|
Dolazak Ni galebovi nisu zamijetili njegov dolazak na obalu te mračne noći jer nije bilo ni lađe koja bi se oglasila bacanjem sidra, ni splavi koja bi udarila u šljunak. Sam je bio samo fluid, titrajuća sjeta, neka stalna tuga, odvojen od nečeg nedohvatljivog a neizrecivo važnog. Od nemogućnosti racionalnog poimanja osjećao je već tjelesnu slabost, pa nije znao i nije se sjećao da li je ovaj dolazak bio njegova odluka ili je nemoć tijela bila razlogom da su ga valovi izbacili na poznatu obalu. Lutao je do sada daleko od tih obala opasanih zidinama, po mlačnim šumama hrastova obloženih mekom mahovinom i udišući miris zemlje i gljiva kroz paučinaste maglice. Zvukovi i oblici svijeta oko njega postajahu mu sve prigušeniji, nekako odsutni, pa se na kraju i prestao njima hraniti. Iza zidina, znao je, jer je sam izašao kroz propuklinu rasprsnut u komadiće, bilo je samo kretanje po kvadratićima, a kvadratići su činili kockice i stvarali piramidu sa čijeg vrha je, osjećao je, pucao predivan pogled daleko na sve njene četiri strane. Tada se raspucao u nemoći da dohvati vrh i započeo svoja lutanja odričući se svake čvrste točke. U mraku ispred mjesečine kula je sad imala obris oblikovan besanim noćima i na podlozi svjetlog obzora , kao zapis mrtvim bogovima mogla je postati i njegovo počivalište. Rukom se oslonio o kameni zid i okrenuo pogled prema pučini. Začuo je krik neke ptice i osjetio mir dubina, a te su ga dubine sada bodrile tihom muzikom u njegovom nesvjesnom naumu. Trebao je odmor, pa se prepustio zaboravu i razlio podno zidina, upijajući miris soli i ćuteći smolu borova. ..nastavak slijedi.. |
