one love one life

kad se s drugim probudim, samo sebe prevarim. Sjedim gledam u ekran i on gleda u mene. Nekako mi se čini da nemam što prenesti, ništa za zaključiti. Htjela sam prestati pisati ili barem promjeniti blog. Nisam. Čini mi se kao da je sve napisano pisala neka druga osoba, a opet tu je ona negdje. Valjda. Ideš ideš ideš i samo se nadaš da ćeš negdje i doći. Samo možda bi bilo dobro znati Gdje ideš. Ili opet ne bi jer bi stala ukopano na mjestu prestravljena onim što tamo vidim. Volim trenutke. Razne blistave,šarene, spore, mokre, nasmijane, prekratke i preduge... Trenutke u kojima si spojen, otvoren, spontan, iskren, ranjiv..Čovjek. Samo to.
Volim ružičaste naočale. Volim pogled kroz njih. No zadnji put kad sam ih skinula nemarno sam ih odložila i tako one sada negdje leže odložene a ja ih tražim nenalazeći ih.
Nikada nisam bila poklonik čangrizavih tipova, natmurenih likova ni snuždenih faca, kukavičluk i obeshrabrenje mi nisu ugodno društvo, a opet sve češće se susrećem s njima. I to me mući, to mi se ne sviđa. Hej pa ja jesam DA tip, idemo tip, vjerujem tip... Jesam li? Poznajem li sebe uopće i tko sam. Tko? Možda sam kao onaj šareni balon sapunice, tek krhki promjenjivi oblik koji se kad tad rasprsne u milion kapljica. Što ako me rastvoriš poput luka, sloj po sloj ostane praznina. Ništa. Ni radost, ni tuga, ni suze, ni smjeh.. Ništa. To je moj najveći strah. Praznina.