Kada mislim na kruške ili jabuke, i zamišljam ih određen broj, vidim u
mislima njihove slike. Tako pratim mislima ljude i zbivanja. Nizovima misli
stvaram zaključke i tumačim stvarnost po njima. I tumačenje jest mislima.
Zastadoh na tren. Pogasih svijetla, ona u mislima, maknuh slike i dozvolih misao samo jednu. To čak ni nije misao nego neki trud da dokučim stvarnost. Neka mi svijet ne budu misli moje, nego onaj stvaran koji jest.
Zamišljam čovjeka nekog, ikojega, ali stvarnoga. Misao je kao početak puta k njemu. Pa, kako drugačije krenuti ikuda, ako ne od onoga u čemu jesam, a to je misao.
Misao u mene, čovjek stvaran. To je početak i određenje.
O Bože, pa što to činim?
Mislim. Zar time sebi određujem stvarnost?
Naravno, ima trenutaka kada hodam, osjećam... ima trenutaka kada radim pomešto... Da, ali cijelo vrijeme misao to prati i tumači, meni. Kao da ništa drugo ne razumijem i ne doživljavam, osim nju. Pri tome mislim kako je to ono o čemu mislim. Koja zamka u kojoj provodimo većinnu života. Većina misli da je to život, a slike svijeta mislima dolaze.
A što bi trebao, da ne bude te interpretacije satvarnosti mislima mojim? Kako da dokučim stvarnost, a da to ne bude misao, koja obojenosti razne nosi po određenjima mojim, a i posredno svijetom?
Trebao bi nekako prići stvarnosti! Trebao bi doživjeti! Trebao bi biti!
Misli naviru, a ja ih mirno zaustavljam. Ne talasajte. Pogledajte, misli moje drage, pogledajte! Sve ovo što vas potiče dolazi od nekuda. Jasno mi je, da vi to znate. Da, ali ono stvarno je stvarno tamo.
Hm, da... krušle, jabuke, ljudi .... Kruška? Jabuka? Čovjek?
Pružiš ruku; dohvatiš krušku i pojedeš je....
Ne!!! Kruška!!! Ne riječ imenom njenim, nego ona!!! Ja sam kruška! U početku ništa ne osjećam, ali dozvolim si biti... kao suosjećanjem. Ispunjavam prostor. Zar zaista jest granica mene kožom?
Znam tako, kao mirom nekim, mislima lebdjeti i nastojim dokućiti stvarnost u vremenu nekom i prostoru stvarnom. Često sam imao viziju bojnog polja poslije bitke. Mnogi su poginuli. Povijest bilježi; spomenici nijemo svijedoće... Čovjek je stvarno kao izgubljen tražio drage svoje, dok krv bi napuštala tijelo. Sam, bespomoćan, napušta ovaj svijet. Ne misao moja, neeee! To je stvarnost, to ja umirem na livadi hladnoj u mrak što odlazi. Dušo zar je trebalo tako? Koliko je stvarnih drama koje ne vidim, a one su stvarnost. Ni ovo pred očima ne vidimo stvarno, tek odsjaj površine u koju smo zagledani. Milioni slika poigravaju se u nama.
Doživljavam i sebe posredno. Tijelo dojavljuje živčanim sustavom stanja u dijelovima svojim. Nažalost, ni to ne doživljava većina stvarno, tek kao neke osjetilne slike. I opet slike. Te slike čak nisu vidljive očima i spadaju u red kao nekih snimaka osjećaja. Možete li vidjeti svoj bubreg ili neki drugi organ? Toliko je blizu. U vama je, a ne vidite ga. Čak ga i ne osjećate, jer većinom je sve normalno i to vam je kao da ništa nije. Svijesni ste ga većinom kada sa njim nešto nije u redu, jer se tada javi bol. Zar samo na taj način osjetimo? Zašto po neki puta ne pokušamo uputiti lijepe osjećaje dijelovima koji vas čine? Zašto ne voljeti ih?
Tako to sa tijelom, ali imamo vezu i sa okolnim, pa i daljim svijetom. Ta veza je na osobnim nivoima nekako zapostavljena, a čovjek se služi uglavnom vidom. To je vrlo agresivan način u kojem informacija dolazi svijetlom. U tijelu nam posreduje živčani sustav, koji smo tijelom razvijali, ali vani je prirodna pojava. No, ipak postoji razina naše volje u prihvatu i tumačenju. Možemo zatvoriti oči, ili u daljnjem dijelu od očiju do dijela koji obrađuje i tumači, dodavati i mijenjati sadržaj informacije. Osim vida tu je i zvuk, pa opip, toplinska zračenja... Ima toga i u velikom dijelu, koji je čovjek u svome razvoju zanemario. Tu su neka zračenja i energija. No, ima i vše, ali to je u području spoznaje svoje Istine. Ovo poslijednje doživljavam sve više. To, međutim, traži izmjene svjetonazora. Svijet postaje jedinstvo u kojem se rađaju individualni odnosi koji slijede volju opstojnosti. Na taj način jest i život u smislu njregove doživljajnosti. Život je proces koji postoji u velikom nizu zbivanja i takovih individualnosti. U osnovi jest samo jedinstvo.
Jedinstvo, kao Istina, jest sve. U Istini ne postoji ni put ni vrijeme, nego jest Isztina.
Život obilježava put u vremenu. Put postoji do Istine, a tada jest Istina. Tako postoji put, a Istina jest!
Vidite li ili naslučujete da Istinom jest sve, pa i Ti. Istinom jest jedinstvo i Tebe i mene. Kao živ mogu putem Istino prilaziti Tebi, ali to nije onako kako se u svijetu života vidi, nego po Istini.
Zasada ču, o tome, toliko.
Htio bi tek izreči, da Istinom jest i livada i svaki cvijet, kukac. Po Istini jesam cvijet, jesam pčela, jesam potok, oblak... U miru dozvolim biti. Tada jest Istina i samo po njoj sve, pa i ja po Istini...
Ptijatelji dragi s ljubavlju radost vama ... :)
Post je objavljen 13.01.2010. u 16:54 sati.