Zadnjih dana lagano apstiniram od bloga.
Nije mi dosadio niti sam izgubila inspiraciju...ne, postajem lagano autistična.
Učim, pojačano u zadnje vrijeme, a kada sam u takvom stanju mozak se sve više okupira time što radim i isključuje od ljudi i komunikacije.
Sinoć sam shvatila da mi se uopće ne da razgovarati, otvoriti usta i izustiti riječ, rečenicu. Jedino što je bitno je ono što učim, a komunikacija je pala na par posto.
E sad, nisam nesretna, ono što je malo nakrenuto je da ja u biti uživam u toj tišini i odvajanju, toj čahuri oko mene i pomicanju mozga na neki drugačiji nivo.
Da, uživam previše...onaj moj promatrač mi kaže da moram nešto napraviti prije nego što zaglibim predaleko jer bi mogla postati dobrano asocijalna, a onda bi se bilo teško vratiti.
A tako volim tu autističnu fazu...ipak neke granice treba ostaviti ne prijeđene, barem za sad.

Kada pogledam gdje se danas nalazim i kojim životom živim mogu reći samo jedno...
nisam ispunila svoje potencijale. Skoro niti jedan od njih... a imam jako velike potencijale.
Sreća moja što nikada nije kasno, u to duboko vjerujem.
Ipak sagledala sam malo svoj život, postupke, situacije.
Nije bilo lako, iskreno ni najmanje...ali isto tako bilo je razdoblja lijenosti, tromosti i nekih unutarnjih barijera, velikih, velikih... pregolemih.
Život mi je uzeo kockice i porazbacao ih, ja sam imala problema vratiti ih u pravilan položaj iz bilo kojih razloga.
Ipak za neispunjenje mojih potencijala nije nitko drugi kriv doli ja sama i priznajem svoju krivnju.
Možda sam se bila umorila, iscrpila...jesam.
Razmišljala sam o onome da čovjek mora imati sposobnost oprostiti samom sebi...a to je kod mene najteže.
Ipak osjećam da sam spremna ne oprostiti, jer nisam učinila ništa tako loše, već obgrliti samu sebe i reći dobro, što je bilo bilo je, sada idemo dalje, ispočetka ili nastavljamo, kako god.
Pošto nisam na samrti, još imam vremena.
Želim ispuniti svoj mogućnosti one normalne i one što krajnije do kojih mogu segnuti. Želim se razviti što je više moguće.
Znam da većina ljudi ne živi na način da ispunjava svoje potencijale skoro ni 60 %...i nažalost i ja sam pripadnik te većine...ipak nije kasno prijeći na drugu stranu.
Recimo da sam trenutno po sposobnostima samo ličinka u kukuljici...ne želim završiti život sa spoznajom da sam si uskratila mogućnost da postanem leptir...to si nikada ne bih mogla oprostiti.
A ne radi se samo o potencijalima već o stvarnim sposobnostima i mogućnostima ovog instrumenta s malim sivim stanicama.
Kada budem u punom potencijalu mislim da me mnogi neće moći prepoznati...i ja sama imam dobru predodžbu, ali samo predodžbu...

Ja volim spavati...i volim sanjati.
To mi je jedna od dražih zanimacija i načina opuštanja.
Dio mene koji živi kada spavam uzimam jednako kao i onaj dio koji je budan, jer to sam sve ja.
Snovi su zanimljiva stvar. Noćas sam imala jedan takav koji me pratio cijeli dan. I hodala sam s smješkom na licu.
Inače se jako često potpuno sjećam svega što sanjam. A ovaj je bilo jako lijep i živih boja, mirisa i osjećaja.
Sanjala sam prisnost i nježnost, dragost i spokoj.
Sanjala sam toplinu i sreću, sanjala sam sigurnost…sanjala sam sreću.
Sanjala sam sebe u situaciji potpunog povjerenja i one dječije opuštenosti i zaštićenosti.
Sanjala sam da je netko blizu mene i da se iza dodira ne krije ništa skriveno ili zakamuflirano.
Sanjala sam sreću u paru, onu iskrenu bez zadrške i bojazni.
Sanjala sam osjećaj… osjećaj i blizinu, dodir i sreću.
Sanjala sam i bila sam sretna.
Nečiju iskrenu želju da me poljubi od sveg srca, sa rukama oko mene dok ležimo na travi, zelenoj i mirisnoj…potpuno obučeni.
Bila sam sretna i kada sam se probudila, san je stvaran i ne gubi ništa na javi.
Drago mi je zbog tog događaja.
I samo me podsjetio da još nije vrijeme , još ne…
jer i u snu sam okrenula glavu…
iako se on nije dao smesti i pljubio me u vrat, lice, puno puta, brzo, meko i pomalo razočarano. I onda mi je bilo žao zbog tog mog čina…
Zadnje čega se sjećam su njegove usne boje maline.
Hvala ti .

Ponavlja se opet
i iznova i iznova
moje reakcije su sada drugačije
nestalo je bola...da, zastala sam da provjerim, nestalo je
ostao je bijes, onaj pravednički bijes.
Nemoć nije prisutna,
samo osjećaj tlake, ali i čista i jasna misao što i kako
čak se nisam ni svađala
rekla sam ono što sam imala
i uporno ponavljala
baš me briga zašto i potpuno mi je svejedno kako
reakcija je bila čudna
ponekada razgovaram s nekim tko si je stavio naočale koje vide samo par boja ili možda samo jednu
izostala je erupcija bijesa,
mog,
ali sve je jasno pretočeno u riječi
s riječima sam dobra, jasna precizna, direktna
rekla sam sve što sam htjela bez drame, samo riječi
ako ponekada i zaboravim na cilj
podsjete me
kao kad netko uporno budi nekoga u trenu čim zaspi
to je mučenje
moje... po meni
nije mučenje
više ne
već lupanje štapom da ne skrenem s puta
a put je sve jasniji, čvršći
poprima značaj rimske ceste
kao i svaka životinja od krvi i mesa,
nakon nekog vremena ne osjetiš, tj.
ne boli više
samo spoznaja
i dalje iznenađujuća
i podizanje obrve
o novom načinu...
da, potpuno novi način
više nemam potrebu da bježim
znam da odlazim
ideja se rodila
pa dugo ležala
ali sjela je
savršeno na mjesto koje je bilo izrađeno baš po mjeri
sjela je i popunila ono što je trebala
svaki ovakav izlet iznova
brusi, polira, lakira, glanca
tu ideju koja je postala odluka
da li je to bježanje
nije
definitivno ne
jer na muci se poznaju junaci
ali i budale
a ja nisam budala
ne više
to će biti odlazak
sretan, ugodan
pun neizvjesnosti
i očekivanja
novi korak
i novi početak
bez okretanja
i bez pitanja o ispravnosti
novi početak
potpuno sama
potpuno svoja
potpuno spremna.

Kako vrijeme ide, tj. kako postajem starija sve lakše otpisujem ljude i sa sve manje emocija.
Prije su stvari bile drugačije, neke stavi su se razvlačile i bila sam puno sklonija popuštanju iako me smetala situacija u kojoj sam se nalazila ili način na koji bi se stvari odvijale.
Kako vrijeme prolazi postala sam nekako sklonija rezovima, glatkim i čistim bez previše dramatiziranja.
Ipak rezovi se ne moraju praviti od danas do sutra. Neke stvari stoje u statusu quo po nekoliko mjeseci.
Prije bi me taj status mučio i grizla bih se zbog nerazjašnjene situacije, sada više ne.
U biti neki takvi statusi mi potpuno odgovaraju jer mi se ne da svađati i raspravljati pa razdoblje ne razgovaranje jako dobro dođe.
Ne znam da li je to zbog nedostatka emocija ili je nešto drugo u pitanju.
Pošto imam sposobnost promatranja svojih emocija s neke distance kao promatrač jako sam se iznenadila tim nedostatkom emotivne drame ili uzrujanosti.
Stvarno čudno. Toga tu prije nije bilo, očito se razvilo kada nisam gledala.
Postoji ta jedna crta koja se provlači kroz cijelu mene...sloboda, ona u kojoj nemaš što izgubiti, ali doslovno.
Shvatila sam, a promatrač se opet iznenadio, da sam sposobna otići iz bilo koje situacije, ako je potrebno zauvijek i to bez žaljenja??
Spremna sam zapaliti mostove, ne iz hira i ne ishitreno, ali sam spremna, sve mostove...i to oslobađa.
Upoznala sam se dovoljno i znam da to nije pusta tlapnja i da sam ja stvarno sposobna i spremna napraviti takvo nešto ako dođe do situacije.

Prijateljstva imaju rok trajanja.
Tko god kaže nije tako je u zabludi.
Ipak neka potraju do kraja života, tko ima sreće, ali većina ni blizu.
Stvari imaju početak i kraj, kao i sve u životu.
Samo zato što je neko prijateljstvo prekinuto ili se jednostavno raspršilo ne znači da ta osoba nekada nije bila bliska, oslonac, ugodno društvo, podrška i da se taj dio može zanemariti. Bilo ni sramota zanijekati sve to.

Nakon nekih 5 mjeseci dotičnog statusa, osjećam da je jedan dio završio s nekim tko mi je bio prijatelj 10 godina i da u biti ne želim da se stvari vrate na ono kako su bile jer neki mostovi unutar mene su se jednostavno raspali.
Malo mi se neobično jer nisam mislila da će se to dogoditi ikada, ne na takav način...i dogodilo se, a ja ne oplakujem, ne žalim, ne patim. Nešto je umrlo i pretvorilo u dim. Možda se vrati, ali uskrsnuti ne može.
Ne znam da li je to hladnoća, mislim da nije.
A što je onda taj potpuni nedostatak emocija? Jedna ravnina, ugodna ravnina, snažna ravnina...čudna zemlja.

Moje radno mjesto, buduće i prošlo je u prosvjeti.
Za razliku od nekih ljudi mogu reći da volim svoj posao, da ne mislim da sam pogriješila u izboru zanimanja i da sam dobra u njemu. Volim podučavati i učiti, veseli me i osjećam se dobro.
E sad kako je raditi u prosvjeti to je druga priča! Imamo sve manja prava, na meti smo neugodnih i nasilnih roditelja , a također i sve ne odgojenije djece koja su zaštićena kao lički medvjedi, a ovamo zbog njih 2 puta tjedno dolazi policija u školu ili patrolira oko škole...toliko o tome.
Prema nam kao pravom stupu društva ne postoji nikakvo poštovanje s bilo koje strane. A mi jesmo pravi stup društva. O nama ovisi budućnost znanja ove zemlje, a znanje je moć...jer kada bi se odučili malo našaliti i pustiti uzde na godinu, dvije, tri država bi dobila potpuno neupotrebljive buduće studente i srednjoškolce...ipak bez obzira na sve, to nikada ne bi napravili...zamisao je krajnje zanimljiva i što bi se stvarno dogodilo da se primjeni...zanimljivo za teoretiziranje
Pošto se nam se sindikati, a imamo ih previše, napokon usuglasili i zajednički nastupili, puno čvršće nego ranije počeli smo štrajk.
Ja ne radim trenutno, ali moja mama je također u prosvjeti i osjećam se potpuno uključeno u situaciju jer za neko kratko vrijeme evo me opet u tom poslu, o tome ovisi moj život i egzistencija.
I onda su počele izjave kako neki ljudi neće štrajkati!!!
Molim?!
Svi imaju to pravo, štrajkati ili ne...ali kako ih nije sramota?
Niti jedna od tih osoba neće odbiti izborene stvari, kao što je povećanje plaće, neće reći ne hvala, nisam štrajkao/la pa onda neću uzeti što ste vi izborili...ne to se neće dogoditi. A ovamo isti ti kukaju kako smo zakinuti i kako su nam plaće male za posao koji obavljamo.
Prezirem štrajkolomce, iz dna duše.
Po meni ti ljudi nemaju baš neku čast, pa onda najbolje i da nisu u sindikatu. Jer sindikat ipak štiti sve nas, koliko toliko. Jer postoje ljudi koji nemaju sindikat i koji su po meni na vjetrometini. Pa kao ne želite sudjelovati u sindikalnim odlukama, molim vas lijepo odstupite od članstva i povlastica, kakve god one bile...a iskreno malene su, ali su naše.
Znam par tih štrajkolomaca, s bivšeg radnog mjesta i iskreno za njih osjećam samo prezir i mogu ih gledati s visoka bez trunke premišljanja.

Ja definitivno nisam pobornik zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima.
Kada je krenula cijela buka nisam se osjećala prozvano pisati o tome, ali sada me pogodilo osobno.
Mislim da nitko nema prava zabranjivati ljudima da puše u zatvorenom prostoru, naravno ne u svim prostorima, ali u onima čiji vlasnici to žele i gdje se ne poslužuje hrana, da.
Nije me pogodio "zakon" da sam nervozna zbog nepušenja, jer ne pušim već jer sam se zbog istog razboljela.
U srijedu je bilo hladno i loše vrijeme, kiša je padala i temperatura je bila dosta niska. Kiki i ja smo bile u gradu obavljati neke stvari i onda smo odlučile otići na pivo. Kiki je pušač pa smo sjele na terasu, bilo je ohladno, ali prihvatljivo...ipak do kraja sam se počela treskati od hladnoće.
Sutra dan mi je iskočio herpes kojeg sam pokušala sanirati, pa se okrenuo prema unutra i sada imam donju usnu kao crnac i svakako imam krastu.
A danas sam bila na hitnoj jer imam gnojnu anginu i sada pijem Sumamed.
Osjećam se loše, malaksalo, pomalo nemoćno i bolno...ipak sam ja princeza Mimoza i jedno bolje smrzavanje kod mene čini čuda.
Eto ti "zakona" kojeg držim odgovornim zato što sam sada bolesna!

Druga stvar je što je moja omiljena birtija u kojoj smo pile pivo izgledala strašno, otužno. Bilo je par entuzijasta na terasi, a ostalo prazno. Konobar kaže da nitko nije sjeo unutra već tjedan dana. I ako bude tako nakon ljeta da će je zatvoriti.
Zatvoriti će moju omiljenu birtiju!
Onu koja ima duh Kafića Uzdravlje, gdje svi znaju svačije ime i gdje konobar s vrata zna što piješ. I gdje se osjećam ugodno i domaće. Ni moja stara ekipa sa šanka više tamo ne sjedi jer u mojoj najdražoj birtiji puši 95% ljudi.
Osjećam se pogođeno i tužno, briga njih za mene i većinu puka.
U ovakvoj državi gdje sve ide naopako ukinuše i onu jednu stvar koja veseli narod.
Napaprili cigarete do neba pa još i zabrane pušenja.
Kada budemo imali europski nivo onda možemo imati i njihove standarde i kodekse ponašanja...ovako je čisto sranje jer kafići zjape prazni, narod nezadovoljan, a ljudi će ostajati bez posla. Mi smo nacija kafića, kome to nije jasno neka prošeće po svakom kutku Lijepe naše pa će možda uočiti.
Da nije "zakona" mene sad ne bi počela hvatati temperatura i bila bi dobro, on je svemu kriv.
A ono koji ne puše neka idu u one gdje se ne puši i svi zadovoljni. Kako je ne idem na jako puno mjesta u gradu gdje su narodnjaci već idem u onih par gdje je rock i punk pa se ne bunim što oni puštaju tu "vrstu glazbe" već samo ne idem tamo, ista stvar, molim lijepo.

Postoji jedan jako interesantan broj.
Nekima manje bitan, a nekima više bitan.
Broj koji redovito dođe na temu razgovora, broj koji se umanjuje ili povećava, broj kojim se hvali ili ga se krije.
A koji je to broj?
To je onaj broj za kojeg vas partner pita: A s koliko si tipova spavala prije mene?
Smiješan je to broj jer izaziva toliko zbrke poradi velikog ega onoga tko pita.
Nije mi jasno zašto je to bitno? Što dobiva onaj tko to pita, a ako i dobije odgovor što radi s njim?
Zašto je taj broj ono što se šulja iz prikrajka nakon što veza postane malo ozbiljnija.
U biti najčešće to pitanje postavljaju muškarci.
Što recimo ako je odgovor 15, 20 ili 5? Što onda?
Sada kada zna odgovor što onda. A što ako je u njegovim očima taj broj prevelik, onda ju počinje drugačije gledati...ima ih, nažalost koliko god hoćete, jadnika i licemjera.
A što je s njegovim brojem, to je dika i ponos i naravno još i nadoda.
A nakon tog pitanja o broju slijedi ono , a tko su oni, a da li je nekog od njih znam, a ako naivna djeva i to kaže, onda je iskreno...naj... jer onda idu detaljna ispitivanja i sranja. A naravno prije ili kasnije će sresti tog tipa, recimo vani ili na cesti.
Postavljanje pitanja dolazi s onom fazom prve zaljubljenosti u vezi , pa ponesene osjećajima dame odgovaraju, onako iskreno iz srca...
Nažalost to se obije o glavu pri nekoj svađi gdje on nađe za shodno da spomene broj vaših sexualnih partnera kao da je to bitno za svađu i to naravno u negativnom kontekstu...klasika.
Što se nekoga tiče s koliko sam ljudi u životu imala sexalni odnos? To se nikoga ne tiče, to je moja privatna stvar. Da li je taj broj "mali" ili "velik" nije ničija briga niti je briga na kraju.
Ne znam odakle osobi potreba za tim, ali dobro.
Ipak znam da je jako zanimljivo pitati nazad: A zašto je to tebi bitno? To je već komična situacija. A odgovor: Zato, ne prihvaćam.
Najpametnije je na to pitanje ne odgovoriti. A bez obzira na to što je pametno ja ne želim odgovoriti, a ako netko toliko zapne, pošaljem ga da se prošeće...i ne mora se vraćati jer ja ne želim nikome objašnjavati privatne trenutke koji njih ne uključuju.

Ovih dana, a posebno danas pratim što se događa po pitanju štrajka.I onda mi je u oko udarila jedna stvar koju već primjećujem jako dugo i nije mi bila jasna. ( Kao i obično.)
Kada neki "moćnici" ili političari daju novinarima izjave oko njih, pored njih i iza njih stoji uvijek neka skupina ljudi. Pri tome ne mislim na tjelohranitelje i čuvare. Već neki lijevi ljudi koji tu služe ne znam čemu i ionako blesavo gledaju i izgledaju. Jer njih nitko ništa ne pita, a govornika se pita već treće pitanje. Pa ne znaju kuda da gledaju, vrpolje se jer ne stoje oni tu zbog sebe, a i glupo je da pilje u kameru, a opet nepristojno je da okrenu glavu i tako oni tamo stoje i iz trena u tren izgledaju sve gluplje i osjećaju se sve neugodnije.
Mislim, tko ih tjera da tamo stoje i zašto se ne odmaknu kada ih nitko ništa ne pita.
Razumjela bih da je iza njih veća skupina ljudi koji isto čekaju da prođu pa su svi zaglavili dok netko daje izjavu, ali ne njih šačica se zbila, kao recimo danas oko Primorca, a iza praznina i šupljina...valjda se boje da će netko doći pa ovom staviti rogove kao u osnovnoj školi ili nešto.
Ali to se ne odnosi samo na jednog političara već na sve malo bitnije.
To me podsjeća na onu situaciju kada s nekim hodaš i sretnete njegove/njezine poznanike i oni razgovaraju, a vi samo stojite sa strane, ne možete otići, ali glupo se osjećate stojeći tamo kao ukrasno drvo jer nitko na vas ne obraća pažnju.
E sad, to i nije nešto naspram toga što ovo gleda cijela Hrvatska u Vijestima ili Dnevniku. Biti pod svaku cijenu na tv-u pa makar izgledao debilno u politici ne znači minus.

Došao i ponedjeljak, divan, krasan sunčani ponedjeljak.
S ponedjeljkom su došli i majstori...opet.
Nema ništa „ljepše“ nego kada te probudi bager u 7 ujutro rondajući 1,5 m od tvog prozora. I tako već ne znam koliko dugo, prije su bili dalje, ali su pilili nešto, 2 poteza, 4 minute pauze i opet i opet i tako do 17 h, i onda sutra dan ispočetka.
Sad su sjeli tu u dvorištu i buka je mozgopikajuća.
Ne bi me to posebno brinulo, ali do nje ne čuješ vlastite misli, a ja trebam učiti. Sa slaganjem greda ispod prozora na jako "suptilan" iliti bacanje način to nije moguće.
A ja želim učiti i ovo mi nije samo dobrodošao izgovor, ovo me tlači.
Ipak strpljen spašen, od živciranja nema puno koristi, pa zato ovaj ekran podnosi štošta...moj jad.
Čekam 17.00 i da oni odu, pa ću napokon imati svoj mir...do sutra ujutro u 7.
P.S. Majistori su susjedovi, nisu čak ni moji.

U zadnje vrijeme doživljavam napade... sreće. Obuzmu me cijlu
Ničim izazvane, neovisne o trenutku, jednostavno me obuhvate pa sjajim kao oni kineski lampioni.
Nije to euforija i ne događa se u glavi pa da se nakon toga ispušem, padne mi energija i postanem lagano depresivna...ovo je prava esecijalna sreća.
Krene negdje na sredini prsnog koša i širi se kao kada kap padne u vodu u koncentričnim krugovima. Organizam se puni energijom u tim naletima i kada se smiri nema pada. Oči mi se zacakle i počnem se smiješiti od uha do uha.
Čime je izazvano, ne znam, valjda jer sam trenutno na tom nekom nivou, a ovo je nuspojava i nagrada.
Ovo je neki novi plato sreće i izgleda potpuno neovisan o vanjskim uvjetima i traje već danima.
Mogu samo reći da se razvijam, ostavljam neke stvari iza sebe, linjam se, mitarim, skidam košuljicu izlazim iz kukuljice, kako god samo iznutra.
Počinje neki novi dan u poglavlju mog života i očito se tome raduje cijelo moje biće i reagira na ovakav način.
Neverin je rekao kako nisam otok, ja ipak mislim da jesam i volim biti otok i nikada ne bih htjela biti nešto drugo doli otok. i otok može biti sretan upravo zbog toga što je.

Jedina stvar koja je u životu sigurna je smrt.
Ipak smrt je stvar o kojoj se u životu najmanje priča, nekako je se skriva, gura u zapećak, ignorira i proglašava zlokobnom.
Mi smo svi smrtna bića, do zadnjega ipak dobar dio zemaljske kugle, pri tome mislim na Zapad i zapadno orijentirane zemlje se ponaša kao da ona ne postoji. Kao da je ona nešto što treba sakriti.
Smrt se u našoj kulturi krije od djece, stvara se neka netrpeljivost, kao da se od nje može pobjeći ako se o njoj ne razmišlja.
U svijetu gdje se stari ljudi guraju u zapećke i ne pridaje im se dužno poštovanje i mjesto u životu, nakon njihove smrti se brže bolje sahrane, a da bliski ljudi uopće nemaju doticaja s njima.
U kulturi gdje se stari ljudi izoliraju oni ne predstavljaju jedan dio naše budućnosti već tamo neke koji hodaju po ulici ili kojima se ide u posjetu pod prisilom.
U kulturi gdje nema mjesta za one najbliže, smrt postaje još otuđenija i strašnija.

Ljudi se groze mrtvaca, zašto?
Možda jer se boje da će oni tako izgledati, možda jer ih direktno podsjećaju na vlastitu smrtnost ili jer nemaju realnu predodžbu što se to nalazi pred njima.
U našem društvu biti star je nešto sramotno, biti naboran i mlohav je užas...ljepota i mladost se traži...ovo nije lijepo...smrt nije lijepa, hm, da.

Poznajem odrasle ljude koji se boje spavati u prostoriji gdje je netko umro. Ne razumijem zašto, ali u taj dio ne diram, neki strahovi se ne mogu iskorijeniti pa ih je bolje ne dirati.

Kada vam netko umre na rukama, prirodnom smrću osjetite taj proces, nije strašan nije neki vrag koji sijeva ognjem oko umirućeg. Osoba koja umire izdahne i više je nema, ono što ostane je tijelo koje je bez duše samo ljuska.
Nje više nema tu u onom obliku. Ali je živa, ako ne nigdje drugdje u vašem umu i srcu i nitko je ne može maknuti odatle.

Sada ide onaj dio o tome tko što vjeruje, ali neću sada o tome.

Ljudi se u svom životu ponašaju svakako, ili ga ne žive već životare, zatomljuju ga ili se ponašaju kao gospodari svijeta i onda se dogodi da imaju tešku nesreću, ozbiljnu ili neizlječivu bolest ili poznati susret sa smrći i što se dogodi.
Svjesnost o vlastitoj smrtnosti ih dovede u red i počinju živjeti onako kako treba s bitnim stvarima u glavi i pažljivijim ponašanjem prema bliskim ljudima. Rade ono što ih čini sretnima.
Zar je potrebna ta spoznaja da će umrijeti za 6 mjeseci ili da su skoro umrli? Pa to je jedino sigurno u cijelome ovom svijetu.

Kada se spomene smrt ljudi nešto kuckaju o drvo i govore ne spominji ju da ju ne prizoveš i još koje kakve gluposti. Malo tko se osjeća normalno u tom razgovoru. Zašto?

I onda netko umre i nastane šok, veliki šok. Pa kako se to dogodilo?
Jednostavno, mi smo smrtni. Možda nije kronološki naše vrijeme, ali redovito se događa.
Kada bi tu ideju prihvatili, možda šok ne bi bio baš toliki. Tugu nitko ne može umanjiti, ali možda ju se može drugačije shvatiti.

Razmišljala sam o vlastitoj smrtnost i gore navedeni citat je djelovao tako oslobađajuće. Kada sam prihvatila da mogu umrijeti svakog trenutka i da je to nešto što će se dogoditi neupitno, prestala sam se bojati. Ne znam kada ni gdje ni kako, ali to i nije na meni da brinem jer ne odlučujem ja.
Po tom pitanju sam mirna i ponašam se u skladu s tim.
Ljudi često kažu da su znali da imaju tako malo vremena napravili bi stvari drugačije, pa poanta i je što ne znaš koliko imaš vremena.
Jer kada bi se ponašali s tom idejom prema ljudima bili bi bolji ljudi, iskreniji, pažljiviji.

Moja spoznaja smrtnosti ne znači da redovito razmišljam da ću umrijeti niti bilo što takvo. Ona je sjela na svoje mjesto i gdje je kod drugih strah, panika, šok, i sve popratne emocije kod mene je pomalo sjetna spoznaja, ali neupitna.

Budisti i hinduisti imaju drugačiji pristup prema smrti, oni svoje stare drže blizu sebe, brinu se o njima na samrti, djeca gledaju cijeli proces i nitko ih ne straši mrtvacima, pripremaju ih za sprovod ili spaljivanje, opraštaju se s njima i slave njihovo oslobađanje muke ako su bilo bolesni. Smrt je za njih prijelaz. Za nas je kraj iako živimo u kršćansko - katoličkom okruženju
Njihova uvjerenja oblikovana su spoznajom o smrtnosti i žive nekako mirnijim životom kada je taj dio u pitanju, mi smo u negiranju i strahu.

Nitko ne želi umrijeti, netko nikada, a neki ne mladi ili dok ne dođe ono neko normalno vrijeme za smrt. Ali tko nas pita?

Da ne bude zablude, ja nisam pripadnik nikakvog kulta smrti niti sam suicidalna.
Ja sam samo prihvatila i pomirila se s tom činjenicom da sam smrtna i laknulo mi je, više se ne bojim onog "bauka", to je budućnost koja mora doći i ne mogu je izbjeći, pa čemu onda strah kada je sigurno.
P.S. : Ova tema nije nešto oko čega se želim raspravljati niti objašnjavati u nedogled, ovo je moje mišljenje.

Odgovor: Ovaj blog idejno krenuo s tom temom kako žene prije braka trebaju razmisliti o nekim stvarima, a ne ići grlom u jagode... kada ono čičak, i razmisliti o osiguranju nekih stvari ako krene nepredviđenim tjekom.
Ali s obzirom da u mojoj glavi ima milijun tema one su preuzele pa se ne stignem baviti konstantno tom temom.
Puno toga lošeg se čini ženama, gledam to svaki dan, ali puno tog prostora ostavljaju same žene da im se učini svojom nepažnjom kada se pojavljuju znakovu upozorenja i ne slušanjem onoga što inuicija govori.
Pričam iz vlastitog iskustva, onako kako to ja vidim i zato što mi je to bitno. Gledam bliske osobe i kako su napravila sranje od svog života, neurednu i tešku zbrku, i jako puno drugih jer su vjerovale, ponekada i češće bez pokrića, ne pozornog pogleda i sustavno se privikavajući na gore i imam potrebu pisati o tome. Ako ćemo se udavati, učinimo to s mozgom, s pozornošću, s nekim osiguranjem za slučaj "nesreće".
Jer za sve ostalo imamo veliku pozornost i ne uzimamo olako kada skupa plaćamo, uostalom kada plaćamo i provjeravamo i osiguravamo, a kada je život, mir, stabilnost i sreća u pitanju tu smo tako traljavi i onda stvari završavaju loše.
Eto, to je to.

Ova tema već dugo čeka da bude napisana, a danas je srela svoj okidač u jednom članku na tportalu.
Ne znam odakle dolazi ta iluzija da muškarci ne bi trebali spuštati dasku iza sebe nakon pišanja??
Meni to nije jasno, ne znam odakle je poteklo i jedino to mogu objasniti lijenošću, nekulturom, nehigijenom i bahatošću.
Posebno su mi "impresivni" oni koji nekome dođu u goste i onda ostave dasku podignutu, pa neka domaćini osim lijepog ugošćavanja još to obave za njega.
Naslušala sam se svakakvih nebuloznih objašnjenja pa čak i zašto žene ne podignu dasku nakon upotreba wc-a da muškarci mogu neometano obavljati svoje potrebe?!
Neovisno o raznoraznim objašnjenjima muškog roda koji ne spušta dasku, u to se ne ubrajaju oni koji ju spuštaju, njima je sve jasno i rasprave nema, objašnjenje glasi:
Daska na wc-u, gornja i donja služe za poklapanje i za sjedanje. Ako ne sjedite na wc-u onda spustite obije daske nakon što završite s njime.
Zašto?
Jer nije pristojno, a ni higijenski ostaviti da to netko drugi radi za vama, nemate 3 godine.
Jer ako ne spustite dasku, gornju, zbog jakog mlaza vode bakterije iz fekalija ulaze u životni prostor i na stvari koje koristiti za higijenu: četkice za zube, češljevi, ručnici kojima se brišete, a onda se raznosi na ostatak prostora u kojem se boraviti.
Zamislite koliko ste čisti nakon što olakšate crijeva, pustite vodu bez poklopljene daske, operete ruke na kojima se bakterije iz onih fekalija i onda se počešete po licu ili uzmete prstima jesti neku hranu?? Razmislite malo, krasno, zar ne.
I to nije samo reklamni trik.

Nije mi jasni kako to dobar dio muške populacije ne razumije i onda nastaju svađe, prave pravcate svađe nakon što netko 20 x kaže svome dragome da spusti dasku iza sebe, a on to ne radi. Ne radi se o ženskom upravljanju i vođenju stvari, radi se o tome što je netko dovoljno bezobrazan da "voljena" žena treba obavljati taj dio za njega, u biti ponižavanje da ona učestalo mora raditi nešto što on iz obijesti ne želi.
A ako ih se upozori često samo odmahnu rukom i kažu da je to normalno, e pa nije normalno i ne trebaš biti intelektualac da to razumiješ.

Da se razumijemo, postoje i žene koje ne smatraju da bi trebalo spustiti dasku i da osvježivač wc školjke ujedno služi i kao osvježivač cijele prostorije. I to je zabluda.

Muko moja po petici.
Što je petica?
Petica je moja trenutna veličina grudnjaka.
Zašto muko moja?
Zato jer su tolike grudi muka i tlaka i opterećenje raznih vrsta.
Zašto trenutna: jer inače nosim 4, 5, a onda se za vrijeme pms-a povećaju na pet.
Kako one utječu na moj život?
Kao Turska opsada.
Osim što mi kralježnica pati, pate mi i ramena jer ostatak mog tijela je u potpunom nerazmjeru s njima.
Iskreno ponekada...u biti malo češće se i sama iznenadim kada se pogledam u ogledalo.
Iznenađuju se i drugi kada za vrijeme razgovora gledaju u njih umjesto u moje lice i to ne samo muškarci.
Kada obučem majicu s dekolteom Pipi kaže da ne može razgovarati samnom normalno jer ne može prestati gledati u njih, a i taman je u njihovoj visini... o muškom rodu neću.
Moja instruktorica fitnessa mi jer rekla kako je ostala u čudu i morala podijeliti to samnom?
Uglavnom one imaju svoj život, neovisan o meni.
Odjeća je posebna priča. U leđima sam 38, zbog dužine ruku 40, ali nema šanse da to mogu zakopčati da dugmad ne otpada ili ako je zatvarač u pitanju da ne izgleda kao da sam pokrala stvari negdje i potrpala ih u jaknu. Onda bi trebala uzet 42 koji mi ne odgovara nigdje drugdje.

Košulje, ja jako volim košulje...ali kako ja izgledam u košulji?
Kao teta iz pornića, jer opet ono što mi odgovara ne može se zakopčati na grudima. Zamislite onu "tetu" s naočalama, skupljenom kosom u košuljom iz koje sise samo što ne ispadnu...što bi bilo fora da se bavim tim poslom, ovako ne.
Kupaći kostimi, to je tek nemoguća misija koja završava uglavnom odustajanjem, jer gornji i donji dio nemaju veze, a dosta trgovina ne da rasparivanje. Uostalom kako da taj tanki elastin ili što li je već zauzda sve to, posebno prilikom izranjanja iz vode. Ovo nisu silikoni koji stoje isto i kada dubiš na glavi.
Uglavnom odjeća mi je zbog toga dosta ograničena.
Možda je sve to nekome smiješno...ali nije, stvarno nije.
Ako imaš naočale, možeš nositi leće, ako si deblji možeš smrašavjeti, ali ako imaš velike grudi svi samo kažu : blaaaaago tebi, pri tome mislim na one koje ih nemaju i misle da je to super.
Na jednoj fešti je tip piljio i piljio u mene, na kraju kada je došao pitala sam ga : jesi li došao zbog sisa, gledao me iznenađeno i na kraju priznao da je, rekla sam mu da se vrati odakle je i došao.

Grudi prošećem kako treba jednom godišnje, za Novu kada obučem pravi pravcati dekolte i onda nastaje kaos...ne izmišljam, toliko priče i zbrke oko para sisa...zato i izlaze tako rijetko. Muškarci su napasni i bezobrazni, seljasti kao da im je netko isčupao mozak...grozno. Piljenje me ne zamara, ali to što dolaze kao na traci sa tako nebuloznim komentrima da pomislim udari me lopatom.

I tako ova priča nema pretjerane poante jer ne mogu ništa puno napraviti, operacije ne dolazi u obzir, mogu samo nastaviti vježbati i nadati se da će se smanjiti i da će mi biti lakše...ovo je samo jedno ispuštanje ventila koje razumiju žene koje imaju isti problem veličine u svijetu gdje svi za njom žude.