|
Želim vam svima vatromet u srcu, osmijeh na usnama, pjesmu radosti u glasnicama, topli stisak ruke, pogled bliskog bića. Za početak Nove. A poslije sutra? Nove dane, nova godišnja doba, nove promjene. Ljubav. Slobodu. Život. Ugoda Jeste li kada u neko obično, najobičnije poslijepodne,dok vani štipa rosulja za promrzle ruke ušli kroz ona obična svakodnevna vrata, pa vam nosnice zapahne miris vanilije iz pećnice a psi vam grickaju sve prste na tim promrzlim rukama i mašu svojim repićima.Pa dobijete poljubac u promrzli obraz samo zato što ste se pojavili. I izujete čizme a kroz slobodna stopala projure trnci od ugode. *** Mojoj kćeri,pisano 22.12.2004. Bljesak Divno je sunce jučer bilo,pa sam otišla na rijeku. Ima tamo jedan mostić,ništa posebno,sad je već zapušten i jako je star, još u djetinjstvu sam se tamo znala odlaziti igrati. Kad si na tom mostiću onda možeš promatrati vodu.Nije čak ni bistra(nekad je bila),najčešće je blatna a obala joj je žuta i šiblje polegnuto,ma uopće nema neku ljepotu. Ali ima prostora oko nje,a vidici su daleki i široki. Naslonim se na staru drvenu ogradu (dok jednog dana ne pukne ta ograda) i promatram vodu. Kad sam tamo..kad sam jučer bila tamo (kao i bezbroj puta prije),opet sam gledala tu vodu što teče. I prljava voda kad je dohvati sunce postaje najbistrija, igraju se perlice i poskakuju i nakon nekog vremena stapaju se u jedno i cijela površina postaje ko zlatni meki tepih koji samo leluja na vodi. I onda tišina i ništa,nikakovog zvuka,ni vjetra čak i kad puše,baš ničeg. Da li je prije zadnja misao ili poslije prva misao, ili je ta misao i prije i poslije,ne znam, ali misao je otprilike – stvarno sam sretna.To je to. Eto, jučer sam opet otišla s namjerom, s namjerom da si potvrdim nešto tako očito i nemoguće istovremeno, kad jedan običan trenutak postaje trenutak božanskog postojanja. Odlazim ponekad tamo jer se tamo predivno osjećam, opušteno i mirno. Stvarno su to trenuci, sekunda,pet,deset, pojma nemam, možda ponekad i dulje a možda samo kratki bljesak, kad baš ništa ne mislim i ne osjećam ništa osim čiste, jasne i glatke sreće tog trenutka..ko zlatni tepih na vodi. *** Mom učitelju i prijatelju,pisano 12.1.2005. Bijelo Ovo nije virtualno, bilo je stvarno – podijeliti ću to s tobom. Meki bijeli proplanci,šuma i opet bijela šuma,pa polje,nebo koje ne postoji. Bjelina svuda, tišina usred jutra.Opet šuma,cesta koju ne vidiš, ne znaš kuda ideš, očekuješ nešto,a opet samo bjelina,tišina i nebo koje ne postoji. Udišeš. Hladno je,otvoriš dlan i očekuješ pahuljicu. Nema je,samo vidiš na dlanu mokro, nestalo je.Vladavina bjeline bez kraja i konca. Nije tvoje more ali je jednako veličanstveno, dobro, nježno…osjetiš strahopoštovanje pred tom krasotom koja te miluje. Nisam bila na planini,ovdje je to blizu mene,samo nekoliko kilometara.Pitom je to kraj,polja ,livade i šume -snijeg je sve promijenio i nisam znala gdje sam dok odjednom iz te bjeline nisu izronili poznati krovovi .Još malo dalje i opet ne znaš gdje si, nema tu tvojih svjetionika, nema obale, samo bjelina,mekoća i opet bjelina,izgubljen si, ali ne u okrutnosti nego u dobroti. Već dugo nisam vidjela nešto tako lijepo,čisto i dobro. *** Priča za kapetana,pisano 1.2.2005. Caracola Me han traido una caracola. Dentro la canta un mar de mapa. Mi corazon se llena de agua con pececillos de sombra y plata. Me han traido una caracola. Lorca Kosa ti je još mirisala na morska prostranstva, na alge i duboke nepoznate svjetove, a u rukama si nosio neko drugo sunce. Smijao si se nebeskim prostranstvima koje si prevalio da bi me uzeo u zagrljaj, tako kratko, tako slatko. Kako da se ljutim na to more i na to nebo koje te uvijek ponovno odvodi, kad mi te i vraća beskrajno darežljivo? Odmotala sam taj neočekivani poklon i proglasila te morskim carem. Bila sam sirena, stavio si mi nisku školjki oko vrata pokretom vladara, ljuštio mi krljušti i oslobodio mi stopala. Podsjetio me kako se korača morskom površinom i kako se zaranja u dubine. O,da. U školjki je bio biser. *** Priča za skipera,pisano 28.4.2005. Rasponi Samo nakratko tišina. Ruke su ti otežale negdje između gore i dolje, između tvog i mog pakla, između tvog i mog neba. Vani svježina i zvijezde se nečujno gase, soba je bijela i nevino hladna za ovu slučajnu prigodu kad se ne želiš skrivati nego pronaći. Ništa ti ne smeta da dođeš do zraka, žmireći možeš, korak po korak stvarati svoju vlastitu gustoću. Na koži i ispod nje piti vruće. Legnuti na leđa i hladiti se. Ne, ne bježim ti, vidiš da sam na bijelom vlažna i crvena unutra i letim bešumno u našim međuprostorima bez pitanja. Zašto se žuriš, nigdje ne mogu i ne želim pobjeći dok me tvoje ruke pritišću o meko paperje, samo želim biti apsolutna početnica i slušati svaki argument svoje i tvoje utrobe. Gledati kako se razlijevaju boje jedna preko druge. Okusiti raspone. Da budemo nevidljivi dok se ne pronađemo u bjelini, naslikamo se poljupcima, obilježimo se. Da pronađemo mjesto među preponama na kojem ćemo se nastaniti u ovo jutro bez prošlosti . I ne pitaj me da li te ljubim, ne govori da me ljubiš, nego ljubimo se stvarno. Polako i do kraja, dok se ne prepoznamo. Misliš li da je to premalo? Ili previše? *** Priča za scorpia,pisano 24.5.2005. |
