Anđeo

26 siječanj 2014

Odavna sam već osjetila tu strast prema ruševinama, napuštenim zdanjima, devastiranim kućama u čijim krovištima se gnijezde lastavice. Ne znam zašto, ne znam zbog čega. "Ruševina" - već sama riječ u većini ljudi izaziva neke negativne asocijacije, podsjeća na nešto mrtvo, prazno, uništeno, na potpuni izostanak života. Vjerujem da su joj to značenje dali oni ljudi koji gledaju samo grubu vanjštinu nesposobni da razmaknu zastore. Ruševine i, općenito, napuštene stvari za mene su prepune života. Kad dođem do oronule kuće ili crkve, znam da su je nekad davno podigli ljudi, da su dolazili spavati u nju ili moliti se, da su svoje dane koji su im bili na raspolaganju provodili tu, sve dok danima nije došao kraj. Život se, na neki način, nastavio odvijati i poslije njih u vidu svjedočanstva o životu, a upravo to je kuća, crkva, dvorac. Ili grob.

Mi smo hodajuće ruševine. Jedan dio nas jeste napušteni dvorac prošlih ljubavi, snova, želja i strahova. Drugi dio je čvrsto ušiven u sadašnjost, za koju se drži kao šareni balon zavezan za biciklu, i malo jači vjetar može ga otrgnuti i otpuhati u nebesa. Kad bismo češće mislili o svojoj prošlosti, o tome što je bilo i što je moglo biti, odletjeli bismo i mi poput balona u prostor u kojem je teško disati. Pa ipak.... Postoje oni trenuci kad se naprosto moraš otrgnuti sa uzice i poletjeti. Ili, da citiram jednu ženu koja mi je prije nekoliko dana isto tako citirala mudrost jedne starice: "Ćerce, vrati se sebi dok još imaš kome!" Vratiti se sebi, znači otvoriti unutarnja vrata. A ipak, toliko ljudi koje znam imaju zatvorena vrata, čvrsto zaključana, da ih slučajno nešto iza tih vrata ne bi pomaknulo iz kalupa koje su prihvatili i u kojima žive.

Zato nikada ne idem na proslave mature, jer imam slonovsko pamćenje, i znam, sjećam se, da su svi ti ljudi koji dolaze na obljetnicu nekad bili zaista cool. Naglasak je na "nekad". Moja su vrata uvijek odškrinuta, protok sjećanja živ. Ne patim od društveno nametnute amnezije i od straha pred vlastitom ruševnošću, nisam opijena onim što sam "sada" kao jedinom kvalitetnom fazom svog života jer znam da je bilo i boljih dana kao i lošijih, uostalom. I kad vidim dojučerašnjeg buntovnika u odijelu, kravati i sa službenim mobitelom na čijem zaslonu je slika cijele obitelji snimljena pred kućom kupljenom na doživotni kredit, nabrijanog poput vojnika i hladnog poput rashlađene sangrie - osjetim potrebu da ga zagrlim, kao sestra brata. I da mu kažem - hej, Joe, jesi šenuo, kuda si to, dovraga, krenuo?

No da se vratim na ono sa čim sam počela - ruševine. One prave, ne one ljudske. Danas smo nakon duljeg šetanja i istraživanja naišli na staro, napušteno selo, nemam pojma kako se zove ali tako je lijepo, tako krasno, tako ruševno i tako prazno. I zbog svega navedenog - tako gostoljubivo. Sva vrata na kućama su otvorena, unutra je stari, drveni namještaj kojem su vlaga, crvi i vrijeme izmijenili djelomično opis, stare deke pod kojima se gnijezde miševi, na zidovima paučina, u uglovima pukotine u kojima zmije spavaju zimski san.



I tako, šetam od kuće do kuće, udišem svježi, buroviti zrak i puštam da mi noge do gležnja utonu u debeli sag zelene trave. "Hej, dođi ovamo", čujem kako me zove. Pronašao je staru baraku, sklepanu od drva, otvorenih vrata koja na vjetru lupaju o ogradu. A unutra - anđeo. Sjedi na stolu i gleda u nas. Priđem mu i dotaknem ga - i kao da čujem da su se negdje otvorila još jedna vrata.

Blago siromašnima duhom....

21 siječanj 2014

Sretoh je nedavno, dugo vremena se vidjele nismo. Nekada smo izlazile vani skupa, a onda je nastupio armagedon zvan "sezona ženidbi i udaja" i društvo se raspalo. Ona je ostala nekako na margini, bez momka, bez stalnog posla, sa nesretno izabranim naočalima staromodnih okvira i, kao što to obično biva u gradovima poput ovog gdje se vrijednost žene mjeri brojem poroda i prstenom na ruci - malo je "pukla". Završila na psihijatriji gdje su je nakljukali antidepresivima, klatila se po gradu kao utvara, jedno vrijeme nije registrirala uopće ljude oko sebe. Sada je ok, smije se, priča, vidim da je nešto drži, "na nečemu je". U razgovoru sa njom priznaje mi da je otkrila vjeru.

Nakon čaja u jednom od kafića šetamo polako rivom, korak po korak, pričamo o svemu a najviše o tužnoj svakodnevici, njene su rečenice prožete nekim napadnim milosrđem koje me pomalo iritira. Poznat mi je taj osjećaj kad te bolest učini pokornim prema nekome ili nečemu što u sebi krije klicu nade u ozdravljenje, i previše poznat da bih se tome rugala. No kako osjećam u sebi odbojnost prema svakom obliku organizirane religije, ne mogu odoljeti a da je ne upitam - ako zaista vjeruješ u Boga, zbog čega onda ideš u Crkvu, zbog čega su ti potrebni posrednici da bi komunicirala sa Onim kojeg tako voliš, zašto ti je potrebna gomila ljudi da bi molila, zar nije iskrenije biti sa Bogom o kojem mi pričaš nasamo, u svakoj prilici a ne samo onda kad zvono zazvoni da okupi ovčice? Njen je odgovor da molitva ima snagu samo kad je odašilje veliki broj ljudi istovremeno i da kad moliš sam onda te Bog ne čuje. Dakle, Bogu valja zaurlati na uho jer taj postariji lik ima problema sa sluhom, što je za gospodu njegove pozne dobi izgleda uobičajen slučaj. Ako uzmemo u obzir da je Bog stvorio Zemlju i život na njoj, a ne evolucija, tada je kristalno jasno da se u tim stotinama tisuća godina naslušao svakakvih molitvi ranjenih duša i da mu je već pomalo dosadilo slušati uvijek iste stvari koje su, ujedno, i otužan dokaz manjkavosti njegove kreacije. Samo ako se ujedinite u molitvi postoji šansa da vas sasluša. Hm, šuplja mi je ta priča, priznajem, a još mi je više šupalj Bog koji uvažava samo masu, krdo, čopor.

Šetamo dalje. Sada pričamo o Smrti. Susprežem se dok pričamo nastojeći prikriti koliko sam fascinirana i užasnuta njome istovremeno. S one strane trenutno je podjednak broj onih koje sam voljela kao i sa ove, tako da je potrebno jako, jako malo da se krhka ravnoteža naruši i prevagne u korist ništavila. U suštini, duboko u sebi se nadam da će mi ona, kao netko tko zaista vjeruje, pružiti nadu da sam - u zabludi. Da će mi reći nešto ključno, nešto što će promijeniti moj pogled na ovu temu i nahraniti me nadom, nešto što će me revitalizirati i osnažiti, nešto iscjeljujuće i prepuno svjetla koje sja iznutra. Vidim da je ganuta mojim pomalo djetinjim upitima (uvijek zvučimo kao djeca kad pričamo o umiranju) i objašnjava mi kako su nestala samo njihova fizička tijela a "duše su i dalje žive, predivne su, sjajne i nematerijalne, raznih oblika, poput nekog svjetla ili slično tome, i budi bez brige, isto kao što su te voljeli onda vole te i sada, samo moraš biti otvorena da to osjetiš."

Meni sve to zvuči naivno, poput reklame za "Coca colu" u kojoj Djeda Mraza voze sobovi na saonicama iznad dimnjaka i krovova. Sve sam to čula milion puta, i milion puta pitala sebe - jesam li doista tako prazna kad ne osjećam "prisustvo duša"? Ili, možda, problem nije u meni, nego u tome što zaista ničeg nema nakon što zavjesa padne? Jesam li dovoljno "otvorena" ili sam uskraćena za taj nivo? Tijelo mi je ipak jako bitno. Znam sve te priče o "astralnim tijelima", o finim supstancijama, o eteričnim dušama i slično - no ja sam, izgleda, sposobna vjerovati samo u onog Boga koji ne uništava naša konkretna, opipljiva tijela. Priznajem, voljela bih vidjeti svoju staru u onom istom obličju u kakvom mi se ukazivala svih godina svog života, a ne kao neku magličastu izmaglicu bez boje, mirisa i kontura. I ne bih voljela jednom, u tom svijetu o kojem mi ona priča, i sama se zateći kao nedefinirani oblačić fluida koji leprša uokolo. Ne, hvala, nekako mi je draža predodžba o tami koja slijedi nakon što je igra odigrana, draže mi je čak i to od mogućnosti da nalikujem na prozračni prdac.

Te sam noći zaspala ko' beba. Razgovori s vjernicima zaista mogu osnažiti čovjeka.

Oznake: vjera, umiranje, pizdarije

Light my fire

13 siječanj 2014

Zamisli da vrijeme možeš vratit, barem na jedan dan.
Priznaj, ponekad noću, u onim graničnim trenucima neposredno prije sna i neposredno nakon orgazma, pokušavaš snagom imaginacije prebaciti sebe u ono drugo vrijeme koje si negdje davno ostavio iza sebe da ti maše s obale od koje se svakog trena, svake sekunde sve više udaljavaš. Možda se radi o nekoj osobi, možda je riječ o nekoj zgodi ili samo o mladosti, ili je možda osjećaj krivnje zbog nečeg napuštenog u prašini vremena taj čarobni mamac koji te tako često privlači da staneš, da se okreneš i u sadašnjosti koja se oko tebe skuplja i širi zagrebeš po njenim zidovima tražeći izdajničke pukotine kroz koje bi se mogao provući "tamo". "Živi sada", uzvikuju vođe naših porobljenih duša, psihoterapeuti, nadriduhovnjaci i svi oni koji ih oponašaju,"Ne postoji prošlost i budućnost, postoji samo sada i ovdje!" Klišej koji izaziva mentalnu dijareju. Ruku pod ruku svatko od nas hoda sa svojom prošlošću kao sa svojom ljubavnicom, ona nas diskretno prati i trudi se da nas ne uznemirava u onim svakodnevnim, sitnim i banalnim stvarima koje ni nama ni njoj ništa ne znače, jer kao prava zavodnica ona traži sve ili ništa a to su trenuci kad je samoća, i kad je kiša, i kad se vjetar provlači kroz grane kestena u parku, i kad je mračno i vlažno a sjene na zidu izdužene i čudnovato žive, i ne znaš je li to odraz starog zidnog sata ili su duhovi došli da te posjete i podsjete, i srce ti lupa kao da će iskočiti na blatnjavo tlo ispod prozora pod kojim se mačke dernjaju kao mala djeca...

Uz svakog od nas hoda njegova sjena.

Zamisli da vrijeme možeš vratiti...

U zraku miriše sol i jug, mirišu lavande i agava, miriše noć, miriše seks. Negdje , u njegovoj kosi, u tim plavim pramenovima kroz koje provlačim prste dok očima gutam zvijezde iznad nas, zamirisala je i ljubav, mojih 18 godina i njegove 22. Gledamo se gladno, diramo se nježno. Ja sam putnica iz sadašnjosti i sada znam ono što onda nisam znala, a on - on je vječni stanar moje prošlosti zauvijek ostao u njoj, da me tamo čeka i da mu se jednom zauvijek vratim. Muzika postaje tihi zvuk mantre koju ne mogu dokučiti, sklapam oči da sve ono što sam vidjela u sadašnjosti ne bi pokvarilo vječnost u koju sam dospjela. I dok me svlači i ljubi tako gladno i tako divlje, ovaj puta ne nailazi na otpor i oholost jer sada znam ono što tada nisam znala, znam da će za nekoliko godina, jako brzo, on biti mrtav i da je ono što od mene traži možda zadnja ljubav koju će u svom kratkom životu osjetiti, i baš je zato traži tako silovito i iskreno, bez pretvaranja i bez uvertira, bez svih onih finesa koje si mogu priuštiti dugovječni smrtnici, bez laži i bez prijetvornosti.
Njegovo je tijelo poput čuda prirode, svi viseći vrtovi, Taj Mahal i piramide ne mogu se mjeriti sa tom ljepotom koja se nadvila nada mnom poput blagoslova i kletve, i tako je živo, živo, živo, i negdje u sebi (jer, rekla sam vam da sam stigla iz sadašnjosti) ja se grohotom smijem smrti jer sam je nadmudrila, i jer i godinama nakon što je poharala sve ono što sam voljela na njemu ja i dalje uspijevam da ga osjetim u sebi, da ga gutam, da ga ljubim, da ga kušam, da ga grlim.... come on baby, light my fire!

A poslije... poslije će vjetar ponovno muklo hujati među granama kestena pod mojim prozorom. I bit će, možda, i gore nego prije. A možda i neće.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se