|
U jednom popodnevu nekog davnog utorka, prije gomila otplovljenih oblaka i mjesečevih mjena, njezina bijela haljina zalepršala je posljednji put na vjetru. - Koju udaljenost misao može prijeći u jednoj sekundi? Koju udaljenost u vremenu i prostoru? – pitala sam je. - Ma ne, misao ne putuje. Sve je to ovdje, u tvojoj glavi - rekla mi je. Smijale smo se tada smijehom koji sam danas prepoznala u jednoj vjeverici pod kestenom, u listu koji me pomilovao po obrazu, u bljesku jesenjeg sunca na crnom mramoru, u titraju vlažnih latica cvijeta. Kao jeku iz nekog drugog prostora koja odzvanja u duši i srcu za svo vrijeme ovog svijeta. |
