Zvoni mobitel. Poznat broj, stari virtualno realni samac izmamljuje osmijeh, dulje vrijeme nismo se čuli.
- Hej, kako si? - pitam.
- Dobro. Isto. - smije se.
Znam zašto zove. Takla ga samoća malo jače, nema nikog da makar pored njeg udahne, riječi više ni ne izgovara jer u praznom prostoru očajno zvuče, pogled mu se gubi u nikud i nigdje jer nema nikog na kome bi zastao, danas želi bit bez svega toga, treba predah, duboki udah za dalje.
- Koji dio samoće ćemo popunjavat? - pitam.
- Svakodnevni. - uzdahne.
- Ok, kaj si danas kuhal?
- Ma, jučer bil na placu...
I tako pričamo, nekad i satima.
Svakodnevne, uobičajene stvari, situacije. One koje smo prešutjeli kad smo čitali novine, gledali film, gulili krumpir, taj tren htjeli izgovorit na um palu asocijaciju, pa da ne ispadne da i naglas razgovaramo sami sa sobom, prešutjeli, ne izgovorili, zaustavili riječ grimasom u grlu.
Sad nadoknađujemo te mukle trenutke. Što smo jeli, kako smo spavali, da li si kupio nove brisače, nema više moje boje za kosu, zamisli, prestali proizvodit, drugi tjedan idem kod zubara, kupio sam novu jaknu, super sniženje, puno džepova, kapuljača sa šiltom...
Nekad smo nepomični, dovoljan je glas, obuhvaća nas cijele, brbljamo intonacije ujednačene, riječi su tople, bojamo njima prazninu samoće pazeć da ne pređemo zadanu debelu crnu crtu u bojalici.
Nekad smo u pokretu, vraća se s terena, vozi, sugeriram kao suvozač, jesi li žedan, stavi naočale, govorim dok kilometrima udaljena stavljam robu u pranje i izvještavam ga: šareno se upravo pere na 60 C i da ću vjerojatno tople sendviče pripremit za večeru.
Koju ću pojest sama u tišini, kao što će i drugi bojač riječima nacrtanog lika samoće, ući u prazan stan gdje će ga dočekati ista tišina.
Tišina neimanja obitelji.
Ponekad, pred spavanje listam bojalicu za popunjavanje samoće. S godinama boje su veselije, razni segmenti samoće obojeni. Crtež je identifikaciono uredan, načinom izvedbe odražava emocionalnu prazninu, na planu perceptivne organizacije ima netipičnih znakova smetnji, a u likovnom predlošku pokazuje bespomoćnost.
Post je objavljen 10.09.2012. u 20:49 sati.