U prostoru izvan vremena 2

četvrtak , 27.09.2012.

- Kako se ti sa njim čuješ?
- Lijepo, napišem mu na faceu da se javi i onda me on nazove.
- Pa ti nemaš face?
- Nemam, zamolim kojeg drugog unuka da mu napiše: javi se kad stigneš.

Dobro, kad je takva svjetovna komunikacija, napišem i ja poruku: dragi moj, kad stigneš i uzmogneš, molim te, javi se
Javio se ubrzo, jer ja sam ga učila čitat, pa zna i između redova. Da preduhitri moje traženje, sam mi predlaže, vodim te tamo i tamo, idemo tako i tako, moram još skupit opremu za tebe, pa se vidimo sredinom rujna. Potrebu za svježim adrenalinom, želju za nedoživljenim, odlučnost ne odustajanja, pročitao je u par kurtoaznih riječi, jer u prijevodu one znače: volim te i ponosna sam na tebe, poštujem kako živiš i što radiš, trebam te i želim da mi nešto pružiš, a s obzirom tko si sam sebi i meni, znaš i što hoću, dužan mi nisi ništa, ali ipak računam na tvoje osjećaje da mi omogućiš što bih željela, a pravo na takvu računicu daje mi neko prošlo vrijeme učenja abecede.

Kad je stigao s opremom i kad smo postali ozbiljni, pitam ga što trebam činiti. Samo se drži i prati me, sve je moja briga, odgovara i zato što kod ekstremnih sportova nema vanjskog pokazivanja emocija kad se stave kacige, nisam zasuzila, nisam niti na glas rekla: mali, tko te odgajao, dobro je napravio, samo sam puna povjerenja pružila ruke da provjeri jesu li zatvarači povučeni do kraja.
- Jesi li me dobro vezao, bilo je zadnje pitanje.
- Sve štima. Idemo. - to već čujem i ne čujem, uzbuđenje eskalira, krećemo u jedan drugi doživljaj, izabrao je noć, jer svijetla pri velikim brzinama drugačije se lome. Koncentracija potiskuje uzbuđenje, već smo daleko, zrak je hladan , brzina sve veća, tijela smo u pokretu, mi prolazimo zajedno kroz prostor potpuno izvan vremena.

U prostoru izvan vremena

utorak , 25.09.2012.

Došao je nakon dvije godine i sve je bilo isto. Zato jer se nismo promijenili u svojoj biti, osim što kukamo da smo se udebljali, a i to pretjerujemo, i zbog našeg odnosa utemeljenog davno. Kad sam ga dočekala ispred rodilišta, bila sam velika, on mali, onda je vrijeme poravnalo razliku, čitali smo stripove zajedno, pa su nas godine razmaknule, poslije tridesete izjednačile, a sad su valjda u nekoj inverziji, on meni ispunjava želje.

- Sad sam došla s posla, nisam stigla kuhat - govorim, a nikad mu ništa nisam niti skuhala. Mi o hrani razgovaramo, zapišem pitanja i nedoumice, pitam ga, odgovara i objašnjava i onda znam koji spoj se kako veže, a mi smo pripremljeni, skuhani, ispečeni, spojeni u posudi našeg plemena, vezani krvnim spojevima. Prilikom sve rjeđih susreta, ne stižemo jesti, jer se drugim sastojcima nahranimo.
Gledam ga i razumom znam da je odrastao. Riječi su mi vatromet, nemamo puno vremena, svega par sati u dvije godine, jer takvi su nam ritmovi, na različitim mjestima, tamo gdje on doseže i prebiva, meni je nemoguće biti, kad on miruje, mene nema u blizini. Razgovaramo samo o bitnom, kako se osjećamo, što mislimo u nekom trenutku, koji su nam postupci važni, i naravno pokazujemo našu ljubav postojanošću, uvjetovanu bivanjem uvijek na istoj strani obiteljskih odnosa i vlastitog identiteta.

Ne moram s nekim biti u dobrim odnosima samo zato jer je krvni rod. Takav odnos bio bi lažan, a za takve nemam vremena, niti ga želim imati. Pored genetskih veza trebaju i drugačije životne spone da bismo se uvažavali, voljeli, podržavali. Sa njim imam takav odnos, možda zato jer smo međusobno pružili jedno drugom dovoljno slobode i poštovanja, jer znamo da smo istinski važni, da se možemo oslonit jedno na drugo kad zatreba ili kad poželimo jedno drugom ugodit. Naše riječi nisu prazne, one su pune, sadržajne, one određuju zajedničko vrijeme svojom istinitošću.

- Jesi li sačuvao one stripove?
- Naravno, eno ih u mojoj sobi, a i na tavanu su pune kutije.

Pogledam ga i preplavi me ponos na njegove životne uspjehe, na to što je dio mog života, što smo dobri rođaci, i izvire sjećanje istog ponosa kad je naučio prva slova.
Sadašnje godine određuju nas kao dva pravca, točka sjecišta biti će zajedničko čitanje stripova. Ležat ćemo na nekim trosjedima, ležaljkama, u hladovini, pored nas bit će cijeli kompleti sačuvanih izdanja naših omiljenih likova i mi ćemo biti zajedno u prostoru, izvan vremena.

Dodiri privrženosti

srijeda , 19.09.2012.

Volim dodire koji pokazuju koliko volim. Volim pokazat koliko volim. Pozdravljam pusama, stišćem u zagrljaj. Malu djecu dižem u naručje, ljubim u kosicu i vrtim po zraku. Tinejdžere se ne smije ljubit u javnosti, za njih su škakljanja u osami, stariji ljudi se kao brane, ostali ili uživaju ili me trpe. Imam napadaje dodira, od sasvim nježnih, vrškom prsta taknut, dlan samo nasloniti i tako mirovat. Imam i jače napadaje, kad ne ispuštam iz ruku voljeno tako brzo, kuštram kosu, milujem lice, rojevi poljubaca, naslanjanja, obično jače napade prati smijeh i galama, one uobičajene malo tiša sreća.

Ti dodiri znače, puštam vas sebi blizu, u mojem ste prostoru i meni na neki način pripadate, a ja sam tu za vas, sada, baš ovog trenutka i ovim dodirom to sve potvrđujemo.
Volim prići i dotaknuti one koje volim, i kad je prošlo puno vremena od zadnjeg dodira, s novim samo nastavljamo gdje smo stali, prepoznajemo se, to smo mi. Čak i ako prođu godine.

Dodiri su ispisane riječi, svuda po nama, i govore drugima da li smo voljeni, onaj kojeg ljubav dodiruje, taj je siguran u svijetu, tamo gdje se koža kožom takla privrženošću, ostaje nit koja se teško prekida.

Prvostupanjsko tijelo vještačenja

ponedjeljak , 17.09.2012.

Današnji dan proživjeli smo praveći se da nismo. Zakopčani, zaključani duboko u sebe, nismo to mi; onaj dio užasa saznanja koji nikad nije prestao vrištat, taj se danas opasno približio površini, no godine zaključavanja postavile su tvrda neprobojna vrata, neke brave pomalo i zahrđale, i kad dan kao ovaj učini, evo, gotovo, ne mogu više, ipak neki zasun zaustavi užas, na površini tek valovito, oluja je duboko dole, urla i razdire.

Pored svega što nam ne omogućava uobičajen život, dodat ćemo još malo poniženja. Poziv za vještačenje u ponedjeljak, stiže u petak i iako je navedeno u slučaju spriječenost nazovite taj i taj broj, mi, iskusni, znamo uzaludnost te rečenice. S debelim fasciklima dokumentacije, pet osoba s pratnjom dolazi istovremeno, jer termin im je isti, pregled zakazan u isto vrijeme svima, čekati mogu satima, tako i tako, ne mogu otići.
Zadnjih godina napredujemo, tijelo vještači u prostoru dostupnom invalidima. Nazvala bih paradoksom da nisam osobno svjedočila vještačenju na drugom katu bez lifta, što u stvarnosti znači da nepokretno dijete zajedno s kolicima trebate donijet do komisije koja zasjeda na drugom katu. Danas invalidna djeca imaju prava, mogu se dovest do komisije.

Biti roditelj djeteta s invalidnošću, s posebnim potrebama, posebna je kategorija stvarnosti. Biti u Hrvatskoj takav roditelj, još je posebnija kategorija.

Danas nisam razgovarala s roditeljima koji stižu prvi put na vještačenje. Nada u njihovim očima još je prepoznatljiva. Danas sam razgovarala s punoljetnim momčićem o maturalnoj zabavi, nekim igricama s fejsa, proteklom ljetu, planovima. Najednom okrenuo se sasvim prema meni, i potpuno mirnim glasom rekao:
- Znate, teta, ja sam rođen sasvim normalan. Moji su bili izbjeglice iz Bosne, bio sam mala beba, s tri mjeseca cijepili su me oni liječnici bez granica, cjepivo nije bilo dobro, dobio sam temperaturu i dugo bio u bolnici. Govorio je još mirno, blago, zna bolnicu, živi dijagnoze, odšteta nepostojeća. Onog trena kad je zašutio, nagnula sam se, dohvatila njegovu malu iskrivljenu ruku i poljubila je. Zatim smo šutjeli zajedno.

Božićno novogodišnja začeća

četvrtak , 13.09.2012.

Cijeli tjedan rođendani. Tokom vikenda slavlja, od ponedjeljka opet čestitanja. Riječi su prigodne, poljupci u obraz, veseli smajlići, šaljem interaktivne čestitke, kupujem ukrasne vrećice. Najviše rođendana u godini ova dva tjedna.

- A gdje ste mene napravili? - davno sam pitala roditelje. Legitimitet i ne drskost pitanja stekla sam općim saznanjem gdje su začeli sestru. Sutra ona slavi rođendan, začeta u mirisu borovih iglica i vanili kiflica.
Davno smo izračunale, dobivši od majke menstrualne kalendare i zabranu odlaska na novogodišnje tulume od oca.

Spominjanje mjesta i atmosfere njenog začeća u meni budi nježnost. Djeca začeta u doba blagdana, maštam, voljena su djeca, obilježena od samog početka putanjom repatice, odsjajem božićnih ukrasa i novogodišnjeg jutra.

Ja sam iz drugog ambijenta potekla, kreirali su me na rijeci, na mjesečini i dan danas kad plivam rijekama, nekako sam tiha.

A sad idem ispeći tortu u čast jedne dobre novogodišnje zabave. Zatim ću obući vjetrovku, uzeti jedini i time najdraži buff i vlastitim nogama ispravit krivi navod prošlog petka kad sam dio staze broj 1, u žargonu poznat kao "mrcina" nazvala vrlo laganom šetnjom. Današnje pentranje Gračec-14-Gipsova staza-57-15-Sljeme uz vjetar i niske oblake pretvorit će riječi u mrmljanje, donijeti po službenim podacima utrošak energije od 3940 kcal, sva sreća da su nekadašnja praznična raspoloženja prouzročila rođendane sredinom rujna, veselih riječi i kalorija ne nedostaje, kao u svakoj Božićnoj priči i novogodišnjoj trpezi.






Luč na mračnim stazama

- Sad buš čkomila - baca na pod hodnika užad.
- Idemo, pakiraj!

Odgovaram grimasom - plazim jezik, a oči svjetlucaju zadovoljstvom. Za niti minutu bijesom, a prateća grimasa izobličava lice ljutnjom. U čemu nosimo vodu? U ničem, pola opreme izgubljeno, zagubljeno. Svađa. Ipak pakiramo, a riječi mačevi samo sijeku sve što dohvate, ne uzmiče niti jedno, još malo i zarezat će kožu, prodrijet duboko u tkivo.

Fotoaparat - bez njega. Tu se slažemo, pa svađa jenjava. Neće biti fotografija, impresije pretočit ćemo u pamćenja i tokom nadolazećeg vremena pomalo pretakat doživljeno u riječi, boje, mirise, plesne korake. Kasnije, danima nećemo gledat fotografije, nego jedno drugo i misli će zajednički tvorit moment sjećanja.

Kad protekne još više vremena, mine koje godišnje doba, minu neka naša doba razdvojenosti, podsjetit ćemo se nekom slučajnosti, okusom, kamenčićem i opet oživjet proživljeno. Kad jedno nestane u svom privatnom prostoru i eliminira zajedničko vrijeme, ono drugo prti drugačije staze. Razdoblje razdvojenosti prekidamo naglo ovisnošću našeg patološkog odnosa. Odmah, sad, idemo, penjemo se.

Samo bivanje u visokim planinama, teško dostižni alpski vrhunci donekle uravnotežuju naš odnos. Donekle, jer dok ovisimo i visimo jedan o drugom, čak i onda ponašanjem se ljubimo, povređujemo, izbezumljujemo. Tomu je tako jer naša čula otvorena su za sve što dopire od onog drugog, i za treptaj i za neizgovoreno i za bujice riječi.
Tamo gdje osjećamo divljenje, gdje je sve moćnije od nas samih, utišaju se strasti, raspline se taj strašan raspon nekontroliranih emocija.

Ponekad zajednički prijatelji upitaju, neki sa smiješkom, neki sa zgražavanjem: smirujemo li se s godinama, proteklim i našim visokim?
Što da im kažem? Baš jučer stigla vijest da mi je novu čeonu lampu kupio, što i objašnjava naslov posta.

Bojalica za samoću

ponedjeljak , 10.09.2012.

Zvoni mobitel. Poznat broj, stari virtualno realni samac izmamljuje osmijeh, dulje vrijeme nismo se čuli.

- Hej, kako si? - pitam.
- Dobro. Isto. - smije se.

Znam zašto zove. Takla ga samoća malo jače, nema nikog da makar pored njeg udahne, riječi više ni ne izgovara jer u praznom prostoru očajno zvuče, pogled mu se gubi u nikud i nigdje jer nema nikog na kome bi zastao, danas želi bit bez svega toga, treba predah, duboki udah za dalje.

- Koji dio samoće ćemo popunjavat? - pitam.
- Svakodnevni. - uzdahne.

- Ok, kaj si danas kuhal?
- Ma, jučer bil na placu...

I tako pričamo, nekad i satima.
Svakodnevne, uobičajene stvari, situacije. One koje smo prešutjeli kad smo čitali novine, gledali film, gulili krumpir, taj tren htjeli izgovorit na um palu asocijaciju, pa da ne ispadne da i naglas razgovaramo sami sa sobom, prešutjeli, ne izgovorili, zaustavili riječ grimasom u grlu.
Sad nadoknađujemo te mukle trenutke. Što smo jeli, kako smo spavali, da li si kupio nove brisače, nema više moje boje za kosu, zamisli, prestali proizvodit, drugi tjedan idem kod zubara, kupio sam novu jaknu, super sniženje, puno džepova, kapuljača sa šiltom...

Nekad smo nepomični, dovoljan je glas, obuhvaća nas cijele, brbljamo intonacije ujednačene, riječi su tople, bojamo njima prazninu samoće pazeć da ne pređemo zadanu debelu crnu crtu u bojalici.
Nekad smo u pokretu, vraća se s terena, vozi, sugeriram kao suvozač, jesi li žedan, stavi naočale, govorim dok kilometrima udaljena stavljam robu u pranje i izvještavam ga: šareno se upravo pere na 60 C i da ću vjerojatno tople sendviče pripremit za večeru.
Koju ću pojest sama u tišini, kao što će i drugi bojač riječima nacrtanog lika samoće, ući u prazan stan gdje će ga dočekati ista tišina.
Tišina neimanja obitelji.

Ponekad, pred spavanje listam bojalicu za popunjavanje samoće. S godinama boje su veselije, razni segmenti samoće obojeni. Crtež je identifikaciono uredan, načinom izvedbe odražava emocionalnu prazninu, na planu perceptivne organizacije ima netipičnih znakova smetnji, a u likovnom predlošku pokazuje bespomoćnost.

Štrajk riječi i pogledi

petak , 07.09.2012.

Danas riječi štrajkaju. Baš to, nisu umorne, već su u štrajku. Protestiraju zbog uzaludnosti. Izgovaraju se, ponavljaju, u nadi, ako sad nema učinka, bit će bar sjeme posađeno, a plod kad već bude, uvijek dobrodošao.

Zato mene ne smeta kad se kaže: govori u vjetar, jer vjetar je medij koji raznosi, koji prevaljuje daljine nedostupne i nema pukotine kroz koju ne može proći. Odnijet će riječi baš tamo kud treba i netko će negdje podignut ili spustit glavu jer su riječi vjetrom pristigle do onog kome su i bile namjenjene.

Ne smeta me niti smatram uzaludnim kad se kaže: na jedno unutra, na drugo van i pritom pokazuju uši. Uvijek nešto od izgovorenog ostane u glavi, koliko god radio se ušni propuh, kao zrno ostala je uglavljena pokoja riječ.

Naporno je kad se kaže: govori zidu. Jer se riječi od zida odbijaju i pogađaju onog koji izgovara. Pogode li u vitalni dio, posljedice su dugotrajne, a mogu biti i kobne. U slučaju govorenja zidu treba biti uporan i treba raditi uzmak. Nasrne li se odjednom silovitim riječima na utvrdni zid, urušit će se zatrpavši onog tko je govorio. I više neće biti glasa, nego mukla tišina. Zato zidu treba govorit polako i odmicat kad se započne urušavat, pa opet prići i ponovno riječi izgovarat. Izgovarat sve dok zid ne povjeruje u njih. Što je zid tvrđi, riječi trebaju biti nježnije.

No, ima slučajeva kad je uzaludno govorit, iako to rijetko priznajem. Danas je bio takav slučaj s državnom administracijom, i zato proglašavam štrajk riječima.
S obzirom da moram govorit jer me izražaj tvori, od ovog trena pa do sutra ujutro kad će štrajk službeno završit, govorim samo pogledima.

Pogledi će biti izraženi na Sljemenskoj stazi 13 i manjim dijelom 1, vrlo laganoj, zapravo duljoj šetnji sa stankom kod Kraljičinog zdenca, izvoru s kojim godinama komuniciram sretnim pogledom, a on odgovara žuborom. Na hrbtu staze broj 1, pogledat ću s visine svoj grad, taj pogled bit će zamišljen, jako zamišljen.

šk godina

utorak , 04.09.2012.

- Još deset velikih teka s crtom, stiže narudžba za danas.
- Kakve hoćeš?
- Bilo kakve.
- Kupi sama.
- Ne stignem. Kupi ti.

Ove šk godine opet maturiram kao roditelj. Od jučer osjećam laganu nelagodu kad se spomene esej. Kažem laganu, tek je drugi dan škole, ima vremena do mučne, a imam i lanjska iskustva s razinama. Odlučujem čekat službeno priopćenje ministarstva, pa kad vidim što je ove šk godine novo u državnoj maturi, kad proučim novonastala vele i učilišta, kad duboko udahnem, posjest ću Malu nasuprot i reći: Slušaj, ovako ćemo ??? - današnji upitnici, koji moraju postat uskličnici i točke, a u međuvremenu imat ćemo pripreme.

Prvi dan šk godine samo jedna tema - državna matura.

Neobjavljena priča

ponedjeljak , 03.09.2012.

Priča mora biti neobjavljena, uvjet je natječaja. Ne dolaze u obzir već objelodanjeni radovi. Ako ste se s ovom pričom već natjecali, eliminirat ćete sami sebe. Natječete se pod punim imenom i prezimenom, fotografija obavezna - čitam objavljene uvjete za natječaj kratke priče.

Trebala bih napisat neku novu priču. No, problem je što su moje priče već napisane u mom umu, u mojim stanicama, a objavljene u mojim očima, na mome licu. Žive se svakodnevno, pa kad i podignem pogled, kad se ukaže novi horizont, on prvo mora postat dio mene, osobni doživljaj koji će biti pretočen u priču.

Morala bih promijeniti identitet za sudjelovanje u natječaju.

Ponoćna vožnja

nedjelja , 02.09.2012.

Vozim, grad više nije prazan, iako se bliži ponoć, maltene kolona na starom autoputu, danas aveniji. Razmišljam kako nisam samohrana mama. Mala ima živog oca, pa ja nisam samohrana. Dovoljno je što je živ. Tako to zakon gleda, on živ, a Mala i ja živimo. Jedno s drugim nema veze.

Parkiram i ne izlazim iz auta iako vidim poznata lica. Nemamo si više što reći, naši podočnjaci sve govore.
Tek male osmijehe izmame svjetla autobusa. Prvo izlaze pokretni, ostali vade kolica, torbe, pomagala. Uvježbani smo i sve ide brzo. Da preduhitrim strah, stanem tako da me odmah ugleda. Ne želim da me traži pogledom, ne želim vidjeti strah u tom pogledu. Ona naslućuje da će jednom doći vrijeme kad me neće ugledati i da će dalje morat sama kročiti.

Za nju se zakon neće brinuti jer je suprotan stvarnom životu.

Put u nebo i riječi

subota , 01.09.2012.

Cijelo prijepodne korespondiram. Online na svemu gdje me ima. Ali biram riječi i trošim puno vremena. Jednima pišem s ljubavlju, volim ih, nedostaju mi i tu riječi samo teku, pretaču se, bujica. Niz, niz, niz, nastavi niz..
Od drugih očekujem nešto uzvratno, biram riječi, prekidam pisanje, nastavljam pisanje, loše sam naučila tražiti, nastavit niz muka je. Riječi se same preobražavaju u lepršavo, ne mogu postat zahtjevno nešto. Tražit ću riječima drugi put, kad naučim, sad idem na Sljeme, praveći se da nisam čula lošu prognozu, penjanje je terapija sveobuhvatna. A gušt od davnina.

Hodamo 4 sata i pričam neprekidno, neprekidno. Glasno, preglasno. Tu su riječi slobodne, jedna drugu prestiže, takmiče se, poskakuju, digresija na digresiju. Kad kažem onda jesam, pa kažem opet, pa jesam ja sam to, te riječi me tvore, izražavaju.

Na stazi 55 najstrmiji dio nazvan je Put u nebo. Planinarskim riječnikom: vrlo oštri uspon vodi na greben. U vodičima piše: Po njemu (Putu u nebo) je otežano kretanje za suha vremena, a po lišču, kiši ili snijegu izuzetno teško i pomalo opasno. Sustiže nas ignorirana prognoza, no riječi se ne prekidaju, zadihane su, pa zato umjesto da uspore, još i žure, da bi se što prije izgovorile, da slučajno ne ostanu neizrečene.

Malo sopću i jedan tren u realni trenutak uskoče: "Jesam li stigla?"
"Gdje?"
"Pa u nebo!"
"Nisi, još se moraš penjati."

Vidim, nema mi druge, moram još pričat. Kad sam riječima izvor. A put u nebo strm.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se