Cijelo prijepodne korespondiram. Online na svemu gdje me ima. Ali biram riječi i trošim puno vremena. Jednima pišem s ljubavlju, volim ih, nedostaju mi i tu riječi samo teku, pretaču se, bujica. Niz, niz, niz, nastavi niz..
Od drugih očekujem nešto uzvratno, biram riječi, prekidam pisanje, nastavljam pisanje, loše sam naučila tražiti, nastavit niz muka je. Riječi se same preobražavaju u lepršavo, ne mogu postat zahtjevno nešto. Tražit ću riječima drugi put, kad naučim, sad idem na Sljeme, praveći se da nisam čula lošu prognozu, penjanje je terapija sveobuhvatna. A gušt od davnina.
Hodamo 4 sata i pričam neprekidno, neprekidno. Glasno, preglasno. Tu su riječi slobodne, jedna drugu prestiže, takmiče se, poskakuju, digresija na digresiju. Kad kažem onda jesam, pa kažem opet, pa jesam ja sam to, te riječi me tvore, izražavaju.
Na stazi 55 najstrmiji dio nazvan je Put u nebo. Planinarskim riječnikom: vrlo oštri uspon vodi na greben. U vodičima piše: Po njemu (Putu u nebo) je otežano kretanje za suha vremena, a po lišču, kiši ili snijegu izuzetno teško i pomalo opasno. Sustiže nas ignorirana prognoza, no riječi se ne prekidaju, zadihane su, pa zato umjesto da uspore, još i žure, da bi se što prije izgovorile, da slučajno ne ostanu neizrečene.
Malo sopću i jedan tren u realni trenutak uskoče: "Jesam li stigla?"
"Gdje?"
"Pa u nebo!"
"Nisi, još se moraš penjati."
Vidim, nema mi druge, moram još pričat. Kad sam riječima izvor. A put u nebo strm.
Post je objavljen 01.09.2012. u 00:14 sati.