one love one life

Kako se to dogodi, ne znam... Ali samo me obuzme. Oduvijek je bilo tako.
U mojoj ulici postoji jedna obitelj. U mom prvom susretu s njima oni su bili mladi par. On, brko, crn i krupan.Nikako debel. Krupan. Ona sa trbuhom do zuba. Kupili su malenu, trošnu kućicu na uglu. Zapravo od tada pa dugo vremena nakon toga prvog susreta koji sam zapamtila po brkinom pogledu punom ljubavi kojim je pratio svaki i najmanji pokret svoje trudne supruge, nju bih rijetko viđala ali kada biih ju vidjela uvijek je bila s trbuhom, a broj djece rapidno je rastao. Jedno lijepše od drugoga, jedno drugom do uha... I tako njih osam komada... Jedno za drugim. Kuća je uvijek bila nekako čista, topla... I rasla je. Danas je to golema kuća s golemim brojem ukučana. Negdje po putu pridružila im se i brkina majka. Starica sa rupcem na glavi, u crnini. Vjerujem da joj je suprug umro, a sin ju je uzeo k sebi. Podsjeća me na moju prabaku... Uvijek taj rubac preko sjede kose, uvijek ta crnina i uvijek taj topli pogled u očima... Grbica moja. No, to je već priča druga... Ona je moja ljubav i moja bol, i moj jedini feeling obitelji.
Ali gdje tvoja obitelj zakaže tu filmovi odrade svoje...
La famiglia...Svetinja.
I vidite cijela ova priča vama možda nema smisla, ali mene guši...
Naime sve je počelo jučer dok sam šetala Dara...
Klinci, koji su sada već odrasli išli su svi zajedno kao jedan u brzoj komunikaciji isprekidanoj veselim smijehom sa jutarnje mise. Pri povratku sam primjetila da očigledno nešto slave, po gomili ljudi ispred kuće. Obitelj na okupu...



Da ja radim feštu bilo bi isto ovoliko ljudi... Ali tu bi bili moji prijatelji... Nikad obitelj. Ja zapravo nemam obitelj. Imam hrpu stranaca koji se zapravo ne podnose, tračaju se međusobno i sva druženja su tek zagušujući klišeji. Volim ih, da. Ima tu u meni negdje to sjeme ljubavi za obitelj, ta dugovječna čežnja... Neispunjena.



Tko je kriv? Mora li netko biti kriv? Možda smo se samo pogubili ne nalazeći u sebi snage da mi budemo ta promjena koju želimo, pogubljeni u nastojanjima da kontroliramo druge i da baš mi budemo u pravu. Svaki od nas, ponaosob.
Pitam se je li ta šteta nepovratna i nepopravljiva u meni?
Jer eto, jučer šetajući Dara, prolazeći pored njihove kuče začuh smijeh i viku iznutra i onda...Pjesma... Iz svega glasa, iz mnoštva glasova spojenih u jedno.. U jednu pjesmu koju su činili svi oni skupa. U cjelinu koja me obuhvatila i povukla, i privukla, i dotakla ravno u dušu... Mene, slučajnu prolaznicu ulicom, baš u tom trenu istovremeno zalio je pljusak i sakrio suze... Koje su nakon dugo vremena tekle, i tekle, i tekle bez prepreka.
Plakale smo zajedno, moja duša i ja, priznajući sebi da sam daleko... stvarno daleko od istinske čežnje moga bića... La Famiglia...



Dobri i tihi ljudi imaju tajne želje koje ostvaruju na neki, za nas nevidljiv način. Ne zavidimo im na željama jer su naše veće, ali im zavidimo na sreći.