one love one life

To je jedina istina koju znam. Rekla bih "Ne mogu"... ali čovjek sve može. Ne želim. Neću...
Kad bi mi veza pukla uvijek sam htjela znati "Zašto?" i zapravo nisam imala odgovore. Ja ću ih tebi probati dati. Ne znam da li će te umiriti, koristiti ti ali ću ti ih dati jer mislim da ti to dugujem.
Prvo: Nisi kriv. Nije problem u tebi. I mislim da si moj dar i jedno od najdivnijih stvorenja koje sam upoznala. I hvala ti na svemu.
Drugo: Nisam se u stanju vezati. Nisam u stanju pripadati nekome. Biti odgovorna nekome. Niti išta slično.
Vjerujem da djelujem hladno. Možda sam to i htjela. Zapravo, nema možda... Htjela sam. I sada se iz tog kruga ne znam izvući.
Kad smo prvi put ono izašli van na benzinsku ( i prije u Destinu) pričali smo o M. i D. I sve što sam govorila bila je i nažalost još je istina. Tebi je M. možda prva povreda. Meni je on bio prva, ali i zadnja. I nakon toga je počelo zatvaranje.
Kažeš da sam organizirana. Nisam. Zatrpana sam. I zatrpala sam se sama i svjesno. Da prestane boliti. Natovarila sam si hrpetinu obaveza samo da utišam mozak i da ne mislim.
Rekao si mi da sam ti u kratkom vremenskom periodu postala jedna od dražih osoba. I ti si meni. I zato sam se zaletila u ovaj odnos navrat nanos. Ali nisam spremna na to. Nikako nisam.
Svima nama treba ljubavi i sigurnosti. Treba i meni. Ti si čista ljubav i sigurnost. Ali ja to moram pronaći prvo u sebi da bi možda jednom to mogla dati. Ono što meni sada treba nije partner, nego prijatelj.. a sada nisam baš sigurna da ga mogu imati. (Dobro mi ide upropaštavanje stvari.) Trebala sam znati.
Ali nisam znala. Povjerovala sam u jednom trenu u Gjuri da je sve super.... znala sam da si netko kome se može vjerovati, netko tko nikoga neće povrijediti... barem ne namjerno.
A nisam računala na sebe. Na svoju čahuricu. I na to tko sam i u kakvom sam emocionalnom stanju.
Zašto pismo?
Zato što sam kukavica. Najobičnija kukavica koja ne bi mogla podnijeti da te gleda u oči i izgovori ovo. Da ti zapravo kaže istinu. Jer znaš ljudima se neminovno mijenja pogled u očima. I ne mogu gledati kako me gledaš drukčije. Zato pismo.
Ne znam što će biti sada. Da li me je strah? Je. Da li me je sram? Je. Sve moguće negativne emocije vezane uz osjećaj krivnje su prisutne.
Pada mi na pamet bilijun pitanja... "Što ti je?" "Zašto si takva?"... Većinu njih si me i sam pitao. Odgovor je: "Ne znam". Ali želim saznati. Da li je sve išlo prebrzo? Za mene puno prebrzo. Meni je naša veza postala preozbiljna. Ti si takav. Daješ. Daješ i daješ. A ja ne znam i ne mogu primati dok god mi je ovaj bedem oko emocija. A najgore od svega je što nemam što za dati. Prazna sam. Sve sam već dala i tamo je i ostalo. Nemam više što dati. A ne mogu primati dok nemam što za dati. Mogu ti biti prijatelj, tu je još puno ljubavi ostalo, ali pretpostavljam da to nije ono što Ti želiš i što Tebi sada treba... Možda jednom.
Imaš moju ljubav i poštovanje.
Možda ti to sada ništa ne znači, ali to je najiskrenije i iz dubine mene. Drugog nemam.
Treba mi vremena da rane zacijele. Ne znam koliko. Ne znam što će se i kako će se odvijati. Ali znam kako mi je sada. Sada me samo sve još uvijek boli. On je preko moje volje još svjež i bolan, a to nije moja želja. Srce valjda ima svoje razloge. Ne znam. Nemam odgovore na tolika pitanja. Voljela bih da mogu upravljati sobom i svojim osjećajima. Oh, kako bih to voljela... Mali ugrađeni prekidač. Klik. I više ne boli. Ali to nije realnost.
Zaslužuješ cjelovitu osobu. Nečije cijelo i puno srce. I ni ne slutiš kako bi ti to voljela dati i zbog Tebe biti "TA" osoba. Ali želje su jedno, a mogućnosti drugo.
Molim te samo da ne radiš moju grešku. Nemoj se zatvarati. Idi i živi s povjerenjem da je sve što nam se događa dobro za nas. I vidi možeš li u svome srcu naći snage da mi oprostiš.
Što god odlučio poštovati ću tvoju odluku. Ako me ne želiš više vidjeti... Razumjet ću.
Što se mene tiče drago mi je i čast mi je poznavati te...
I uvijek će biti.