Kada pogledam gdje se danas nalazim i kojim životom živim mogu reći samo jedno...
nisam ispunila svoje potencijale. Skoro niti jedan od njih... a imam jako velike potencijale.
Sreća moja što nikada nije kasno, u to duboko vjerujem.
Ipak sagledala sam malo svoj život, postupke, situacije.
Nije bilo lako, iskreno ni najmanje...ali isto tako bilo je razdoblja lijenosti, tromosti i nekih unutarnjih barijera, velikih, velikih... pregolemih.
Život mi je uzeo kockice i porazbacao ih, ja sam imala problema vratiti ih u pravilan položaj iz bilo kojih razloga.
Ipak za neispunjenje mojih potencijala nije nitko drugi kriv doli ja sama i priznajem svoju krivnju.
Možda sam se bila umorila, iscrpila...jesam.
Razmišljala sam o onome da čovjek mora imati sposobnost oprostiti samom sebi...a to je kod mene najteže.
Ipak osjećam da sam spremna ne oprostiti, jer nisam učinila ništa tako loše, već obgrliti samu sebe i reći dobro, što je bilo bilo je, sada idemo dalje, ispočetka ili nastavljamo, kako god.
Pošto nisam na samrti, još imam vremena.
Želim ispuniti svoj mogućnosti one normalne i one što krajnije do kojih mogu segnuti. Želim se razviti što je više moguće.
Znam da većina ljudi ne živi na način da ispunjava svoje potencijale skoro ni 60 %...i nažalost i ja sam pripadnik te većine...ipak nije kasno prijeći na drugu stranu.
Recimo da sam trenutno po sposobnostima samo ličinka u kukuljici...ne želim završiti život sa spoznajom da sam si uskratila mogućnost da postanem leptir...to si nikada ne bih mogla oprostiti.
A ne radi se samo o potencijalima već o stvarnim sposobnostima i mogućnostima ovog instrumenta s malim sivim stanicama.
Kada budem u punom potencijalu mislim da me mnogi neće moći prepoznati...i ja sama imam dobru predodžbu, ali samo predodžbu...