Kao šetnjom nekom čvrstom strukturom, u kojoj sve ima neraskidive veze, zaleđenom u vječnosti, jesam. Koliko puta sam se zapitao: 'Zar je baš tako trebalo biti?' S puno nastojanja mislima, gledanjem i nekim čudnim osjećajem sam tražio razloge. Zar stvarno nešto iz ničega nastati ne može?
Što je to ništa? O čemu i kako ja to mislim i što zamišljam kao ništa? Ništa ne postoji kao niti bilo koji broj.
Tražeći ta osnovna načela nisam mogao ne vidjeti kako ustvari ta moja misao jest dio sustava koji pretražujem. Vidio sam kako ustvari sve to mislima radim, a onaj razlog jest tamo negdje i prema njemu nastojim odnos osmisliti. Odnos štrma nečemu za što još neznam što je, ali načinom gledanja i misli vidim da nešto jest.
I tako moje traganje sve više nalazi mene. Ponašam se kao netko van svega toga i nalazim kako ne mogu biti van sustava neraskidivih veza.
Tu nalazim čudo. Tražim nešto što postoji, a ne vidim to. Put tome jest upravo u neraskidivim vezama. Neraskidive veze sa samim sobom, kako to čudno zvuči! Kao da nisam to što jesam. Misao, kojoj toliko bvrijednoszi pripisujemo, kao da se poigrava sa stvarbošću; sa istinom. Smišlja i najveće gluposti, da bi ih oborila. More slika kao pretpostavke, a pitam se je li i slika koju živim jest samo privid? Srečom, ne odbacujem viđenje, da sve to je samo misao.
Odbacim li misao kap nepouzdanu, što mi ostaje?
Za viđenje toga treba vidjeti misao, njen bitak, njenu istinu, a istina je istina i samo istina. Ustvari od kuda mi ta tvrdnja.
Da vidim misao treba uči u njenu bit u njeno stvaranje, u njeno vrijeme i prostor. Njen prostor jest čudan, nemjerljiv, neograniče… barem u mene. Neki su sami odredili granice mislima svojim.
Misao ne može bez odnosa, bez analize, bez postojanja nečega prema nečem drugom. Kao da se poigrava, poput djeteta njima. I tako zaigran šireči pogled i misao vidim sebe kako preslagujem. I u moru pitanja dođe i ono: 'Što se to ustvari zbiv?', pa: 'Što zbivanje usrvari je?', i: 'Štp je to vrijeme i postojanje'… i sve takova pitanja osnove postojanja. Ne našavši konačna odgovora, a ne osustajući, malo po malo gradi se vizija.
Ama sve je to jasno da dolazi od funkcija koje se ostvaruju u mozdz. Tako se to laže i tako naikom zvuči. Da, ali i ovdje ima šira širina. Nauka, predaja, sustavi …što to se zbiva i što to jest. I opet ona ista sloboda misli me vodi u područja gdje većina ne ulazi. A što tada vidim?
I ta misao pripada sustavu, a ona je prezentator Istine meni. I ako prihvatim viđenje njome, tada griješim, ako i nju ne uključim u cjelinu. I tada se otvaraju vrata čuda. Mogu misliti što hoću rješenje je isto. Cjelina jest Istina.
Znam da ne mogu tako dokučiti i stoga kao priziv neki puštam doživljaj. Neka ide, jer utjecaja nema. Tek ljudska želja da čovjeku budeš ono što jesi, ne tek dio misli njegovih. A tko sam ja? Kao i Ti sam isto …. Istina.
I tada stanem i pogledam očima tim. Ta zar život nije samo jedan u Istini… jedan ISTI! Da, a svatko od nas ga vidi i dpćivljava iz svoga kuta i misli kako je on netko spram svega, Ta misao fa prividno izdvaja i daje mu biljeg osobnosti i nosi odnose spram svemu što nije.
Gledajući jedinstvo nema ni početka ni kraja, aot svakoga je kao ples oko točke njegove Istine i odnos je prema njoj. Prividno tako svak svoju istinu ima.
A ja stadoh u plesu, osvrnuh se i svima vama u plesnom prostoru sjaj oka šaljem. Ta vezani smo istom točkom, mada je svak na svoj način doživljava.
Prijatelji dragi, sve vas volim. Svi smo mi isti život, jedinstvo postojanja. Da, i oni koji ne misle tako, također … :)
Post je objavljen 04.01.2010. u 22:03 sati.