Marketing
Mostovi od prašine
Kako vrijeme ide, tj. kako postajem starija sve lakše otpisujem ljude i sa sve manje emocija.
Prije su stvari bile drugačije, neke stavi su se razvlačile i bila sam puno sklonija popuštanju iako me smetala situacija u kojoj sam se nalazila ili način na koji bi se stvari odvijale.
Kako vrijeme prolazi postala sam nekako sklonija rezovima, glatkim i čistim bez previše dramatiziranja.
Ipak rezovi se ne moraju praviti od danas do sutra. Neke stvari stoje u statusu quo po nekoliko mjeseci.
Prije bi me taj status mučio i grizla bih se zbog nerazjašnjene situacije, sada više ne.
U biti neki takvi statusi mi potpuno odgovaraju jer mi se ne da svađati i raspravljati pa razdoblje ne razgovaranje jako dobro dođe.
Ne znam da li je to zbog nedostatka emocija ili je nešto drugo u pitanju.
Pošto imam sposobnost promatranja svojih emocija s neke distance kao promatrač jako sam se iznenadila tim nedostatkom emotivne drame ili uzrujanosti.
Stvarno čudno. Toga tu prije nije bilo, očito se razvilo kada nisam gledala.
Postoji ta jedna crta koja se provlači kroz cijelu mene...sloboda, ona u kojoj nemaš što izgubiti, ali doslovno.
Shvatila sam, a promatrač se opet iznenadio, da sam sposobna otići iz bilo koje situacije, ako je potrebno zauvijek i to bez žaljenja??
Spremna sam zapaliti mostove, ne iz hira i ne ishitreno, ali sam spremna, sve mostove...i to oslobađa.
Upoznala sam se dovoljno i znam da to nije pusta tlapnja i da sam ja stvarno sposobna i spremna napraviti takvo nešto ako dođe do situacije.
Prijateljstva imaju rok trajanja.
Tko god kaže nije tako je u zabludi.
Ipak neka potraju do kraja života, tko ima sreće, ali većina ni blizu.
Stvari imaju početak i kraj, kao i sve u životu.
Samo zato što je neko prijateljstvo prekinuto ili se jednostavno raspršilo ne znači da ta osoba nekada nije bila bliska, oslonac, ugodno društvo, podrška i da se taj dio može zanemariti. Bilo ni sramota zanijekati sve to.
Nakon nekih 5 mjeseci dotičnog statusa, osjećam da je jedan dio završio s nekim tko mi je bio prijatelj 10 godina i da u biti ne želim da se stvari vrate na ono kako su bile jer neki mostovi unutar mene su se jednostavno raspali.
Malo mi se neobično jer nisam mislila da će se to dogoditi ikada, ne na takav način...i dogodilo se, a ja ne oplakujem, ne žalim, ne patim. Nešto je umrlo i pretvorilo u dim. Možda se vrati, ali uskrsnuti ne može.
Ne znam da li je to hladnoća, mislim da nije.
A što je onda taj potpuni nedostatak emocija? Jedna ravnina, ugodna ravnina, snažna ravnina...čudna zemlja.
Post je objavljen 19.05.2009. u 21:36 sati.