Vozim, grad više nije prazan, iako se bliži ponoć, maltene kolona na starom autoputu, danas aveniji. Razmišljam kako nisam samohrana mama. Mala ima živog oca, pa ja nisam samohrana. Dovoljno je što je živ. Tako to zakon gleda, on živ, a Mala i ja živimo. Jedno s drugim nema veze.
Parkiram i ne izlazim iz auta iako vidim poznata lica. Nemamo si više što reći, naši podočnjaci sve govore.
Tek male osmijehe izmame svjetla autobusa. Prvo izlaze pokretni, ostali vade kolica, torbe, pomagala. Uvježbani smo i sve ide brzo. Da preduhitrim strah, stanem tako da me odmah ugleda. Ne želim da me traži pogledom, ne želim vidjeti strah u tom pogledu. Ona naslućuje da će jednom doći vrijeme kad me neće ugledati i da će dalje morat sama kročiti.
Za nju se zakon neće brinuti jer je suprotan stvarnom životu.
Post je objavljen 02.09.2012. u 01:09 sati.