|
Prestala je govoriti. Podigla je pogled i susrela negdje na pola puta udaljenosti samo svoj odraz, s druge strane nije bilo odaziva, čak ni kao jeka. Ali bila je tu, njena mučiteljica bez riječi, bez pitanja. U sivoj elegantnoj bluzi ispod bijele kute, uredno začešljane kose i ruku Mona Lize u svom krilu. Sad se pitala miče li se bijela kuta uopće, možda sjedi tako i kad nje nema, možda uopće nije živa, možda uopće niti ne sluša. Možda ni ne diše. Ali disala je, vidjelo se po pomicanju njenog grudnog koša, gumbić na košulji u redovitim se razmacima uredno zatezao do propisane granice, ni više ni manje, a onda se vraćao u labavo stanje. Ona nema gumbića, zadnji su popucali i razgolitili je do neugode. Sad je prstima koji su malo drhtali pokušavala sastaviti rubove košulje, ali što je više zatezala košulja je bila sve više tijesna i lijepila se na oznojenu kožu. Neugodno. Svježa i davna sjećanja prvo nevidljiva i nejasna, sad su dobijala neku crvenu boju srama koja je na mjestima prelazila u ljubičasto. Tražila je utjehu i melem, ali bijela kuta s druge strane bila je neumoljiva. Ruke Mona Lize nisu poznavale rukavice. Ako bi pauza bila malo dulja, samo bi tiho ispod glasa rekla: samo ti pričaj dalje, slušam te, i to je bilo poput zapovijedi. Mjesto na kojem je sjedila dalo joj je na to pravo. Kad je ona ušla, bijela kuta je bacila pogled na sat, učinilo joj se da se uključio tajmer iako ga sat nije imao. Ruke Mona Lize renesansnim pokretom pokazale su stolicu. Svaki puta isto, ispočetka isti rituali. Da li je unaprijed znala da je ovo još samo jedan paket u nizu, odmotan i zamotan već nekoliko puta, tako da je i papir bio izgužvan.? Povijest bolesti nije poznavala druge otiske jer su svi digli ruke i sad je samo predstavljala povratnu kartu na stolu. Neka se nađe. Pa ipak ona je poslušno pričala ispočetka iste priče. Pričala je o gušenju i drhtavici, o panici i hladnom znoju straha od propasti i samoće. O bezimenim avetima koje su se pojavljivale u sjenovitim uglovima, o dnu kojeg je dotakla i želji da ide u nemoguće dubine, o svojim promašajima, o sebi maloj ptici i letu sa balkona. O nemoći da se obrani od kradljivaca njenog života. Priče o krivici i sramu. O punim i praznim čašama bez dna, o krvavim tragovima u toploj vodi i padu u bezdan. Slušam te, pričaj dalje. Ima li dalje? Noktima koji su se vać malo nakrhali grebala je sada dalje po sjećanjima, možda nekim novim i neispričanim, baš na mjestima gdje je boja bila ljubičasta, jer baš tu bubrili su nevidljivi vlasnici njenog života u svojim čahurama. Čahure su bile sve veće i unutra je počelo zujati. Aveti su je slijedile i smjestile se pod njenu kožu. Bijela kuta nije ih čula, ruke Mona Lize vrtile su sada plastičnu čašicu u kojoj su bile odmjerene dvije bijele tablete. Pojačana doza. Ona je i dalje pričala, zamišljala je kako će neki leptiri probiti opnu njene kože, imati će crna krila i sedef na vrhovima i stopiti će se sa noćnim nebom. Ruka Mona Lize podigla se i popravila neki neuredan pramen iza uha.To je nešto novo, rekla je i pružila joj čašicu. Jedan je crni leptir iz nekog ugla zalepetao svojim krilima. Ruke Mona Lize ispustile su čašicu i bijele su tabletice nestale negdje u paučini pod stolom. Gusjenice su ugibale u starim zidovima bolnice. Stiglo je doba rađanja leptira. |
