one love one life

Snovima koje sam smatrala pouzdano zatočenima, povjerenim riznicama sjećanja!?



Jedna slučajnost sve je izmijenila, vratila me na moj put. Uspomena što je ugledala sebe u zrcalu.



Daki, Mate, Čuić, Tišma, Igor, Dane... Bilo nas je zapravo tako malo. Ali, razdvojilo nas je vrijeme, raspršile nas okolnosti. Krug se zauvijek prekinuo... Bila sam si postavila zadaću dozvati ih riječima, oživotvoriti ih u sjećanju i svakome dodijeliti mjesto u mome vremenu.
Sebično!



D.
Što me prizvalo k tebi?
Sve.



Moram se ipak, vratiti unatrag kako bih mogla krenuti dalje.



Živimo živote koji se temelje na tlapnjama što smo ih sami odabrali. Naše viđenje zbilje uvjetovano je našim položajem u prostoru i vremenu, a ne našim osobnostima, kao što volimo umišljati. Zato se svako tumaćenje zbilje temelji na jedinstvenosti položaja. Dva koraka na istok ili na zapad, i - slika se mijenja. Nešto u tom smislu...



Znaš li koga sam zapravo ljubila? Tvog najboljeg prijatelja, vjeruješ, zar ne?
Te večeri na zvoniku dogodilo se nešto nalik na čudo... pojavilo se ozbiljno, tamnoputo lice moga prijatelja. Zadržali smo dah i zastali, osmjehujući se jedno drugome. Nasmiješio se. Bilo je divno ponovno čuti njegov smijeh. I tada sam shvatila!! Pitao si me naknadno kako znam.. eto, znam. ... znala sam odavno.
Bila sam toliko obuzeta osjećajima (tada na zvoniku) da nisam znala što bi mu rekla. Sjeli smo i počeli razgovarati o prošlosti... prilično ukočeno, dakako.



Gotovo je već pucala zora kad sam kao pijanac oteturala u krevet, dok mi je glava pucala, odjekivala tim gradom, jedinim gradom u kojemu se još mogu sresti i spariti sve krajnosti, gdje se prepliću unutarnje sudbine. Dok sam tonula u san, čula sam oštar glas moga prijatelja koji je ponavljao:" Koliko ti je STALO da doznaš.. koliko još HOĆEŠ znati?"
"Moram znati SVE kako bih se napokon oslobodila", odgovarala sam u snu.
..............
Takva sam, D. Znaš da jesam. Moram znati.. inače ne znam stati. Znaš da ne znam.