Kriminalno dosadan blog

petak, 30.04.2010.

Dale neje stigel stolnačiti ar su mu - otsekli glavu

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. U novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar


Ovim je pismom svojoj ženi Katarini, Petar Zrinski najavio svoju smrt u koju je otišao zajedno sa Franom Krstom Frankopanom na današnji dan 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu.
Pri tome je Fran Krsto Frankopan nakon drugog udarca sjekirom pomogao krvniku tako da je rukom uhvatio kosu i podigao je kako bi ga krvnik lakše usmrtio.



Sada bi ovdje netko, dopisao svoje dojmove, sjećanja (?!?), dodao koji politički pamflet, parolu, kako li štoli, no kako ja nisam netko (da sam ja netko... - nemojte niti zamisliti kako bi to zvučalo da sam otpjevao), ne želim kvariti dojam ovog obavjesnog posta... ne, nije obavjesni razgovor, definitivno, nije (ili?)...
Kad sam već unekoliko pokvario dojam, ali kako imam tu privilegiju da dodatne komentare mogu upisati u post, koristim to da vam još više zagorčam život... hehe... kao da bi bio manje zagorčan da sam ostavio samo post i sliku, bez ove zakrpe koja je ionako dodana kasnije... a zakrpa k'o zakrpa... ako je Microsoftova, tim gore...

Dojmove o tome što se desilo dalje zbog ovakvog umorstva kao što je to bilo ovo prije 339 godina ostavljam vama na volju, dok bi pristalicama i obožavateljima teorija spekulativne povijesti prepustio razmatranje kaj bi bilo da ni bilo to kaj je bilo, ili kak' je to drugi velikan hrvatske književnosti napisal, pomalo zaboravljeni, a u školi omrznuti logoreični bard Fritz Krleža: "nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak nebu"... možda je razmišljao i o Petru i Franu, mada je pisao o jednom drugom razornom događaju koji se desio 98 godina ranije.

30.04.2010. u 17:01 • 2 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 15.04.2010.

Punk ni hin, samo t'ko smrdi kot da jst...

Dragi moji, drage moje, ovo vam pišem sporo jer znam da ne znate brzo čitati... ovaj post koji ćete možda pronaći nakon uvoda koji je pred vama, a pošto me dobro poznate i znate kako kad pišem uvode, ti uvodi pojednu sadržaj, kojeg nije niti bilo, može se vrlo lako desiti da ne bude niti uvoda niti posta, odnosno onog što bi trebalo doći nakon uvoda... yet again, it's yet to be seen, kak' bi rekli stari Grci. No, kaj sam htel reći... početkom travnja sam počeo iznova prvo surfati blogom, a potom, kao što ste, nažalost, imali prilike vidjeti i na svoje sirote oči - i čitati - nešto i počeo pisati. Poučen iskustvom kako... jabuka ne pada daleko od stabla, pogotovo ako je stablo jabukovo... koji mi je vrag, danas me opsjedaju jabuke... opsada Fort Mad Dog-a, jabuke protiv sjevernjaka; obračun kod O.K. voćnjaka i... o Svete mi digresije... dakle - poučen iskustvom kako znam početi pisati, a potom prestanem, napravio sam rezervni post za popunjavanje rupe.
E, kako se vrijeme predviđene objave (ovo pišem 14.04.2010 oko 19:47, kao dopunu, a post bi trebao izići 15.04.2010 u 19:07) već približilo, i kako sam već dva puta premještao vrijeme objave posta (jednom na 05.04, drugi puta na 10.04), i kako mi se ne da birstai post i kako će to, čini mi se, biti 110-ti po redu (u četiri godine, sram me bilo), onda vam (fanfare... trututulilulitrutrutruuuuuuuuuuu...) ga evo:

Napomena: Naslov-wise (naslov je bio "izmišljen" još oko 02.04.), u međuvremenu je, po navodima iz novina, punk ipak umro, kako kažu smrću Malcolma McLarena, te, u spomen tome, dodajmo i ovo:

mada McLaren nije bio ništa doli menadžer, ali da ga nije bilo, tko zna što bi bilo sa punkom i bi li ga uopće bilo s ove strane Velike bare... Obajvio bi ja i pokoju guzicu ili kakav registar, ali s time - ne raspolažem... imam na poslu nešto registratora, ako bi vas to zadovoljilo...


Katergorije objave su pomalo čudne, zapis će se pojaviti bezveze i nepozvan, a vrsta zapisa je "rezervni zapisi umirovljenog dokoličara", kao što, uostalom, pokušah pripomenuti niže-doljnom rečenicom, ali ako netko od vas to ne uspije pohvatati iz teksta, da ne bi bilo da vas nisam upozorio... mah

Ovaj je zapis posvećen takozvanim promašenim blogovima, koje nemam namjeru reklamirati, tako da ću u svakom slučaju pokušati ograničiti se na slikovne prikaze, bez da radim linkove.
Riječ je o tri bloga koji su objavili svoje nove članke prije nekih desetak dana, a objavljujem to sada, nek' se nađe, u slučaju da sam opet napravio rupu među postovima...
Dobro, nije niti ovo gdje sam objavio ovu bedastoću, baš neki blog, sa nekim sadržajem koji bi bio prihvatljiv široj blogerskoj zajednici i istina je da ima skoro pa cijela dva čitatelja (ako računamo i autora), ipak ova tri primjera koja slijede, svojim sadržajem, namjenom, bilo čime, ne spadaju nikud...
1. punknihin – žao mi je što bi to trebao biti informativan blog koji nas obavještava o događanjima na jednoj specifičnoj sceni kao što je Mariborski ŠTUK, ali po ovome Punk ni hin, samo tako smrdi kao da je – čovjek je očito zamijenio twitter i blog, a nitko ga nije upozorio na elementarna pravila pisanja (ono, velika slova = DERANJE, i slično...)

2. abababa – randomly poredana slova a i b – ako ste kladioničar, moglo bi vas i zanimati, barem ćete znati kako složiti koeficijente vama u prilog, a ako se kladite, bolje vam je da ovo niti ne vidite – jer se lik hvali svojim uspjesima na kladionici...mislim da možemo svi početi plaćati svom bookiju da nam piše blog...

3. na kraju balade, ili kao šećer na kraju, makar nam u zadnje vrijeme govore kako je šećer štetan, ako ste mislili kako botovi ne mogu objavljivati blogove, grdno ste se prevarili... a ako lik nije bot, onda sam ja svoje ocjene iz engleskog kupio na Hreliću...


Uzgred budi rečeno, tko kaže da se ja nisam našao na nečijem tuđem popisu promašenih postova... Gustlov bus ne vozi na istok (De gustibus non disputandum est) ili o ukusima se ne raspravlja, tako da kategorija "promašeni blog" nema apsolutno nikakve veze sa cool, almost cool, fresh i kojekakvim drugim listama... samo sam, onako prepotentno smislio kako urbi et orbi svim objaviti kakve blogove smatram promašenima... tko mi je kriv kad ne znam gađati, zar ne?
Toliko... barem u prvom valu inspiracije...

15.04.2010. u 19:07 • 3 razmatranjaŠtampaLinkaj!

subota, 10.04.2010.

Ne želim vam naslovom pokvariti spoznaju

Dakle, potaknut zapisom našeg barbe (a nije barba L.), ispričati ću vam jednu priču:

Jednom davno, odluči kralj jedne male države kako je došlo vrijeme da i on ima svoj portret izvješen u velikom predvorju dvorca, kao i svi ostali kraljevi prije njega.
No, nevolja je bila što je kralj bio bez desnog oka, imao grbu, bio šepav na lijevu nogu i imao kljastu desnu ruku.
Prvi slikar koje poduhvatio tog zadatka prikazao je kralja bez svih tjelesnih nedostataka:
- Pogubite ga! ne želim stvarati lažnu sliku o sebi, želim da se iz mog portreta vidi tko sam i kakva sma ličnost!
Slijedeći slikar, upoznat sa gorkom sudbinom svog prethodnika kralja naslika upravo onakvim kakav jest:
- Pogubite ga! Ova slika pokazuje samo moju vanjštinu ne i moju plemenutu nutrinu i veliku dušu

Treći slikar, odluči slijedeće:
- okrene kralja tako da mu se nije vidio povez preko oka
- poklekne ga, tako da se nije moglo raspoznati da je šepav
- postavi ga pored drveta tako da mu je grba bila iza drveta
- u ruke mu postavi luk i strijelu tako da je desnom rukom napinjao luk te se nije vidjelo kako mu je ruka kljasta
- nazove sliku "Kralj u lovu"

Tako se rodio soc-realizam!





E, sad, znate li gdje danas ima najviše tog i takvog socrealizma? U vijestima i dnevnicima naše nacionalne televizije u trenucima kada se prikazuje rad državnih organa... koji, btw, čekaju na presađivanje...

10.04.2010. u 06:43 • 15 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 08.04.2010.

EOD EOL(CR/LF) EOF


NAPOMENA: Obavezno članak čitati polako, i slušati gore priloženu pjesmu... radi jačeg efekta, oni koji brže čitaju shvatiti će gušta koji im se sprema iza druge polovice teksta...
Naletio sam na članak na Moj Posao - NET Generacija i... hm... iako nemam često s čim razmišljati... pronašao sam način kako premostiti tu prepreku i razmislio sam o temi.
Sada ste osuđeni na čitanje tih mojih razmišljanja, te molim osobe slabih živaca, boljeg imovinskog stanja, slabijeg zdravlja, višeg tlaka, nižeg šećera, proširenih vena, suženih pogleda, kompleksa veće vrijednosti, introvertirane, imatelje ESP, na izdisaju, u usponu, i sve ostale na vrhuncima ili u depresijama da ne čitaju dalje ovaj napis jer bi im mogao utjecati na njihov daljnji život, pa ma u kome smjeru isti do sada išao, gore ili dolje... (pada mi na pamet lift iz priče o Gabrielu, ali to je, kako sama rečenica u ovoj zagradi i govori – sasvim druga priča)
Dakle, prema izvoru iz časopisa "The Economist", postoji takozvana NET generacija.
Odmah da se razumijemo – prvo, članak na portalu Moj Posao pročitao sam tek toliko da sam dođem do ideje kako imam koju progovoriti o toj temi, tako da sam članak možda pročitao i krivo, a drugo, sam izvorni članak u navedenom časopisu – nisam pročitao, niti u njegovom online obliku, a pogotovo u njegovom papirnatom obliku.
Tako možete odmah zaključiti kako izričem samo svoje mišljenje, potaknut letimično pročitanim sadržajem.
E, prethodna dva odlomka se obično nazivaju "disklejmer"... ili disclaimer ili izjava o odricanju (još jedan nespretni prijevod sintagme koja na engleskom ono jako dobro zvuči (no, tako dobro zvuči i spa-wellness), ali je totalno neprevodiva u jednoj riječi (kao što je to i slučaj sa spa-wellnessom, jel' tako), ali ju se može koristiti i u dobre svrhe, ali i u sasvim pogrešne.
U koju sam ja svrhu upotrijebio sintagmu disclaimer, prosudite sami.
Hmmm... disklejmer?!? Disk-lejmer? Znate što je disk, bez obzira u kojem kontekstu, zar ne? Pretpostavljam da je odgovor pozitivan... no... a znate li što je lejmer?
Sada to, barem ne u ovom odlomku ovog zapisa to nećete saznati, ali, evo vam hint (opet jedna jeko lijepa starohrvatska riječ, jel' tako?) – to lejmer dolazi od engleskog izraza "lame" [lejm], što znači... ehhh... sad ide džoker "pitaj Google"... gle, pazi, bogati... osakatiti, a kao pridjev – bangav, šantav, hrom, šepav, neubjedljiv (u prenesenom značenju), dočim u slengu (viđu čisti 'rvacki, bogumi) vezanom uz računala, ta riječ znači nešto kao "osobu koja jednostavno nije baš na čistu s tim kako što radi i kako se što koristi", odnosno osobu koja je sušta suprotnost hakeru
Gle sranja, ipak sam i o tome progovorio... hja, tko radi taj se i zajebe... reče jež i siđe s četke.
Nego, ummm... a, da, NET Generacija...
Možda bi bilo uputno pročitati ova dva djela: "Born Digital" (J.Palfrey, U.Gasser) i "Digital Natives, Digital Immigrants" (M.Prensky), ali u nedostatku pročitanog, filozofirati ćemo malo o pojmu NET Generacija (u daljnjem tekstu Ngen, bez deklinacije)... ili kako bi rekao moj dobra prijatelj – malo ćemo projodlati...
Dobro, dakle Ngen su osobe rođene u osvit osobnih računala, pa do početka svesvjetske netizacije polovicom devedesetih. Tako barme autori gore navedenih knjiga.
Različite su klasifikacije korištene za razne generacije.
Ako me bijedno pamćenje služi, a služi me, iako kojekako, dobro diferencirane generacije su:
- Djeca cvijeća - rođeni četrdesetih prošlog stoljeća, u "najboljim" godinama u šezdesetima, a sada su već na zalazu, korak prema starosti
- djeca Djece cvijeća, rođeni upravo tih šezdesetih kada su Djeca cvijeća bila u naponu mladalačke snage – Generacija X – izgubljeni, i kojekako etiketirani – ponosan sam što pripadam upravo toj generaciji – jer mi sada vladamo! (ne, uopće niste osjetili niti trunku hvalisavosti u ovoj rečenic, zar ne?)
- Generacija Y, djeca Generacije X (kako čudno, zar ne?) ili upravo Ngen!
Ngen, ljudi koji su odrasli sa računalima, ljudi koji, kako piše, tamo gdje bi njihovi roditelji pisali referate, na uvid daju video uratke i powerpoint prezentacije... nnnda... ljudi koji Facebook shvaćaju kao najnormalniju stvar, i tako dalje i tako dalje i tako dalj, rant, rant,rant, jodl, jodl, jodl...
KRIVO!
MI, Generacija X smo ti koji smo odrastali uz računala!
Kako su rasla računala, tako smo rasli i mi.
Imao sam 6 godina i stiskao se u kut kada je išla obrada podataka u CINF-u... zašto? – zato jer je operater u bušač kartica umetnuo tri kutije u bateriji i krenuo snimati netom skompilirani program... a potom se, kojih deset minuta kasnije, upalio linijski štampač i počeo pljuvati stotine 380x12 beskonačnih prugastih listova sa perforiranim vodilicama, a na njima je bio, kaj ja znam... obračun plaće za Varteks, valjda... razina buke? 120 db u tišim predjelima... temperatura? +16 kod samog računala, +19 u prostoriji sa dva terminala prema SRCU (modemska veza od, valjda, 1200 bit/sek)... volumen računala? 6 kubnih metara... radna memorija? 640 KB, možda i više, nije bio PC... diskovni prostor? 20 MB disk-pakovi, svaki sa 5 ploča, težine valjda 10 kila.
Imao sam 15 godina i sjedio pred Delta Partnerom, u ruci držao 5,25" floppy sa operativnim sustavom i FORTRAN-om, a na stolu je bio drugi 5,25" floppy sa progamom u FORTRAN-u...
Imao sam 16 godina i sav ushićen gledao MicroVAX koji podržavao istovremeni rad 32 terminala, imao 2MB RAM-a i 200 MB harda, proširivo do 3GB!
Imao sam 17 godina i radio na PC AT računalu sa dvije(!) floppy jedinice od kojih je jedna stalno u sebi imala DOS!
Imao sam 17 godina i išao na Interbiro-informatiku gledati nove UNISYS mainframe kompove pogonjene BTOS-om, sa 32 MB RAM-a i dva (!) čvrsta diska od po 125 MB!!!
Imao sam 18 godina i čeznuo za 286-icom, susretao se sa prvim 386-icama...
Imao sam 19 godina i doma je "prela" 286-ica, sa 20MB hardom, 640 K RAM-a, DOS 3.3 je bio zakon, a glavni hit je bio 720 KB 3,5" Floppy.
Imao sam 21 godinu i frend me posjeo pred svoj novi stroj, 486 sa matematičkim koprocesorom, 20MB RAM-a i 150MB hardom... zvijer visine 75 centimetara koja je stajala na posebnom postolju... monitor? Philips 14", u boji... OS? DOS 5.5!
Imao sam 23 godine kad sam se zaposlio... firma je imala, slovima i brojkom, 4 računala... 3 386-ice i 1 486-icu sa Win 3.11 for workgroups!
Onda su došli Pentiumi... pa sve viši taktovi, sve više RAM-a, pa...ovo, pa ono...
Imao sam 29 godina, prvi prosinac te godine.... prvi sam zapravo put čuo ovaj famozni zvuk:
i to na 19200 bit/s... US Robotics Spotrster, nazivne brzine 33 kbita (koji me služio do ADSL-a 2004-te) se slavno prikačio na HTNet!
Počela je HR-Internet ludnica... čitao sam USENET, malo surfao (nije da se baš imalo kud)... ali sam propustio zlatno doba BBS-a,... doba opskurnih tekstualnih browsera i slično... prvi moj browser je bio Internet Explorer 5.0...
E, onda je došao T-com, prodao tisuće strojeva sa Windows Me i AMR-om umjesto modema i počelo je zlatno doba "Hoću Internet!"... i sve se pokvarilo... sve je otišlo u vražju mater...


lijepo molim, hoće li netko izvesti ovo rogato-repato-krilato stvorenje koje se stvorilo tu niotkuda? Hvala...
Gospođo, pozdravite sineka kad dođete dole, fala, kistihand, rukoljub milostiva...

A danas, e, da, danas – nestala je sva romantika iz računala i njihove uporabe.
Niti moramo štelati glave na kazićima za Commodorce, niti moramo trčati u Graz kupovati za Schneidere posebne jednostrane flopyje, niti nam modemi daju signal zauzeća (!), surfa se, aplouda se, daunlouda se,... halooo?!? pa kaj ti nisi na fejsu... mobilni Internet za 1 kunu i hotel za još jednu kunu... malo ih je, a da znaju kaj radi BASIC naredba PEEK, a kaj POKE... rijetko tko je u stanju napisati i shvatiti ovo:

#include
main()
{
printf("Hello World");
}


I sada, nakon svega nabrojenog... tko je, u tri vražje matere...

Gospođo, prosim vas, i vi, i vaše dvije sestre, dajte hodite doma, nekaj si spite i hote spat... može?

... ODRASTAO SA RAČUNALIMA!?!

EOD/EOL/EOF

08.04.2010. u 20:41 • 5 razmatranjaŠtampaLinkaj!

utorak, 06.04.2010.

Svejedno je dobije li glavni junak cipelu u zube i tortu u dupe ili obrnuto...

(ili, pisac pokušava naći način da digresije vezane uz tekst odvoji od digresija koje mu samo tako padaju na pamet... da li je uspio u tome, prosudite sami...)
...problem je problem, kako god okrenuli...
... koga god okrenuli, prema kome god koga kako okrenuli i ostale praktične vježbe iz osobenih zamjenica...

Da velim ličnih pojavio bi se... uffff... eto ga...
- Ajmo, lične!
A propos "Ajmo lične", znate onaj vic o vicu o dva policajca u patroli? Mislim, ako znate, čemu da vam ga pričam, a ako ne znate, hja, ne vrijedi vas niti poučavati, osim toga, kako naš dragi Gabriel nije profitirao niti na jedan mogući način u svim kombinacjiama čizme i torte, tako niti ja, kao pisac ovih redaka, ne želim "profitirati" ispričavši vam taj vic, jer još uvijek nisam posve siguran da li je verbalni delikt izumro, pa se njegovi fosili mogu vidjeti u MKP-u pod Hušnjakovim (to vam moram jednom ispričati, ali kad budem bolje voje), ili je još uvijek negdje tu, kao Nessie ili kao Sasqwatch/Bigfoot...
Dobro, sad, ova pitanja kome, čemu i tome slično, zbilja ne znam u koju vrstu riječi spadaju, najvjerojatnije nemaju blage veze sa ličnim zamjenicama...
- Ne gospon policjajac ili drug milek... TUP! ... joj! – nisam ništ' grdoga mislil!


... tako da bih baš i mogao iz ovog mora digresija prijeći na stvar... na našeg Gabreka...

Još uvijek razmišljam slatke glave i očizmljenog šupka i još uvijek sam sretan kako nije obrnuto, no svejedno mi nije jasno kome jest rođendan... koliko znam, meni – nije...
Ne znam da li bi se što popravilo da sam dupeglavac kao neki iz vesele menažerije koja je i dalje stoji/sjedi/leži, već prema osob(e)nim preferencijama pojedinih nazočećih u napetom iščekivanju, a meni nikako ne sviće kome bi mogao biti rođendan.
Svakako, primjećujem da su se Janja i Luciferica, pristojno udaljile od ekipe i sada razgledavaju jedna drugoj donje rublje ili nedostatak istog, barem kod jedne od njih....
Još kada se prisjetimo da su one zapravo vrlo bliski rod... "tada dolazimo do pojave koja se javlja u nekonzistentnih priča koje nastaju bez scenarija, kao što je recimo ova ovdje prezentirana" (napomena književnog kritičara)
Neka porno manijacima im bude žao što nisu nazočni... mada, ako malo bolje razmislim – takvi se upravo i nalaze u bližem okruženju Šefove sobe. Uglavnom su u kotlovima, na ražnju, u lancima, gastronomsko zbrinuti na vijeke vjekova... Dapače, ovisno tome kakva im je seksualna perverzija bila na pameti za života, obično dobiju obrnutu... i bez seksa (ako se ne računa sjebavanje niz stepenice)...
No, da rođendan... hmmmm... debelo, koliko debeo jesam, znam da se kod ovakvog društva ne može očekivati da su meni htjeli čestitati rođendan, možda je Maurice slavljenik? No, kad bolje pogledam kako bulji uokolo (usredotočio se na Janju i Luciferku, naravno), nije njegovo slavlje... hajdmo to malo na prste...
- Gabriele, kućo stara, što to mljeckaš? Očenaše neke,što li?!?
- O, Bože, jel' ti vidiš što tvoj sin radi?
- Vidim...ali što mogu, odrastao je, umro je već jednom, uskrsnuo...
- Da, i to nedavno, prošle nedjelje, zar ne?
- Dobro, imali smo i ti i ja, ali i sin ti tvoj i ja nekih zajedničkih poslova, pa... ono... "preko veze", "ispod žita"... a da mi šapneš čiji je rođendan?
- Onako, za još jedan "neočekivani" kraj?
- Hrmf... zar već? No, da, pa nek' se čitatelji pajsaju do nastavka... imam osjećaj da bi svaki ovaj odlomak trebalo završiti sa "more about it in our next week story, when Gabriel says"... i potom ona legendarna "Pigs in space...."
- Vidim, ne završava ti se još
- Ne Bože, ne završava mi se, već mi je polako dosta takvog pojavljivanja na pet minuta, pa onda čekanja tko zna koliko da se opet pojavim... mislim... Maurice je došao po mene, sreli smo gospođu Šeficu...
- A, ovu,... kak' se zove...
- Jebedićka, ne?
- Ne, Jebedićka je umrla prošli mjesec, ovo je Bogatićka
- Renata?!? – uzviknuh tako glasno da je kožna fotelja Zlatko Bogatić skočila na kožni naslonjač Renata Bogatić... sjećate se – moje prva i jedina i to uspješno izvedena kupoprodaja duše i tijela – pa je započeo sa serijom smiješnih pokreta... ne znam jeste li već nazočili kopulaciji fotelje i naslonjača, osim kod neopreznih seoba, ali takve su se stvari obično odvijale u kamionu, daleko od očiju javnosti... no, ako niste, mogu vam reći da jeto tako erotično, skoro isto tako kao i kopulacija dva prevrnuta kamiona, samo je potonje nešto perverznije...
- Ne, ne Renata, njezina sestra...
- Sestra?!? Renata Bogatić je imala sestru?!
- To samo pokazuje kako nisi dobro odradio svoj posao, jer da jesi, poslao bi i njenu sestru u pakao puno ranije, pa bi možda Jebedićka bila još uvijek živa, ali... tako ti je to kod starih jaraca poput Lucifera... zaželio se mlađe, Renata mu je odala da ima sestru, malo si ju je preuredio po svom ukusu i eto... Luciferica je tu...
- A Maurice i ja smo mislili...
- Krivo ste mislili... no, s druge strane, i bolje tako, jer... šefovu ženu kresnuti...
- Pa ako šef ne dozna...
- Ovisi tko ti je šef...
- O, da, imaš pravo Dragi Bože
- Ovo sada govoriš samo zato da bi čitatelji shvatili s kime razgovaraš?
- Paaa... tako nekako...
- I gle... prije dosta redova je malo nedostajalo da priča završi, pa vidi kuda nas je ugodna konverzacija odvela...
- U vražju mater?
- Ne!!! To nisi smio reći... a u pi... kak' bi klel da bi smel... evo i nje... party je gotov...
U kancelariju je ušla niska stara bakica, po mojoj slobodnoj procjeni starosti negdje 95, 105, 125, godina plus minus pedesetak, više ili manje. Podsjetila me na Jebedićku iz vremena lupanja po podu metlom, samo što su ovoj krila, rep, papci i rogovi smetali u upotpunjenju posvemašnje sličnosti sa starom Luciferovom ženom, pri čemu odmah u vodu pada i Teorija o tome da sinovi biraju žene slične majkama...
... na drugoj obali Stiksa Teorija je isplivala, stresla se k'o mokar pas i otkasala dalje...
... stara je sklopila krila, rep ovila oko nogu,...
- Tko me to zvao?!?
- Mama... oprosti... nije znao... znaš...
- Ti balavac jedan, preljubnik... ti da si tiho! Znaš!
- Ali gospođo... – počne Bog.
- Šuti, ti nisi ništ' puno bolji od njega, samo kaj si "tam gore", kaj misliš, jaka stvar... Tko me to zvao?!?
Očito je došao red da se javim:
- Ja, gospođo Vragec, ja... Gabriel De Mefisto
- A ti! Pa kaj mi ne veliš?!? Hodi, bumo si nekaj spili, može?!?
- A, može, kaj sad, kad me tak lepo zovete...
I tako smo gospođa Vragec i ja, konačno ipak završili kod stola sa cugom. Mogu vam reći, ne znam kak' baba vozi, ali da pije k'o smuk, to je točno...
Kao što vidite... hik... štuc... osim kaj sam popunto janpi, ikap jo...još nimas zasnsal okme je rodenđan, a kak' bum o...opa-pal brlo vrzo na pod, to be nute dnali zo pljedećeg suta... aj... bok!
- Gle malog Gabriela poslije moje žene... pijan je k'o tele...
- Sinek sinek, nikad s tebe pjesnika...
- Znam mama, znam, kak' ni s tebe pijanca... kol'ko put ti moram reći da se pijača ne vlevle vu vuho, neg v zube...
- Al, kad je meni tak zgodno podjebavati ove kaj misle da znaju piti...
- Dobro mama, dobro, ideš sad natrag gledati televiziju... počela ti je sapunica... hodi, može?
- Idem, idem... samo sam štela malo...
- No, bum te prošetal koji drugi put... amo si onda moraš uzeti brnjicu, znaš?
- Može sinek, dogovoreno, idem onda je sad...
- Hodi mama...
U tonu Čehovljevih završetaka, recimo višnjika, završava i ova ništa-se-ne-događajuća Gabrielizoda... do slijedećeg susreta...

06.04.2010. u 20:55 • 10 razmatranjaŠtampaLinkaj!

subota, 03.04.2010.

Pokojnicima ćemo zapaliti vijenac i odnijeti svijeću

Ovih dana pokušavam pronaći jednu malu stvarčicu i na najboljem sam putu da mi to uspije. Znate li koja je to stvarčica?
Smijati ćete se, i to onako, totalno rotflmaololčinariti do jaja... ali...
normalan život...
eto, to tražim...
Znao sam... imate dvije minute vremena...
OK?
No, dakle, oni od vas koji su predahnuli, oni koje je Hitna samo poškropila hladnom vodom i oni kojima je na njihovim trenutnim psihijatrijskim odjelima dozvoljeno pristupanje internetu, molim, nastavite čitati.
Pokojnicima ćemo zapaliti vijenac i platiti svijeću, onima koji su završili na zatvorenim odjelima, u izoliranim sobama, želim brzi oporavak, a ostaloj bandi koja još uvijek "nemre dojti k sebi" od smijeha, ali još diše i zna gdje joj je gore, gdje dole i ne treba kauč kod psihića... nastavljamo, pa ko živ, ko mrtav, a ko Živko Toplak...
Zašto normalan život? Nnnda... bojao sam se da ćete me to pitati...
Ovako, kao prvo – želim pisati i objavljivati na blogu. Želim prespavati cijelu noć bez da mi glavom prolaze obaveze od predstojećeg radnog dana. Želim, recimo, za promjenu, cijeli vikend biti kod kuće. Želim, recimo, otići od doma nakon što ptice otpjevaju svoje jutarnje budnice, i vratiti se, po mogućnosti dovoljno rano da stignem nakon ručka (koji se u međuvremenu nije pretvorio u večeru) otići,što ja znam, nekud, pa makar i u kurac. Kužite?
Eto, to hoću.
I, da sad prvo kucnem o drvo (slijedi kompletni scenarij koji počinje sa "tata neko kuca", a završava sa "neka sine, ja ću"), možda će izgledati kako se hvalim, ali bolje da to izgleda nego da izgleda da se kakav pas posrao, je li tako... "Tako jeeeee..." - povikaše ________ (na crtu umetnuti kastu/stalež/društveni sloj/zanimanje od interesa za ovaj odlomak, nepotrebno precrtati)... no, dakle, da se ne ureknem, stoga i kucanje o drvo... izgleda da sam započeo sa vraćanjem u sferu koju bismo mogli proglasiti skoro pa normalnim životom. Jedino čega se bojim je da će, možda predugo trajati... izgubio sam onaj "štih" lijenosti i "ništ-mi-se-ne-da" feeling,
Stručnjaci tvrde kako se taj "filing" ne može izgubiti, kao niti što se ne može zaboraviti plivati ili voziti bicikl... o, da... nek' pitaju mog prijatelja koji se neki dan utopio zbog pada s bicikla... što to on nije nikako mogao zaboraviti? Vele – disati... i skoro da su u pravu, ali, opet, drugi izvori tvrde, da nije smetnuo s uma da bicikl ima kočnice, i da je prilikom pada samo malo zamahnuo rukama umjesto ustima... ali, to su puke nijanse, dapače, skoro klevete i laži... koliko sam puta započeo pisati riječ klevete... ne bi čovjek nikad niti pomislio kako je tu riječ teško napisati... i da sam ju ostavio tako kako sam ju započeo čitali biste kelevelkketakamama, staroj finskoj sportsko-lovačkoj disciplini koja u prijevodu znači "pomiriši prosjakove čarape i uputi se ravno u saunu", pri čemu je osnovna poteškoća ostati na nogama nakon mirisanja, te hodati ravno, ukoliko preživiš... sauna je tu samo radi trenutnog oporavka omamljenih sudionika utrke, koja na svaka dva sudionika mora imati dva prosjaka koji nisu prali noge barem dva do tri tjedna, no, kako je Finska zemlja blagostanja, ta je riječ već dugo u rječniku sinonim za anakronizam, atavizam i slično, te se pojam polako počeo primjenjivati kod nas, samo se to tu zove puno jednostavnijim imenom "zajebi bližnjeg svog"
Filing... joj, jedu mi se filana (skoro je pisalo fulana) jaja... mada je u barbarskim protestantskim obiteljima deplasirano raditi punjena jaja kada postoji brdo ofarbanih, tvrdo kuhanih i svi ostali specijalitetići koje ćemo ovijeh dana blagovati... dok budete za svojim trpezama, ili ako uspijete ustati od svojih trpeza bez da su vam pukli stolci, bez da ste morali ustati radi hitnog slučaja, bez da ste završili u školjci, na Hitnoj ili slično zbog prežderavanja... sjetite se onih "less fortunate", darujte im barem dobu misao ako već ne ide komad šunke ili koja kuna, i nemojte biti pohlepni...
Ako još uvijek znate što sam htio reći, onda me obavijestite... a "until further notice", želim Vam, još jednom ,ovaj puta bez slike, sretan uskrs.

03.04.2010. u 23:24 • 7 razmatranjaŠtampaLinkaj!

petak, 02.04.2010.

Pogled ispod šosa ili uzdignute glave (nespecificirano koje) hrabro naprijed, svim preprekema unatoč

A mater, amater?... moglo bi i to bit... nego... a mater, gdje sam ono stao? Aha... kako rekoh, trag sline ostajao je iza mene i Mauricea dok smo izbuljenih očiju i još koječega izbočenog/izbuljenog/iskočenog bauljali četiri do petonoške za prorezima na suknji gospođe šefice. Koračala je, a nas smo dvojica polako počinjali shvaćati u čemu se sastoje paklene muke.
Kao i svaka šefovska kancelarija u filmovima iz ranih tridesetih i kancelarija našeg šefa je odjednom imala povišeni ulaz, sa svega tri četiri stepenice, ali je to Mauriceu i meni bilo sasvim dovoljno da zadnjim snagama, i zadnjim kapljama kojekakvih tjelesnih izlučevina popratimo šeficu kako se bokobibajući uspinje i zamiče kroz vrata.
Ne znam, još i sada u glavi vrtim sve izazovne scene koje mi je priuštila Janja, one koje sam smatrao izazovnima iz filmova... da vas podsjetim... Janja iza mene u avionu, pa pnda oskudno obučena vamo i tamo... pa iz filmova, kao recimo Lena Olin, pa Sharon Stone... pa... mislim... niti jedna takva "izazovna" scena ne može se ni u kom slučaju mjeriti sa pozadinom Luciferove supruge, zbilja ima vražju rit!
- Klipani! Gdje ste?
- Maurice... idemo, šef nas očito treba...
- Ja trjebam...
- Nadam se da to nije puki lapsus kalami (lapsus tastaturi? op.a) i da misliš ono što govoriš...
- Gabriele, ima jedna sitna poteškoća – izuzetno teško mislim kad mi je krv tamo gdje je inače samo tijekom nekih smiješnih pokreta koji traju, obično, puno kraće nego ovo mučenje od gora do ovih tu stepenica
- Za nekoga tko ne može misliti uzdignuta kurca, moram ti priznati da si izuzetno rječit... kako tek misliš i govoriš kad... ili ti je i inače...
Maurice odmahne, ustane, popravi odjeću i ukoračismo tako svečano u bossovu kancelariju.
- IZNENAĐENJE!!!! – kriještanje koje se prolomilo oko nas dvojice bilo je tako prodorno da smo se obojica bacili na pod, i malo je nedostajalo da viknemo "Atomski sprijeda!".
Kad se buka stišala, a oluja koju je to drečasnje izazvalo otkovitlala u druge krajeve, te donijela nešto dulje kišno razdoblje nekim , do tada, sušnim krajevima, podigli smo poglede, a pred nama je bila cijela vesela menažerija koja se provaljala kroz ovu priču: Janja, Lucifer, Bog, Isus Krist (onaj neurotični fetišist u bijelom lateksu), Garmozel, gospodin i gospođa Bogatić, doduše u obliku naslonjača, Povijest, Vrijeme, Smrt,... Janja je držala ispred sebe tortu.
Kako sam još uvijek ležao, otkrih kako je pogled odozdo prema Janji isto, ako ne i izazovniji od pogleda prema Luciferici. Obje su krenule prema meni, a samo jedna, a vi pogodite koja, mi je na glavu nabila cijelu tortu, dok je druga pokušala izvesti nekakvu Dalijevsku kombinaciju između mog prkna i svoje čizme. Maurice se svijao od smijeha gledajući me kako sa vrhom čizme u dupetu žmirkam iz torte k'o miš iz mekinja.
- SRETAN ROĐENDAN!!!! – ponovno je prokriještala vesela družba, iako Pero Kvržica nije došao, nešto mu vodenica odlazi kvragu zadnjih dana...
Nakon oduševljenja što mi nije torta završila u guzici a čizma u zubima, što bi vjerojatno imalo puno pogubnije posljedice, pogotovo po moje zube, iako bi mi guzica bila puno slađa, ipak mi nešto nije bilo jasno, te sam, onako, za još jedan, neočekivani kraj, što je u zadnje vrijeme postalo više nego uobičajeno i nije prošlo bez najave, kao niti sada, dakle – pitao sam:
- A čiji?
To ćete doznati u nastavku koji to neće biti, i koji je na rasporedu neznano kada, a ako sve bude išlo kao što je išlo u zadnjih šest mjeseci, prije lipnja se nemojte nadati... mislim nastavku... nadati se možete, Nada ionako umire zadnja...
- Joj! Nado! Koji ti je kurac?!?
Zakleo bih se da je Nada rekla "treći", ali nisam siguran, pa neću riskirati još nešto tamo gdje bi me moglo zaista zaboljeti...

02.04.2010. u 18:32 • 5 razmatranjaŠtampaLinkaj!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.

Tematske i netematske pripomene

Kontakt: MadDogSh glavom i mailom

Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.




Smajli alley

sretan"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa

thumbup Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...

rolleyesČitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
bangIznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
roflKojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
yesKvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka
(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)



... a dalje su samo pilići i pokoja izgubljena ofca ...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se