Večera za 6

Odavna sam već osjetila tu strast prema ruševinama, napuštenim zdanjima, devastiranim kućama u čijim krovištima se gnijezde lastavice. Ne znam zašto, ne znam zbog čega. "Ruševina" - već sama riječ u većini ljudi izaziva neke negativne asocijacije, podsjeća na nešto mrtvo, prazno, uništeno, na potpuni izostanak života. Vjerujem da su joj to značenje dali oni ljudi koji gledaju samo grubu vanjštinu nesposobni da razmaknu zastore. Ruševine i, općenito, napuštene stvari za mene su prepune života. Kad dođem do oronule kuće ili crkve, znam da su je nekad davno podigli ljudi, da su dolazili spavati u nju ili moliti se, da su svoje dane koji su im bili na raspolaganju provodili tu, sve dok danima nije došao kraj. Život se, na neki način, nastavio odvijati i poslije njih u vidu svjedočanstva o životu, a upravo to je kuća, crkva, dvorac. Ili grob.

Mi smo hodajuće ruševine. Jedan dio nas jeste napušteni dvorac prošlih ljubavi, snova, želja i strahova. Drugi dio je čvrsto ušiven u sadašnjost, za koju se drži kao šareni balon zavezan za biciklu, i malo jači vjetar može ga otrgnuti i otpuhati u nebesa. Kad bismo češće mislili o svojoj prošlosti, o tome što je bilo i što je moglo biti, odletjeli bismo i mi poput balona u prostor u kojem je teško disati. Pa ipak.... Postoje oni trenuci kad se naprosto moraš otrgnuti sa uzice i poletjeti. Ili, da citiram jednu ženu koja mi je prije nekoliko dana isto tako citirala mudrost jedne starice: "Ćerce, vrati se sebi dok još imaš kome!" Vratiti se sebi, znači otvoriti unutarnja vrata. A ipak, toliko ljudi koje znam imaju zatvorena vrata, čvrsto zaključana, da ih slučajno nešto iza tih vrata ne bi pomaknulo iz kalupa koje su prihvatili i u kojima žive.

Zato nikada ne idem na proslave mature, jer imam slonovsko pamćenje, i znam, sjećam se, da su svi ti ljudi koji dolaze na obljetnicu nekad bili zaista cool. Naglasak je na "nekad". Moja su vrata uvijek odškrinuta, protok sjećanja živ. Ne patim od društveno nametnute amnezije i od straha pred vlastitom ruševnošću, nisam opijena onim što sam "sada" kao jedinom kvalitetnom fazom svog života jer znam da je bilo i boljih dana kao i lošijih, uostalom. I kad vidim dojučerašnjeg buntovnika u odijelu, kravati i sa službenim mobitelom na čijem zaslonu je slika cijele obitelji snimljena pred kućom kupljenom na doživotni kredit, nabrijanog poput vojnika i hladnog poput rashlađene sangrie - osjetim potrebu da ga zagrlim, kao sestra brata. I da mu kažem - hej, Joe, jesi šenuo, kuda si to, dovraga, krenuo?

No da se vratim na ono sa čim sam počela - ruševine. One prave, ne one ljudske. Danas smo nakon duljeg šetanja i istraživanja naišli na staro, napušteno selo, nemam pojma kako se zove ali tako je lijepo, tako krasno, tako ruševno i tako prazno. I zbog svega navedenog - tako gostoljubivo. Sva vrata na kućama su otvorena, unutra je stari, drveni namještaj kojem su vlaga, crvi i vrijeme izmijenili djelomično opis, stare deke pod kojima se gnijezde miševi, na zidovima paučina, u uglovima pukotine u kojima zmije spavaju zimski san.


I tako, šetam od kuće do kuće, udišem svježi, buroviti zrak i puštam da mi noge do gležnja utonu u debeli sag zelene trave. "Hej, dođi ovamo", čujem kako me zove. Pronašao je staru baraku, sklepanu od drva, otvorenih vrata koja na vjetru lupaju o ogradu. A unutra - anđeo. Sjedi na stolu i gleda u nas. Priđem mu i dotaknem ga - i kao da čujem da su se negdje otvorila još jedna vrata.