Večera za 6

Sretoh je nedavno, dugo vremena se vidjele nismo. Nekada smo izlazile vani skupa, a onda je nastupio armagedon zvan "sezona ženidbi i udaja" i društvo se raspalo. Ona je ostala nekako na margini, bez momka, bez stalnog posla, sa nesretno izabranim naočalima staromodnih okvira i, kao što to obično biva u gradovima poput ovog gdje se vrijednost žene mjeri brojem poroda i prstenom na ruci - malo je "pukla". Završila na psihijatriji gdje su je nakljukali antidepresivima, klatila se po gradu kao utvara, jedno vrijeme nije registrirala uopće ljude oko sebe. Sada je ok, smije se, priča, vidim da je nešto drži, "na nečemu je". U razgovoru sa njom priznaje mi da je otkrila vjeru.

Nakon čaja u jednom od kafića šetamo polako rivom, korak po korak, pričamo o svemu a najviše o tužnoj svakodnevici, njene su rečenice prožete nekim napadnim milosrđem koje me pomalo iritira. Poznat mi je taj osjećaj kad te bolest učini pokornim prema nekome ili nečemu što u sebi krije klicu nade u ozdravljenje, i previše poznat da bih se tome rugala. No kako osjećam u sebi odbojnost prema svakom obliku organizirane religije, ne mogu odoljeti a da je ne upitam - ako zaista vjeruješ u Boga, zbog čega onda ideš u Crkvu, zbog čega su ti potrebni posrednici da bi komunicirala sa Onim kojeg tako voliš, zašto ti je potrebna gomila ljudi da bi molila, zar nije iskrenije biti sa Bogom o kojem mi pričaš nasamo, u svakoj prilici a ne samo onda kad zvono zazvoni da okupi ovčice? Njen je odgovor da molitva ima snagu samo kad je odašilje veliki broj ljudi istovremeno i da kad moliš sam onda te Bog ne čuje. Dakle, Bogu valja zaurlati na uho jer taj postariji lik ima problema sa sluhom, što je za gospodu njegove pozne dobi izgleda uobičajen slučaj. Ako uzmemo u obzir da je Bog stvorio Zemlju i život na njoj, a ne evolucija, tada je kristalno jasno da se u tim stotinama tisuća godina naslušao svakakvih molitvi ranjenih duša i da mu je već pomalo dosadilo slušati uvijek iste stvari koje su, ujedno, i otužan dokaz manjkavosti njegove kreacije. Samo ako se ujedinite u molitvi postoji šansa da vas sasluša. Hm, šuplja mi je ta priča, priznajem, a još mi je više šupalj Bog koji uvažava samo masu, krdo, čopor.

Šetamo dalje. Sada pričamo o Smrti. Susprežem se dok pričamo nastojeći prikriti koliko sam fascinirana i užasnuta njome istovremeno. S one strane trenutno je podjednak broj onih koje sam voljela kao i sa ove, tako da je potrebno jako, jako malo da se krhka ravnoteža naruši i prevagne u korist ništavila. U suštini, duboko u sebi se nadam da će mi ona, kao netko tko zaista vjeruje, pružiti nadu da sam - u zabludi. Da će mi reći nešto ključno, nešto što će promijeniti moj pogled na ovu temu i nahraniti me nadom, nešto što će me revitalizirati i osnažiti, nešto iscjeljujuće i prepuno svjetla koje sja iznutra. Vidim da je ganuta mojim pomalo djetinjim upitima (uvijek zvučimo kao djeca kad pričamo o umiranju) i objašnjava mi kako su nestala samo njihova fizička tijela a "duše su i dalje žive, predivne su, sjajne i nematerijalne, raznih oblika, poput nekog svjetla ili slično tome, i budi bez brige, isto kao što su te voljeli onda vole te i sada, samo moraš biti otvorena da to osjetiš."

Meni sve to zvuči naivno, poput reklame za "Coca colu" u kojoj Djeda Mraza voze sobovi na saonicama iznad dimnjaka i krovova. Sve sam to čula milion puta, i milion puta pitala sebe - jesam li doista tako prazna kad ne osjećam "prisustvo duša"? Ili, možda, problem nije u meni, nego u tome što zaista ničeg nema nakon što zavjesa padne? Jesam li dovoljno "otvorena" ili sam uskraćena za taj nivo? Tijelo mi je ipak jako bitno. Znam sve te priče o "astralnim tijelima", o finim supstancijama, o eteričnim dušama i slično - no ja sam, izgleda, sposobna vjerovati samo u onog Boga koji ne uništava naša konkretna, opipljiva tijela. Priznajem, voljela bih vidjeti svoju staru u onom istom obličju u kakvom mi se ukazivala svih godina svog života, a ne kao neku magličastu izmaglicu bez boje, mirisa i kontura. I ne bih voljela jednom, u tom svijetu o kojem mi ona priča, i sama se zateći kao nedefinirani oblačić fluida koji leprša uokolo. Ne, hvala, nekako mi je draža predodžba o tami koja slijedi nakon što je igra odigrana, draže mi je čak i to od mogućnosti da nalikujem na prozračni prdac.

Te sam noći zaspala ko' beba. Razgovori s vjernicima zaista mogu osnažiti čovjeka.

Oznake: vjera, umiranje, pizdarije