one love one life

petak, 29.02.2008.

Kad se spusti zavjesa aplauz slijedi al u jednom trenu vlada mrkli mrak u tom času posumnjaš da ništa ne vrijedi..život cio - pepeo i prah..

Neko čudno razdoblje, kao razdoblje oporavka koje se razvuklo... i nikako da se oporavim.
Realno negdje oko 15. srpnja oko 3 sata poslije ponoči jedan maleni dio mene se izgleda nepovratno razbio u biliun kamenčića koji ko ona stakalca kalinoskopa kao daju nekakvu sliku.. a zapravo...

Bez tog dijela ja nekako nisam svoja.

Nemam razloga za cendravost, a kamoli za tugu. Voljena sam. Sve sam... a ja? Ja sam se izgubila.
Izgubila? Nestala.. ne znam. Kao da je moja duša krenula u potragu za "tim, nečim.. tim komadičem..", kao pastir za izgubljenom ovcom.. a ovo ja koje je ostalo u ovom tijelu.. i jest samo prazna kuća.

Moj najbolji prijatelj, moj suputnik, moja ljubav velika je dobio Bartola. Velika sreća. No to je skretanje sa teme.. to je tek dokaz kako svijet ipak funkcionira dobro i kako je sve na svome mjestu.. baš tamo gdje treba biti... potrebno mi je da se katkada ipak toga prisjetim.

Ali ima i sl. situacija koje me ipak zapravo uopće ne vesele. Moj nekadašnji prijatelj...ako te dvije riječi uopče mogu ići zajedno. Jer mislim si da ako mi je uistinu bio prijatelj kako je moguće da.. da ne kompliciram.
Voljela sam ga. Čudan sam tip zapravo, jer ta riječ u mome životu ne funkcionira... dakle volim ga.. ali njegove postupke..oh, ne nikako. Čuvam se osude.. ali kada je on u pitanju ne ide mi lako. Uglavnom dobio je taj dar od Boga.. to povjerenje da mu bude poklonjeno jedno biće..divno, zar ne?
Ali ne. Jer je jedno takvo biće već izdao. Biće koje nije vidio dvije..tri godine. Biće koje je njegova mala slika. I jebiga, ne veselim se. Možda to i nije moja stvar, ali te misli su prisutne.

Muči me to, što mi sve djeluje nekako nepravedno. A znam da nije. Sve ima svoj red.. savršen red čak. Ali ja ga u svojoj sljepoći i u ovom tupilu ne vidim.. možda zbog one moje duše u potrazi..

Dušo, pusti taj djelić i vrati se pliz.. jer ovo ovako više ne može!

Ups.. opet U-turn.
Zašto volimo ili se zaljubimo u osobe koje nam ne uzvračaju osjećaje?
Zašto nas vole ili se zaljube u nas osobe kojima mi ne možemo uzvratiti osjećaje?
Zašto neki ljudi ne mogu imati djecu?
Zašto neki ljudi imaju djecu?
Zašto su neki ljudi prerano pozvani da napuste ovo igralište?
Zašto se neki zli i veliki još igraju na ovom igralištu.. a ni ne igraju se nego uživaju u tome da ne daju da se igraju onima koji bi to stvarno htjeli?

Sve prave su ljubavi tužne?
...................ma, odjebi Đole!!!
Volim te, al odjebi.


Oprostite što psujem... manjak vokabulara i višak misli u glavi.

Image and video hosting by TinyPic

- 16:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #