|
Samo nakratko tišina. Ruke su ti otežale negdje između gore i dolje, između tvog i mog pakla, između tvog i mog neba. Vani svježina i zvijezde se nečujno gase, soba je bijela i nevino hladna za ovu slučajnu prigodu kad se ne želiš skrivati nego pronaći. Ništa ti ne smeta da dođeš do zraka, žmireći možeš, korak po korak stvarati svoju vlastitu gustoću. Na koži i ispod nje piti vruće. Legnuti na leđa i hladiti se. Ne, ne bježim ti, vidiš da sam na bijelom vlažna i crvena unutra i letim bešumno u našim međuprostorima bez pitanja. Zašto se žuriš, nigdje ne mogu i ne želim pobjeći dok me tvoje ruke pritišću o meko paperje, samo želim biti apsolutna početnica i slušati svaki argument svoje i tvoje utrobe. Gledati kako se razlijevaju boje jedna preko druge. Okusiti raspone. Da budemo nevidljivi dok se ne pronađemo u bjelini, naslikamo se poljupcima, obilježimo se. Da pronađemo mjesto među preponama na kojem ćemo se nastaniti u ovo jutro bez prošlosti . I ne pitaj me da li te ljubim, ne govori da me ljubiš, nego ljubimo se stvarno. Polako i do kraja, dok se ne prepoznamo. Misliš li da je to premalo? Ili previše? |
