A mater, amater?... moglo bi i to bit... nego... a mater, gdje sam ono stao? Aha... kako rekoh, trag sline ostajao je iza mene i Mauricea dok smo izbuljenih očiju i još koječega izbočenog/izbuljenog/iskočenog bauljali četiri do petonoške za prorezima na suknji gospođe šefice. Koračala je, a nas smo dvojica polako počinjali shvaćati u čemu se sastoje paklene muke.
Kao i svaka šefovska kancelarija u filmovima iz ranih tridesetih i kancelarija našeg šefa je odjednom imala povišeni ulaz, sa svega tri četiri stepenice, ali je to Mauriceu i meni bilo sasvim dovoljno da zadnjim snagama, i zadnjim kapljama kojekakvih tjelesnih izlučevina popratimo šeficu kako se bokobibajući uspinje i zamiče kroz vrata.
Ne znam, još i sada u glavi vrtim sve izazovne scene koje mi je priuštila Janja, one koje sam smatrao izazovnima iz filmova... da vas podsjetim... Janja iza mene u avionu, pa pnda oskudno obučena vamo i tamo... pa iz filmova, kao recimo Lena Olin, pa Sharon Stone... pa... mislim... niti jedna takva "izazovna" scena ne može se ni u kom slučaju mjeriti sa pozadinom Luciferove supruge, zbilja ima vražju rit!
- Klipani! Gdje ste?
- Maurice... idemo, šef nas očito treba...
- Ja trjebam...
- Nadam se da to nije puki lapsus kalami (lapsus tastaturi? op.a) i da misliš ono što govoriš...
- Gabriele, ima jedna sitna poteškoća – izuzetno teško mislim kad mi je krv tamo gdje je inače samo tijekom nekih smiješnih pokreta koji traju, obično, puno kraće nego ovo mučenje od gora do ovih tu stepenica
- Za nekoga tko ne može misliti uzdignuta kurca, moram ti priznati da si izuzetno rječit... kako tek misliš i govoriš kad... ili ti je i inače...
Maurice odmahne, ustane, popravi odjeću i ukoračismo tako svečano u bossovu kancelariju.
- IZNENAĐENJE!!!! – kriještanje koje se prolomilo oko nas dvojice bilo je tako prodorno da smo se obojica bacili na pod, i malo je nedostajalo da viknemo "Atomski sprijeda!".
Kad se buka stišala, a oluja koju je to drečasnje izazvalo otkovitlala u druge krajeve, te donijela nešto dulje kišno razdoblje nekim , do tada, sušnim krajevima, podigli smo poglede, a pred nama je bila cijela vesela menažerija koja se provaljala kroz ovu priču: Janja, Lucifer, Bog, Isus Krist (onaj neurotični fetišist u bijelom lateksu), Garmozel, gospodin i gospođa Bogatić, doduše u obliku naslonjača, Povijest, Vrijeme, Smrt,... Janja je držala ispred sebe tortu.
Kako sam još uvijek ležao, otkrih kako je pogled odozdo prema Janji isto, ako ne i izazovniji od pogleda prema Luciferici. Obje su krenule prema meni, a samo jedna, a vi pogodite koja, mi je na glavu nabila cijelu tortu, dok je druga pokušala izvesti nekakvu Dalijevsku kombinaciju između mog prkna i svoje čizme. Maurice se svijao od smijeha gledajući me kako sa vrhom čizme u dupetu žmirkam iz torte k'o miš iz mekinja.
- SRETAN ROĐENDAN!!!! – ponovno je prokriještala vesela družba, iako Pero Kvržica nije došao, nešto mu vodenica odlazi kvragu zadnjih dana...
Nakon oduševljenja što mi nije torta završila u guzici a čizma u zubima, što bi vjerojatno imalo puno pogubnije posljedice, pogotovo po moje zube, iako bi mi guzica bila puno slađa, ipak mi nešto nije bilo jasno, te sam, onako, za još jedan, neočekivani kraj, što je u zadnje vrijeme postalo više nego uobičajeno i nije prošlo bez najave, kao niti sada, dakle – pitao sam:
- A čiji?
To ćete doznati u nastavku koji to neće biti, i koji je na rasporedu neznano kada, a ako sve bude išlo kao što je išlo u zadnjih šest mjeseci, prije lipnja se nemojte nadati... mislim nastavku... nadati se možete, Nada ionako umire zadnja...
- Joj! Nado! Koji ti je kurac?!?
Zakleo bih se da je Nada rekla "treći", ali nisam siguran, pa neću riskirati još nešto tamo gdje bi me moglo zaista zaboljeti...
Post je objavljen 02.04.2010. u 18:32 sati.