bosim nogama
10.01.2005., ponedjeljak
Vjetrenjača u glavi
Već sam sto puta rekla sama sebi da neću čitati dnevnu štampu jer uvijek popizdim na razne nebuloze koje pročitam, nasjednem pa se uzrujavam,a to je jalovi energetski hod. Ali ti bombastični naslovi ponekad su tako neodoljivi,da onako poskrivečki od sebe same bacim pogled i stvar je gotova. Za minutu dvije počnem se češkati,ali nikako da nađem pravo mjesto gdje me svrbi. Naravno, jer pravo mjesto je obično jako daleko od mene i meni nedohvatljivo.Recimo, ti sindikalci koji su objavili da 400 tisuća radnika plaću dobiva “na ruke”.Kažu oni – osim one službene plaće na koju država zagrabi svoje, radnici dobivaju od poslodavaca još dodatak, onako da država nezna. A to se sindikalcima ne sviđa – nije mi baš nikako jasno kaj im tu ne paše, jer ako radnik dobije još dodatak, može si kupiti više kruha i igara. Još ih zabrinjava što država u tome gubi 12 milijardi kuna u sivoj ekonomiji.Jebote, od kad su sindikalci i država u ljubavnoj vezi? Ovakove nevjerojatne ljubavi me ponekad zbunjuju, dobro kaže moj frend Marko da je u ljubavi sve moguće. Dakle, kažu sindikalci da radnicima treba uskratit to kaj je u crnom novčaniku, trebaju dobiti samo ono preko računa u banci (nakon što država drapne svoje), da mogu dizati kredite za kruh i igre.A kredit možeš dobiti samo ako imaš dovoljno visoku plaću da taj kredit i otplaćuješ.Ovo što dobiješ na crno možeš samo spiskati a ne i stvoriti od toga neku čvrstu financijsku sliku o sebi kao solventnoj osobi od povjerenja.Još ti to crno ne ulazi u mirovinsku osnovicu, jednog dana moglo bi ti smanjiti penziju za par kuna (jasno,onim nesretnicima koji penziju dočekaju). Lijepo sindikalci objašnjavaju da su radnici prisiljeni (ma vidi ovo – prisiljeni) pristati na takove isplate,a sve u strahu od poslodavca.Ma uvijek je strah bio u osnovi svih nebuloza u koje se zaplićemo od rođenja do smrti. Strah od tate i mame, strah od profesora u školi,strah od popa, strah od Boga, strah od boleština,strah od smrti,strah od poreznika,strah od ludog susjeda ili prolaznika.Što je još jedan mali strahić upisati na tu listu – strah od poslodavca.Bu! I pazi ovo – ne od velikih poslodavaca, nego od onih malih. Veliki su pošteni (naj mi reći!) jer su tu stalni inspekcijski nadzori, a u malima nisu, pa rade što hoće.Mali poslodavci opasnih namjera koštaju državu 12 milijardi kuna godišnje i to zbog svakog sedmog radnika koji nekaj dodatno dobiju na žuljevite ruke, a da to država ne zna. I još netko kaže da se malo zarađuje. Ma netko je tu lud, sad sam već 100% sigurna. A to nisam ja. Kad nova ljubav plane, onda ti na partneru sve divno i krasno.Pa tako sindikat ne vidi dalje od državnih gaća i onog što je u njima (kakvo je takvo je,ponekad je živahno). Ili vidi,ali ne mari za seks nego samo za fino milovanje.Pa sindikat ne spominje koliko država drapa na svaku kunu koju radnik zaradi, ne govori o doprinosima koje radnik mora za onu buduću bijednu penziju izdvajati,o doprinosima koje čitavog života izdvaja za zdravstvo da bi završio u punoj čekaonici ili dvije godine čekao na neki CT koji možda živ na kraju niti ne dočeka. Nije radnik Hebrang da mora pobjeći u inozemstvo da ga novinari ne snime kad operira prostatu,jer je pitanje da li operaciju uopće dočeka. Čak država drapa za ozljede na radu i zapošljavanje iako je smisao tih doprinosa teško objašnjiv i najvećem tukcu. I još kažu sindikati da bi male poslodavce trebalo upristojiti na način da svaki mora imati svoj sindikat. Jedan sindikat na dva-tri radnika. I odmah otvoriš nova radna mjesta za tisuće sindikalista.Ma, sad mi je jasno, konačno. |
