bosim nogama
04.03.2005., petak
Mimoze
Čekala si me u snijegu jutros,ugledala sam te izdaleka i prepoznala.Stajala si pred vratima i znala sam da u ruci držiš ključ, ali meni prepuštaš otvaranje vrata..nikad se nisi snalazila s tim ključevima, niti iznutra, niti izvana. Da, opet snijeg, neobično za ovo doba godine, neobično za ovaj dan koji je obično predviđen za prve proljetne udahe.I vrećica s pecivima malo je mokra od snijega.Peciva u vrećici.. sjećaš se, majko, svojih štangica sa sirom posipanih makom? Ova iz vrećice nisu prhka, meka i mirisna kao ona koja su izlazila iz tvoje pećnice, ali su danas jedina moguća stvarnost, ja ih nikad nisam znala mijesiti kao ti, a i raspoloživo vrijeme danas je upitna kategorija. Nekad je za sve bilo vremena, uvijek si to govorila, u ovo vrijeme nekako sekunde brže prolaze. Razgledaš ta peciva i klimaš malo glavom kritički,ma da... svašta se prodaje pod domaće. Ja ih ipak grickam i ponirem u te tvoje oči kao nebo plave, smiješiš mi se, a onda okrećeš malo glavu i gledaš sliku svoje unuke u šarenoj ramici. Deset joj je bilo kad je slikana i ti joj govoriš i tepaš jer misliš da sam ja na slici, a da si ti ja, jer tebe već davno nema, samo ponekad navratiš u moju stvarnost i poigraš se izgubljenim minutama svog života. Danas ti je rođendan i zato grickam sada ta peciva posipana makom, sitna zrnca krckaju pod mojim zubima i smijuljim se jer znam da ćeš me pitati jesam li očistila mak zaostao između zubi prije nego odem u školu. A ruke ti dodiruju nježne cvjetiće mimoza na stolu, gledaš ih i čudiš im se kao uvijek jer cvjetaju tako bogato i mirisno iako je vani još hladno. Nježne a tako otporne, uvijek si to govorila i sada ponavljaš i pitaš jesu li za tebe, a u očima ti ono pomalo djetinje čuđenje i nevjerica pomiješana s očekivanjem. Naravno da su za tebe, majko, i još će dugo za tebe mirisati njihovi nježni cvjetići na crnom mramoru, kao i svake godine u ovo vrijeme, kao i u sve vrijeme sjećanja koje imamo pred sobom. |
