|
dječje ruke se ne pružaju više trnovito granje ih otjeralo u mrak već ih je netko opjevao ja samo spominjem nisu moje nisu … … …* *misericordia Nejasno sjećanje možda nije bilo njeno, a ni glasovi onih koje je poznavala u nekoj drugoj stvarnosti nisu pripadali njima. Nisu odzvanjali među ovim sigurnim zidovima akvarela ružičastih boja, stizali su iz mraka djedovih priča, iz kožom ukoričenih starih albuma mirisa po pljesni i iz onih već opjevanih domova preko puta ili dvije-tri kuće dalje. I nisu koraci njene majke probudili njene snove, bio je to tihi plač neke nepoznate žene bosih nogu kojima stari hrast na stepeništu prema raju ne odgovara škripom već šuti pokorom tajne.Tajna je progovorila sa malo riječi očevim glasom i klizila naopako prema gore po tom istom stepeništu njenog raja. Ujutro je šalica mlijeka ostala neispijena u svakodnevnoj žurbi, ruke su se pružale kao obično, a nestvarni glasovi bili upijeni u poznate i sigurne mirise sve do popodneva kad su riječi posađene u nejasno sjećanje prošle noći, procvjetale trnjem. Crni je poznati očev kožni kofer stajao uz vrata, ali odisao je mirisom bez povratka. Majčine su joj se oči smješile, na stolu je bio ručak, salveta, žlica, baš sve po starom i poznati tanjuri, pas je mahao repom i kroz otvoreni prozor čula se buka s ulice. Ali riječi iz noćnih snova bile su prepoznate i tajne više nije bilo. Niti kofera uz vrata, ni oca za stolom. Ožiljci su plakali dječjim suzama. Iz bezimene krivice kapnula je samo jedna u tanjur tjestenine. Nije bila njena, nije. |
