|
Sjedila je dva stola dalje, na ljetnoj terasi kafića, njemu sučelice. Travanjsko sunce je bestidno obasjavalo njenu crvenu kosu, plameno, nakon dana punih oblaka i kiše. Kad je prvi plamen zasjao u njegovoj pomalo umornoj zjenici, pomaknuo je stolac i nagnuo se desno, tako ju je bolje vidio. Bio je siguran da je i ona opazila njega i zamišljao da ga sada promatra kroz ogromne, malo neukusno velike sunčane naočale. Klimao je glavom i brbljao s prijateljima za stolom, ali pogled ga nije slušao, lepetao je neposlušno k'o krila mlade ptice, bez njegove volje i slijetao stalno na taj crveni plamen zapleten u njezine kovrče. U glavi je slagao scenarij - ustati će i krenuti nehajno prema tom plamenu i nešto će joj reći. Nešto. A ona će spustiti naočale prema vrhu nosa, pokazati će se oči plave ili crne ili zelene, nema veze, sigurno najljepše oči na svijetu. Nasmiješiti će se najljepšim osmijehom, a on će joj reći da se nada da ne čeka nikog drugog ovdje, da je čekala upravo njega. U kratkih nekoliko minuta, dok je ona ispijala svoj sok, a on diskutirao s prijateljima o zadnjoj utakmici, prošao je generalnu probu nekoliko scenarija, postavio ih na scenu i samo je trebao odabrati pravi, prije nego se ona digne i ode. Njegov je pogled postajao sve neposlušniji, za tragom plamena spuštao se na djeliće njene kože, malo osute pjegicama. Komadić glatke kože podlaktice, bljesak dlana prije nego bi dohvatila čašu. Pomaknuo se još malo desno i dodirnuo pogledom sunčanu prugu na njezinom koljenu. Travanjsko sunce je igralo svoju igru, na svojoj pozornici, on je samo slijedio njegove zrake. Sad se i ona malo pomakla, on je bio siguran da se uključila u igru i da, da, skinula je naočale i pokazale su se, zar je uopće sumnjao, najljepše zelene oči na svijetu. On je gledao u te oči i oči su gledale njega, baš njega. Zar i mali njezin smješak nije upravo znak njezina pristanka, nešto vidljivo samo njima i samo između njih, onaj tajanstveni trenutak koji bi i njima samima bio neotkriven da se nije umiješalo travanjsko sunce i zapalilo taj plamen u njihovim očima.Prije nego je otpila zadnji gutljaj soka, a on se, očaran, pomalo blesavo smješkao, znao je da više nema čekanja. I doista, ona je pokupila svoje stvari sa stola, malo nespretno jer je njezin pogled cijelo vrijeme bio prikovan uz njegove oči, a on je odabrao scenarij, odmaknuo stolac i malo se podigao da joj krene u susret. Sunčeva je zraka u tom trenutku rasplela zadnji plameni uvojak njene kose, bljesnula životom i ugasila se u njezinim očima, a cijela je pozornica odjednom postala bijela, bijela kao štap u njezinim rukama. Rastvorila ga je naučenim pokretom i napravila nekoliko nesigurnih koraka. On je ponovno sjeo na svoje mjesto, izdajnički zanijekao sve svoje scenarije, odrekao se svoje uloge i vratio se među publiku. Sunce se zacerekalo u njegovoj čaši i zašlo iza oblaka, kako to u travnju počesto biva. Iza njegovih leđa odzvanjalo je samo..tok, tok.. |
