Zagledan u ništa kao da tražim nešto, kao da očekujem ono što ne vidim ili čak niti neznam, da doći bi moglo. Naučen na nemoć svoju, određenjem svojim, prolazim životom. U svijetu Istine sakupljam njene djeliće putem vremena koje mi je dato.
Gledam put kojim nastojim ići predodžbama. Ne nije to svijet, što vidim. To je ono što od njega mogao sam prihvatiti i nastojim pojmiti u svijetu pojmova kojima raspolažem. Oskudno je to u moru mogućnosti, u moru postojanja. Kao da plivam površinom oceana osjećajem, da ocean je upravo ta površina, kojoj kraja sagledati ne mogu. Nekako sebi određujem svijet po nemoćima svojim. Vidim kako to i drugi tako čine.
I tako, zagledan u ništa, sve više vidim da to i jest tako. Ono nešto, ono stvarno, sasma je drugačije. Zanimljivo; odredili smo svijet sebi po nemoćima svojim. Tako mu odredismo granice, stvorismo zakone, odredismo vrijednosti.
Prolazio sam, u novije vrijeme, kroz Brandenburška vrata. Šećem polako i gledam okolo. Kao da tražim nešto. Očekivao sam nešto impozantno, a ono skroman prolaz. Gledam taj jedan od simbola povjesti prošloga stoljeća i čudno mi. Da sam tako slobodno i ne osvrčući se na ljude, prošao tuda prije tridesetak godina upucali bi me. Vrijeme! Ovo je ono što je ostalo od onoga. Mijenjalo se i stalno se mijenja. Simboli su samo u našim glavama.
Znao sam, dosta često, u šetnji Zagrebom, gledati više dijelove pročelja kuća u centru grada. Zanimljiva su i potkrovlja tih pročelja. Mnogo je raznih kipića, koje ljudi skoro i ne primjećuju. Gledam ih i kao da gledam one koji su ih radili. Nastojali su ostaviti trag svoga vremena, trag ljepote po njihovu sudu i sudu prihvaćenome. Danas se to polako raspada i urušava. Vrijeme!
Šetao sam grobljem. Gledam nadgrobna uređenja. Zagledam se i u smjeru zemlje, kao da nastojim vidjeti što ostalo je od života kojima je ovo posvećeno. Kao da viđam ljude koji su stvarali i gradili svoj svijet. Gradili i tragove ostavili. Tragove koji vremenu polako popustaju. I nadgrobna uređenja pomalo posustaju, pogotovu kada i oni koji brinu o njima napuste ovaj i ovakav svijet. Za par stotina godina i mnogim grobljima nestaju tragovi. I groblja žive samo svoje vrijeme. Veijeme!
Svako mjesto na Zemlji u tren novi nije više ono isto. Zemlja putuje okretanjem oko sebe i na svome putu oko Sunca i putujući sa našim sunčanim sistemom po Mliječnoj stazi i Mliječnom stazon svemirom. Ljudski su to nezamislive brzine, pa čak i neodređene, jer nije moguće obuhvatiti kojem sve putujućem sustavu u svemiru pripadamo i na što brzinu da mjerimo, tj. u odnosu na što mijenjamo svoj položaj. Ima li uopće išta relevantno, osim naše volje, kojom ćemo za sebe tako odrediti? Sve je relativno. Naročito u svemirskim razmjerima.
Trudim se tako gledanjem vidjeti. Vrijeme mi ustrajno briše viđenja i kao da me želi okrenuti drugim gledanjima i viđenjima. Ta, zašto da vrijeme gledam neprijateljski? Zašto? Bez njega mojega puta kroz život ne bi bilo. Zar da budem licemjer i uzimam samo zadovoljstva po njemu, a njega da optužujem za sve što mi nije drago? Daruje me ljepotom i kada ode okrivljavam ga. Što ne bi i ja otišao sa njime? Zanimljivo. Zanimljivo! Kako bi vrijednosti života tada izgledale? Zanimljivo!
Zagledan u ništa kao da vidim obrise nečega što ranije nisam viđao. Obrisi su to nevidljivi oku, ali kroz njih mijenja se svijet.
Kažu neki da je to energija. Uvijek nastoje čvrsto stajati na Zemlji sa obje noge, a ja se pitam, da li vide na čemu stoje i čime?
I tako zagledan u ništa, smiren, tuh, naizgled sam, skoro neprimjetno mijenjam izraz lica. Neka toplina navire i blagost me obuzima. Osjećam radost, radost svemira, svemira nevidljivoga. Uz osmjeh otvaram se i puštam tu radost u svijet, kao kišu što natapa žedne libade. Svakome koji bol osjeća neka pokida te lance bola dušom i istinom, jer lanci su prividna vrijednost. I vi imate moć javiti se osmjehom i podariti ga svijetu. Neka i vas zalije kiša radosti. Nema te sile koja će vam dušu zarobiti. Darujte i kada memate, jer tada darujete sve. Darujte isktrno, jer ništa na svijetu nije vaše. Tako je darivanje božanstveno u zajedničkoj radosti darovima Njegovim. Vrijeme to dokazuje. Zamisli će proći. Proći će i radost osmjeha, ali On će ostavljati tragove radosti i ljubavi.
Zagledan u ništa sve više primjećujem neke obrise; obrise stvarnosti; obrise Tebe … Život je samo jedan i svatko ga doživkjava na svoj način … Hvala …
S ljubavlju … :)
Post je objavljen 15.12.2009. u 13:29 sati.