|
Pod nogama je zelena trava bila meka i mazna. Zaboravljeno maženje, nedodirljivo prstima. Pipanje u sluzavoj magli, doticanje finala. Ranije priče nije bilo, u travi samo izazovi da se piše ponovno, sa nekim drugim završetkom. Sretnijim. Miris ekstaza prvih proljetnih noći sada bez slova na papiru, bez otiska, pisano nevidljivom tintom. Brojila je prazne listove uz rub, odozgora izgledali su mali i jadni, prerano ostarjeli nisu dočekali jesen. Ima i takvih, padnu sa stabla u neko svoje nevrijeme bez poznatih razloga i ostaju neispisani. Ni magla ih ne ljubi. Ni ptice. Sagnula se za posljednjim, dalje je bilo samo zeleno za neke druge ruke. Mazno za neka druga stopala. Ona više nije osjećala svoja. |
