Večera za 6

Zamisli da vrijeme možeš vratit, barem na jedan dan.
Priznaj, ponekad noću, u onim graničnim trenucima neposredno prije sna i neposredno nakon orgazma, pokušavaš snagom imaginacije prebaciti sebe u ono drugo vrijeme koje si negdje davno ostavio iza sebe da ti maše s obale od koje se svakog trena, svake sekunde sve više udaljavaš. Možda se radi o nekoj osobi, možda je riječ o nekoj zgodi ili samo o mladosti, ili je možda osjećaj krivnje zbog nečeg napuštenog u prašini vremena taj čarobni mamac koji te tako često privlači da staneš, da se okreneš i u sadašnjosti koja se oko tebe skuplja i širi zagrebeš po njenim zidovima tražeći izdajničke pukotine kroz koje bi se mogao provući "tamo". "Živi sada", uzvikuju vođe naših porobljenih duša, psihoterapeuti, nadriduhovnjaci i svi oni koji ih oponašaju,"Ne postoji prošlost i budućnost, postoji samo sada i ovdje!" Klišej koji izaziva mentalnu dijareju. Ruku pod ruku svatko od nas hoda sa svojom prošlošću kao sa svojom ljubavnicom, ona nas diskretno prati i trudi se da nas ne uznemirava u onim svakodnevnim, sitnim i banalnim stvarima koje ni nama ni njoj ništa ne znače, jer kao prava zavodnica ona traži sve ili ništa a to su trenuci kad je samoća, i kad je kiša, i kad se vjetar provlači kroz grane kestena u parku, i kad je mračno i vlažno a sjene na zidu izdužene i čudnovato žive, i ne znaš je li to odraz starog zidnog sata ili su duhovi došli da te posjete i podsjete, i srce ti lupa kao da će iskočiti na blatnjavo tlo ispod prozora pod kojim se mačke dernjaju kao mala djeca...

Uz svakog od nas hoda njegova sjena.

Zamisli da vrijeme možeš vratiti...

U zraku miriše sol i jug, mirišu lavande i agava, miriše noć, miriše seks. Negdje , u njegovoj kosi, u tim plavim pramenovima kroz koje provlačim prste dok očima gutam zvijezde iznad nas, zamirisala je i ljubav, mojih 18 godina i njegove 22. Gledamo se gladno, diramo se nježno. Ja sam putnica iz sadašnjosti i sada znam ono što onda nisam znala, a on - on je vječni stanar moje prošlosti zauvijek ostao u njoj, da me tamo čeka i da mu se jednom zauvijek vratim. Muzika postaje tihi zvuk mantre koju ne mogu dokučiti, sklapam oči da sve ono što sam vidjela u sadašnjosti ne bi pokvarilo vječnost u koju sam dospjela. I dok me svlači i ljubi tako gladno i tako divlje, ovaj puta ne nailazi na otpor i oholost jer sada znam ono što tada nisam znala, znam da će za nekoliko godina, jako brzo, on biti mrtav i da je ono što od mene traži možda zadnja ljubav koju će u svom kratkom životu osjetiti, i baš je zato traži tako silovito i iskreno, bez pretvaranja i bez uvertira, bez svih onih finesa koje si mogu priuštiti dugovječni smrtnici, bez laži i bez prijetvornosti.
Njegovo je tijelo poput čuda prirode, svi viseći vrtovi, Taj Mahal i piramide ne mogu se mjeriti sa tom ljepotom koja se nadvila nada mnom poput blagoslova i kletve, i tako je živo, živo, živo, i negdje u sebi (jer, rekla sam vam da sam stigla iz sadašnjosti) ja se grohotom smijem smrti jer sam je nadmudrila, i jer i godinama nakon što je poharala sve ono što sam voljela na njemu ja i dalje uspijevam da ga osjetim u sebi, da ga gutam, da ga ljubim, da ga kušam, da ga grlim.... come on baby, light my fire!

A poslije... poslije će vjetar ponovno muklo hujati među granama kestena pod mojim prozorom. I bit će, možda, i gore nego prije. A možda i neće.