno, a ono skroman prolaz. Gledam taj jedan od simbola povjesti prošloga stoljeća i čudno mi. Da sam tako slobodno i ne osvrčući se na ljude, prošao tuda prije tridesetak godina upucali bi me. Vrijeme! Ovo je ono što je ostalo od onoga. Mijenjalo se i stalno se mijenja. Simboli su samo u našim glavama. Znao sam, dosta često, u šetnji Zagrebom, gledati više dijelove pročelja kuća u centru grada. Zanimljiva su i potkrovlja tih pročelja. Mnogo je raznih kipića, koje ljudi skoro i ne primjećuju. Gledam ih i kao da gledam one koji su ih radili. Nastojali su ostaviti trag svoga vremena, trag ljepote po njihovu sudu i sudu prihvaćenome. Danas se to polako raspada i urušava. Vrijeme! Šetao sam grobljem. Gledam nadgrobna uređenja. Zagledam se i u smjeru zemlje, kao da nastojim vidjeti što ostalo je od života kojima je ovo posvećeno. Kao da viđam ljude koji su stvarali i gradili svoj svijet. Gradili i tragove ostavili. Tragove koji vremenu polako popustaju. I nadgrobna uređenja pomalo posustaju, pogotovu kada i oni koji brinu o njima napuste ovaj i ovakav svijet. Za par stotina godina i mnogim grobljima nestaju tragovi. I groblja žive samo svoje vrijeme. Veijeme! Svako mjesto na Zemlji u tren novi nije više ono isto. Zemlja putuje okretanjem oko sebe i na svome putu oko Sunca i putujući sa našim sunčanim sistemom po Mliječnoj stazi i Mliječnom stazon svemirom. Ljudski su to nezamislive brzine, pa čak i neodređene, jer nije moguće obuhvatiti kojem sve putujućem sustavu u svemiru pripadamo i na što brzinu da mjerimo, tj. u odnosu na što mijenjamo svoj položaj. Ima li uopće išta relevantno, osim naše volje, kojom ćemo za sebe tako odrediti? Sve je relativno. Naročito u svemirskim razmjerima. Trudim se tako gledanjem vidjeti. Vrijeme mi ustrajno briše viđenja i kao da me želi okrenuti drugim gledanjima i viđenjima. Ta, zašto da vrijeme gledam neprijateljski? Zašto? Bez njega mojega puta kroz život ne bi bilo. Zar da budem licemjer i uzimam samo zadovoljstva po njemu, a njega da optužujem za sve što mi nije drago? Daruje me ljepotom i kada ode okrivljavam ga. Što ne bi i ja otišao sa njime? Zanimljivo. Zanimljivo! Kako bi vrijednosti života tada izgledale? Zanimljivo! Zagledan u ništa kao da vidim obrise nečega što ranije nisam viđao. Obrisi su to nevidljivi oku, ali kroz njih mijenja se svijet. Kažu neki da je to energija. Uvijek nastoje čvrsto stajati na Zemlji sa obje noge, a ja se pitam, da li vide na čemu stoje i čime? I tako zagledan u ništa, smiren, tuh, naizgled sam, skoro neprimjetno mijenjam izraz lica. Neka toplina navire i blagost me obuzima. Osjećam radost, radost svemira, svemira nevidljivoga. Uz osmjeh otvaram se i puštam tu radost u svijet, kao kišu što natapa žedne libade. Svakome koji bol osjeća neka pokida te lance bola dušom i istinom, jer lanci su prividna vrijednost. I vi imate moć javiti se osmjehom i podariti ga svijetu. Neka i vas zalije kiša radosti. Nema te sile koja će vam dušu zarobiti. Darujte i kada memate, jer tada darujete sve. Darujte isktrno, jer ništa na svijetu nije vaše. Tako je darivanje božanstveno u zajedničkoj radosti darovima Njegovim. Vrijeme to dokazuje. Zamisli će proći. Proći će i radost osmjeha, ali On će ostavljati tragove radosti i ljubavi. Zagledan u ništa sve više primjećujem neke obrise; obrise stvarnosti; obrise Tebe … Život je samo jedan i svatko ga doživkjava na svoj način … Hvala … S ljubavlju … :) |
Priroda i prirodnost
- 18:02 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Se čovek spremlje nekaj važnoga povedat, al nikak da pove. Kaj da vreme to drukše rihta. Se pitam zakaj to tak ide? Gledim i vidim, da sve kaj po špagi ide. Kad gledite drijevo kak taste, i kak grana z grane zijde, vidite kak sve na nečem i od nečeg je. Tu su i oni sokovi kaj živlenju kak hrana jesu. Tak se i raste, a i nastane. Ni z ničega. Tu je drijevo z granami, pa ti sokovi, al i nekaj kaj ni samo tak videti. To nekaj je v smeri pitanja: 'Zakaj?' Zakaj voda curi? Zakaj veter piha? Zakaj grana z grane zraste? Zakaj …zakaj…zakaj ??? Kaj da videti bi štel…za kaj. Za kaj i od čega. To je kaj da rišem vreme. Je bilo tan, a sad bu tu. Vite, sve to videti je moći, al kaj je to po čemu se to pomikavlje? Ni za stati na tomu. Če nekaj nekam prejde, nekaj drugo na to mesto dojti mora. Nemre prazno ostati. Če ga , nekak spraznite i tak vam zgledi, onda je tu ono kaj ne vidite. To je nekaj kaj navlači i hoće se popuniti. Tak je nekak i z vremenom. Misllim, z ovim kaj oblake nosi i kiše i snega dela. Sve se tu nekak premeće, al je tu, če nekaj hudega sa strne ne doleti. Neki veliju da je to ravnoteža. Ja bi dodal da je to ravnoteža v gibanju. Rekel bi da tu je i moč gibanja. Z milionima leta se na ovoj našoj najdražoj Zemlici sve to rihtalo. Ni to za Zemlocu neko velko vreme, al nami malima je takvo, da ga nemremo zamislit. V njemu je i čovek nastajal, takav kakav je danas. Se život menjal i rihtal tak da je ostajal onalav kakav je mogel. Tak se život rihtal na sliku mogućega. Nigdo ni mudroval i razmišljal. Puno je toga v čoveka se ugradilo, jer je tak bilo. Zemlica i Svemir u svojim promenama ostavili su trag i v čoveku. Zakaj smo takvi je pitanje, na koji način da gledamo sve to. Kak svakaj je kaj je, tak nekaj kaj zmislimo ni. Treba neku silu upotrebiti da bolo bi. To je tak bilo i u stvaranju čoveka. Ta sila za menjanje je posredno radila čitave načine obrane od promena. Ni to samo tak za razmeti, a tak jednostavno je. Jednostavno al mozak nam tak ne dela. Svakakvih gluposti zmislimo, al ono bitno nikak v glavu da dojde. Valda je to zato kaj nam mozak je tu da se zabavlja baš sa tim glupostima, med kojima traži ono moguće. Ni on neki pametnjaković. Kak zaigrano dete je. Lepo, kaj tak je nastal i naš obrambeni mehanizam. On je nekak nastal skup s raznim delovima čoveka. Sve to se milenijima rihtalo v prirodnim uvjetima. Kad bi se desilo nekaj posebnoga, bi puno živih stradalo. Recimo, će drapi asteroid, il se Zemlica promeškolji z vulkani i potresima bi tak bilo…. Zašli smo v zanimljivu fazu razvoja. Čovek je sam svojim željama za moći i posjedima dopelal stvar do apsurda. Promenil je onu prirodu, koja ga je napravila takvim kakav je, u nekaj drugo. To je ko asteroid koji po malo ulazi ui atmosferu. Tak sami sebe bumo dokrajčili. Mozgovi nam svakaj proglasiju mogućim, pa makar i na kratki rok. Glavno da ide, sad, a za posle buju oni drugi valda našli načina? Tak je sve veća razlika med prorodnosti i onoga kaj smo napravili. A kak opstati u novim uvjetima? Kak, nek da se prilagodimo. Ak nebumo mogli, odemo svi skup vrit. Tolko se zmenjalo, da bi već trebali zgledeti kak čudovišta. Priroda i dalje dela po svom. Drukše se ni nemre. V čoveku se odražava na čudne načine. Promene sistema opstanka zašle su v čudne faze. Promene pelaju v čudne bolesti. Čovek je razbolel Zenlju i sad to ide na njega. Naučenjaki, svak u svojem delokrugu, vide samo delić istine. Kak da se neka nervoza jalja. Svejeno niko neda ono kaj ima, a ne pita niko jel je prirodno pravo to imati. Priroda bu rekla svoj sud, al mnogima bu onda bilo prekasno. Ne, nebuju išli vrešt. Bu to morti još jen promašaj v evoluciji. Bogek moj, kaj sam v crno prešel? Ma nis ja prešel. Samo sam rekel, a prešli smo svi skup. Je pitanje za čiji i na čiji račun. To tak da me bar malo i ekonomisti razmeju. Oni sve kroz lovu vidiju. Puno je toga kaj bi me moglo srditi. Na primer kaj mi kak jamcu uzimaju trečinu penzije, a korisnik se dela lud; kaj na dve penzije nas šest živi, ajd sad snaha nekaj dobi na malu bebu; kaj su nme sa svih strana ogradili brzim cestama, a nigdar nis ni nebum vozil; kaj mi se unuki nebuju imali gde igrati; kaj sve manj zelenila je oko mene. Zgradili su si 'boljitka'. Je al plaćali bumo svi; i oni z 'boljitkom' i oni s goritkom. Tak to ide. Al kaj da se srdim, kad čovek je takav, pa videti nemre kaj dela. Kolektivno kaj da idemo vrit,. Još da nam daju barjake i naučiju nas pesme o zajedničkom 'boljitku'. Kolki su bez posla ostali. Se već vidi kam se to pela. Nis fatalist. Štel bi samo reči da su na pitanje;: 'Kam ovo sve ide?', slepi odgovorili: 'Bumo vidli.' Želim vam puno cvetja, radosti, bistrih potokov, leptira, pčelica i svega kaj nam se čini vrednim, a prirodno je, da manje pohlepe, samo živosti i materijalnoga bogatstva bu. Vežbajte živeti. Sve vas volim i one kaj su prirodni i one kaj nisu, samo ovim drugima želim da otpreju oči. Bu im to mali šok, al drukće nemre ić, osim ak nisu duhovno pripremljen, al taki su oči već otprli i …. Srdačan potdrav … :) |
Kaj misel je
- 12:16 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Kak sam na ovom svetu za sebe doznal, sam se trudil skužiti kaj to sve je. Kaj se to dogodilo da je to tak; da jesam; ja? Mi sa vremenom postalo jasno da taj osećaj da sam tu i da imam tu čast biti, ni samo tak. Duboko sam osećal da to treba biti da sam bil i prije, makar v crne rupe. V sebi nosim ono da niikaj nemre bit samo tak, nek da sve nekak je u promeni. Se mi tak sve to postalo pitanje svijesti. Kad se spomenem svijesti, mi se javi viđenje mogućnosti da baš i ne vidim najbolje kaj to je. Zakaj bi svijest bila vezana za mene, za moju spoznaju sebe? More biti to i krivo, i da je to samo del jedne veće istine? U početku su to bile neke slike i osećaji. Ni bilo razmišljanja. Nekak sam zapamtil da je svetlo tam, toplo od tam, kak dojde nekaj za pojesti. Stvari i događaji su dobivali na širini. Nekak sam videl da je dost toga povezano. Ono 'sam videl' mi je bitno. Nisam mislil nek sam videl. I danas sledim taj put. Uglavnom vidim. Imam neke predodžbe. Slično je kak i ovo kaj je zapraf. Sse neke slike dogodiju v meni. To je ko kad dete vidi hranu i sprema se jesti. Počinje mu lučenje žlezdih i svo se sprema za proces hranjenja. Kaj je tu razmišljanje? Nikaj. Sve je tu u jednoj harmoniji i v svake točke je izraz onoga Kaj je bilo i kaj bu. Sve se menja, al traga ostavi. Pitanje je samo kolko naša svest je toga svesna. Sve je celina i opstoji ono kaj je priznalo celinu i deluje u skladu sa njom. Kaj je to nekakva komunikacija? I više od toga, jer se tu ide otvorene ruke, a eventualna misao bi mogla to samo pokvariti tek. Dokazivati da celina nema tu moć je kak oditi u poništenje samog sebe. Baš lepo! Znači videti je pravilnije nek znati. To pak znači biti svesno v celini. Jel vas to podseća na nekaj? Na nekaj kaj su vam pripovedali, a ni vam bilo jasno. Rekli su vam da verujete, jel to je istina. K tome se more dojti i na druge načine. Ak nekaj je za zbilja, zakaj bi se to vidlo na samo jen određen načim? Tak je i z Bogekom. Neki, nazovi 'učemi', bi rekli da se mora to i to delati tak i tak. Veliju da se Bogeku mora moliti tak i tak. Pripovedaju i ponavljaju reči kaj je neko negda rekel i da je to snaga i moć. Bogek moj dragi, oni bi Tebe zameniti šteli. Moreju me strašiti kolko hoćeju, al ja samo Tebi verujem. Ak veliju da nemrem k Tebi nek samo po njihvom, onda oni ne veruju u Tebe. Puno toga v živlenju sam z slikami rešil. Sam videl, a su rekli kak dobro mislim. Nisu videli da ja to gledim. Kad sam tak rekel, kak je gledanje prava stvar, bi radi rekel kaj vidim o živlenju. Kaj čovek je i kaj se to rihta sa svetom? Štel bi reči kak oni polupismeni vodiju ovo na neku čudnu stranu. Štel bi reči kak za svoje sitne probitke sve uništavleju. Štel bi reči kak je vreme da svi vidimo kaj to je i kak neki to zlorabiju. Da ne preteram v ovom postu, naj to bu za sledeći. Znate prijateli moji, svakaj nam moreju pripovedati, al istina je istina. I ja bum pripoovedal, al samo zato da vi sami vidite. Moje pripovedanje naj bu kak cvetek na livadi po katerem bute nekaj odjenmput razmeli. Prave stvari, prava otkrića su odjemput, kad se lampica upali i kad, kaj da vam svetlo dojde. To morate sami napraviti. Ja vam samo šansu dam da bolje i lakše vidite. Znate, brod nemre po suhomu, al ak vode bu, bi mogel. Vam bum samo vode pokazal, a vi zaplovite. Morti se najdemo negdi na pučini i radosno, kak brat bratu, mahnemo.. Svako vam dobro i radosti puno, kaj živlenje je veliki dar i sve vas volim … :) |