Pogled u...

subota, 25.03.2017.

Naučila je reći NE!

photo by Daniel Živatović

Govore nam da smo slobodna bića. Bića koja imaju slobodu misliti, govoriti, osjećati, živjeti. Uče nas kako konačno živimo u demokraciji i da svaka naša izgovorena riječ ima svoju važnost, svoju bitnost. Govore nam o slobodi govora, slobodi izbora, govore nam o pravima, pravdi, zakonima. Razbacuju se elokvencijom kako bi priprosti ljudi i oni koji se tek izgrađuju mislili da pametno zbore. Hipnotiziraju mnoge svojom slatkorječivošću. Djeluju tako da sami sebe uvjeriše da su mudri. I opet, mnogi povjerovaše da jesu mudri. Da tzv. pronicljivošću mogu doprijeti do istine. One istine za koju mnogi misle da nemaju sposobnosti do nje doprijeti. Svoju moć, moć koju posjeduju od svog samog početka, dadoše tim nekima, koji se nahraniše tom moći, proždirući ju, neumjereno i hlapljivo, upotrijebivši ju ne mudro, nego lukavo, u svoje svrhe. Pri tome skrivajući svoje slabosti i nesposobnost korištenja svoje osobne moći. Pripojiše se na sve one koji su se tako lako odrekli sebe, svog unutarnjeg svijeta, onog glasa koji im cijelo vrijeme govori da je vrijeme za promjene, osobne promjene.
Kao da se ne možemo riješiti duhova prošlosti. Kao da još uvijek stoje nad nama, uzdignutih ruku, ispruženih kažiprsta, uprtih u nas, govoreći da i dalje trebamo biti vrlo oprezni. Neka davna vremena, tako davna, a još uvijek se provlače, iz generacije u generaciju i kao paraziti održavaju svoje nametništvo na životu. Pa do kada više tako? Do kada ćemo davati moć onima koji jedno obećavaju, a drugo stave na trpezu? Jedemo njihov izmet. Takva uprljanost i smrdljivost ispunjava sve pore društva. I što? Dozvolit ćemo da naši jedinstveni i neponovljivi životi budu nesnosni, teški, nasilni, animalni? Nastavljamo šutjeti, a slobodu govora nažalost koriste budale, koje samo krivo prezentiraju što sloboda govora uistinu jest. A kada i progovorimo, kada želimo zaista učiniti promjenu, kako u osobnom životu, tako i društvu, onda nam te budale oduzimaju pravo o kojem nam cijelo vrijeme govore kako ga imamo. Da, imamo kada idemo ruku pod ruku s njihovim budalaštinama, kada smo njihovi istomišljenici, kada smo beskičmenjaci. Opet ću ovdje spomenuti naučenu bespomoćnost, koja mi se često vrti po mislima. I želja mi je da shvatim da mogu drukčije, i želja mi je da shvatimo da možemo drukčije. I onda kada to shvatimo, krenimo u osobne i društvene „ratove“. S entuzijazmom i bez agresivnosti. S dijalogom, bez diskriminacije. S empatijom, a ne s bešćutnošću. Mudro definirajući što je sloboda, što je slobodni izbor, a što je sloboda govora. Definirati prava, ali i naše dužnosti. Sloboda govora i izbora ne smije ići na štetu pojedinca, ni na štetu društva. Ne možemo se skrivati iza riječi - to je moje pravo, a da uopće ne znamo koje je to naše pravo i koju težinu ono ima. Uzroci imaju i posljedice, a krivim korištenjem slobode nismo ni svjesni koje posljedice se mogu strovaliti na ionako zbunjenog pojedinca. Zbunjenost, a k tome i velika ignorancija dovode do subverzivnog društva. Time se razaraju obitelji, odgajaju roboti, a ne djeca. Ismijava se zdrava čovjekova religioznost. Drugi odlučuju o našoj seksualnosti, onom intimnom svijetu koju i mi sami svakodnevno upoznajemo.
Očuvajmo svoje živote. Zaštitimo se od svih onih koji žele biti bogovi, kako našeg uma, tako i našeg tijela. Svaki dan je dar, prilika kada možemo reći da je car gol. Pa što ako nas i ne podrže, ako nas ismiju. Neka. To čine iz vlastitog straha, iz vlastitog neznanja ili zato što njihovu moć posjeduje netko drugi. To čine jer su vojnici i kreću se prema zapovijedi. Ja pak velim, pratite zapovijed svojeg srca, svoje nutrine, onog istinskog i božanskog u vama. Može li se? Naravno. Uvijek se može. Nedavno, jedno biće, jedno mlado biće, odlučilo je reći NE boli i zaštiti sebe, hrabro se boriti kao vučica. Taj život koji je tek na početku meni je pokazao koliko hrabri možemo biti i da snagu možemo upotrijebiti i u najbolnijim trenutcima, u trenutcima kada nas mnogi ušutkuju kako bi zaštitili svoje ionako ušutkane živote. Ona je naučila reći NE.
A što je s nama? Hoćemo to ostaviti za neka buduća vremena koja nam nitko ne potvrđuje da nas čekaju ili ćemo krenuti ovdje i sada?

„To je sloboda: osjećati što srce želi, bez obzira na mišljenja drugih“.
Paulo Coelho


Oznake: društvo, pojedinac, Dijalog, empatija, hrabrost, očuvanje života

25.03.2017. u 21:31 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.03.2017.

Grijesi očeva

photo by Daniel Živatović

Prošlo je već nekoliko godina otkako ga nema. Otkako je nestao, otkako se ugasio. Ni posljednji dah mu nije bio smislen. Toliko prilika da učini drukčije, a on je uvijek birao onaj način koji je njemu bio lakši. Tako je barem on mislio. No, svi njegovi izbori dočekali su ga i naplatili mu sve njegove potraćene godine. Naplatili mu njegov potraćeni život, život pun laži i nevjerojatne sebičnosti. Život koji je prošao u velikom nedostatku ljubavi.
On je bio čovjek koji nije volio sebe, već je grabio, uzimao od drugih i time se održavao na životu. Ne poznajući ljubav, nije ju mogao ni dati. Nije ju mogao dati ni u jednoj svojoj ulozi. Imao ih je mnogo. Imao je ulogu sina, brata, supruga, oca, prijatelja. Sve ih je krivo odigrao. U nekima je bio marioneta, a u drugima je on držao konce života onih drugih. Upravljao njima. Laži bi zamatao u celofan, stavio najfiniju mašnicu i poklonio ju sa smiješkom. Mnogi bijahu očarani njegovom finoćom, ali ne zadugo. Barem što se supruge tiče. Kako nije ljubav ta koja ih je spajala, nije joj bio problem otići. U svom kratkom braku, dobili su kći. Iako brak im nije uspio, nitko ga nije priječio da se iskaže u ulozi oca. No, u toj ulozi se spriječio sam. A kako bi ju i ispunio, kako bi ju i izvršio, kad sam bijaše tako neostvaren, nedovršen. Vukao se u svom životu, ponovno grabio, ostajao neodvojen od svoje majke, pristajući na ulogu sina koji nema hrabrosti prirodno se odvojiti od one koja ga je rodila. I kako sada da „poslušni i odani sin“, bude dobar otac djevojčici koja je žarko trebala očinsku figuru? Što joj ima ponuditi? Ništa. A u ono malo situacija kada bi i došao kako bi dokazao da valjda postoji, došao bi polovičan. Donio bi polovičnog sebe, polovične riječi i polovične stvari. Kći nikada nije imala priliku vidjeti njegovu nutrinu, ijednu njegovu toplu i pozitivnu emociju. Njezina majka nije priječila njegove dolaske, mogućnost da bude uključen u život malog djeteta. On je taj koji je to spriječio. Izgovori su bili ti koji bi popratili njegovu odsutnost u životu njegovog djeteta. Ne znam, možda bi bilo drukčije da je kći bila sin, pa bi kao u stara vremena takvo dijete imalo prednost nad očevom naklonošću. No, kći nije bila sin, bila je djevojčica koja je odrastala sa stigmom da nema kompletnu obitelj, bila je djevojčica kojoj je nedostajao čvrsti lik koji bi zaštitio ju od onih koji su je znali šikanirati. Nedostajao joj je netko tko bi na zdravi način naučio ju što je to i muški svijet. Netko tko bi joj pokazao kako se odvijaju muško-ženski odnosi. Netko tko bi joj pokazao kako voli muškarac. Danas, nakon mnogo godina, ona vidi da on nije imao toga znanja, i da joj nikako ne bi prenio čistu i iskrenu sliku onoga što ljubav jest. Stoga, na taj put krenula je sama. Otvorila je vrata i zakoračila u svijet u kojem žive mnogi koji su ranjeni svojim životima, svojim početcima, grijesima svojih roditelja. I ranjeni ranjenog prepoznaje, a da toga u početku nije ni svjestan. Ranjeni ranjenog ne zaliječi, barem ne u njezinom slučaju. Ostaviše ju ranjeniju nego su je zatekli. Tijekom prijateljevanja s ranjenim muškim svijetom, otac odluči da joj nekako ponovno ušeta u život. Ne znam, možda je mislio da oblikovanoj osobi ne mora puno pojašnjavati zašto ga nije bilo, zašto je iza sebe ostavio tužna lica. Naime, ponovno se oženio. Ali, ovoga puta, odvojio se od majke i izabrao onu koja mu može ponuditi sigurnost, kako financijsku, tako i emotivnu. Način na koji je to odigrano bilo je poprilično jadno. No, bio je takav, čovjek bez hrabrosti učiniti drukčije. I tako, javivši se svojoj kćeri, ona, ranjena, u to vrijeme poprilično emotivno izgubljena, odluči mi dati priliku. I nakon dugih osamnaest godina stane pred njega, pred čovjeka koji je ostario, koji ima dugu priču za ispričati. Ali, ju nije ispričao. Pribjegao je ponovno lažima, jer kukavičluk je bio jači od hrabrosti. Kći ga je saslušala, održavala odnos jedno vrijeme, dok njezin osobni vulkan nije eruptirao, a lava svih onih nakupljenih emocija spalila joj je kožu. Vrištala je, ispljunila sve riječi, sve ono što joj je dugo sjedilo na prsima, pritiskalo ju velikom težinom. Nakon svega što je konačno izrekla, što je mogao drugo, nego pribjeći svom starom obrascu ponašanja. Povukao se.
Tako povučen, živio je dvije godine, kada je ponovno odlučio javiti joj se. Sastali su se. On u društvu svoje supruge, a kći je došla sama. Ni na taj razgovor nije mogao sam. Vječito je bio u nečijoj pratnji. Ili pratnji laži ili u pratnji onih koje su nad njim dominirale. Ono što kći nije znala je da se on također vratio jednom starom poroku. Poroku koji ga je prije mnogo godina skoro koštao života. Vratio se alkoholu. Tekućini za koju mnogi misle da može otupiti emocije, ali bol postaje samo još više nepodnošljiva. Tog dana, kći, nakon što je ponovno spoznala kako ona tom muškarcu uvijek biva stavljana na zadnje mjesto, odluči otići i zatvoriti vrata cijeloj toj priči. Ne davati priliku izgovorima, ostatcima, prividu, nekome tko je u cijelom njezinom životu bio samo čista biologija. Mjesec dana poslije, on je umro. Toliko ponuđenih prilika, toliko situacija u kojima je samo trebao reći nekoliko toplih riječi i time započeti kakav-takav odnos koji bi možda obećavao. No, on to nije mogao. Bio je slab, nemoćan, ranjen, u patnji, velikoj agoniji koja ga je pred kraj odvela u još mračniji svijet zaliven alkoholom.
Kći…, odradila je svoj dio. Otišla na pogreb, bila uz njegovu suprugu, bacila ružu na lijes kojeg su netom položili u zemlju i zamolila ga da barem sada pazi na nju, na svoju kći. Bila je mišljenja da mu je čak i oprostila za sve, jer lakše je oprostiti mrtvom čovjeku. Sa živim uvijek mislimo da imamo vremena. Međutim, oprost nije bio potpun. Njezina druga emotivna erupcija se dogodila i na površinu su počele izlaziti mnoge druge boli. Boli koje si pokušava priznati i koje pokušava ili prihvatiti ili otpustiti. Još uvijek želi ljubav, traži iskrenu pažnju, ali i uči kako voljeti sebe.
Ono što njemu nikako nije uspjelo.

Oznake: otac, kći, sebičnost, smrt

20.03.2017. u 20:37 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 14.03.2017.

U početku bijaše...


Prošli tjedan bila sam okupirana temom o primjećivanju, osluškivanju i razvoju učenika tijekom odgojno-obrazovnog razdoblja. Temom sam se intenzivno bavila, jer imala sam zadatak predstaviti ju pred određenom grupom profesora. Unutar te teme, našao se pojam naučena bespomoćnost. I dok sam prikupljala potrebne informacije o naučenoj bespomoćnosti učenika i uviđati u kojim sve situacijama ju učenik, nažalost upotrebljava, shvatila sam da ta bespomoćnost leži u mnogima. U onima koji su vrijeme školovanja ostavili daleko iza sebe i koji su debelo zagazili u život.
Naučena bespomoćnost je pomanjkanje motivacije, bespomoćnost u susretu s normalnim i svakodnevnim problemima i izazovima. To je onaj osjećaj kada mislimo da štogod činili i koliko god se trudili, uspjeh će izostati. Taj osjećaj postaje vrlo snažan i zna u potpunosti obuzeti čovjeka. Čovjek u teškoj obuzetosti bespomoćnošću, postaje izrazito pasivan i povlači se u sebe. Takvo stanje se počinje protezati skoro kroz sve slojeve njegove svakodnevice i njegovog života. Nekoć se za ovakve učenike govorilo da su lijeni, jer se ne miču s mrtve točke u kojoj ukopani stoje. No, što je s onim zrelim ljudima koji su se predali takvoj pasivnosti, koji su se povukli u svoje privatne umne špilje i koji nažalost žive s iskrivljenom slikom stvarnosti?
Takvo ponašanje ljudi vjerno vuku od samog početka. U početku bijaše maleno biće. Doneseno na svijet, poklonjeno svojim roditeljima. To dijete nije njihovo, oni nemaju pravo na njegove misli, na njegov unutarnji svijet, koji mu je isto tako darovan i koji je samo njegov. No, čovjek, iako vrhunac svega stvorenoga, nije savršen. Došavši na ovaj svijet, odmah upoznaje da živjeti znači boriti se. U početku se „bori“ da dohvati majčinu dojku i nahrani se, uči kako osjetiti prisutnost svojih roditelja, njuhom dobiti potvrdu da su oni ti koji su kraj njega. Ono raste, bori se kako usvojiti obavljanje fizioloških potreba, kako prohodati, kako ustati kada padne, kako izgovoriti riječi, kako dohvatiti predmete koje se nalaze oko njega, kako biti nježan prema svijetu koji ga okružuje, nikoga ne ozlijediti. Uči istraživati, bori se sa zakonima prirode, jer još uvijek ne zna sve one silne znanstvene definicije koje će ga obrazovni sustav naučiti. Bori se kako biti dio grupe, član čopora, a opet biti svoj i njegovati svoju još uvijek infantilnu osobnost. Bori se kako bi stasao i zakoračio u veće društvo, u društvo u kojem će se još više morati nadmetati kako bi opstao.
Dakle, vrlo su poznati svi ti početci raznih životnih razdoblja. Poznate su te neminovne borbe, koje su jednostavno prirodni tijek svih naših odrastanja. No, nisu svi početci jednako obojani. Zajednička nam je „borba“ kojom smo se odmaknuli od prirodne bespomoćnosti, jer dok bijasmo maleni, ovisili smo o pomoći onih koji umiju. Pitanje je ipak, jesu li svi umjeli?
U početku bijaše naš život. Početak u obitelji, među ljudima koji su isto tako proživjeli prirodnu bespomoćnost. No, spomenuh kako postoji i začarani krug. U tom začaranom krugu, vrte se svi oni koji nikako nisu izašli iz bespomoćnog načina života. Mnogi brakovi nisu sastavljeni od osoba koje su u stanju poticati zdravi rast i razvoj onih čije živote namjeravaju donijeti na ovaj svijet. Bespomoćni su. I svojom, nažalost naučenom bespomoćnošću, koja se još vuče iz njihovih života prije stvaranja obitelji, bivaju preneseni i na one koji tek trebaju udahnuti zrak ovoga svijeta. Tako da njihova bespomoćnost i njihovi strahovi bivaju preneseni i na njihove potomke. Njihovi potomci, ako oko sebe ne naiđu na one koje znaju prepoznati takvo stanje bespomoćnosti, lako će prenijeti svoju bespomoćnost na svoje potomke.
Istražujući o bespomoćnosti učenika, naišla sam na neke od tipičnih rečenica koje učenici izgovaraju. Tijekom čitanja tih rečenica, zamijenila sam pojmove koje oni izgovaraju s pojmovima koje odrasli bespomoćni ljudi izgovaraju. Evo neke od tipičnih rečenica: „Ja jednostavno ne znam kuhati“., „Jednostavno nisam imao sreće“., „Ne slažem se sa šefom“., „Poslovi koje ja radim uvijek su preteški“., „Uvijek ima onih koji se uspiju snaći“., itd.
Jeste li se uspjeli pronaći u nekoj od rečenica? Ja jesam. E, to je naučena bespomoćnost. Kada mi već u početku imamo odgovor za situacije u kojima ćemo se tek naći. Na samom početku smo zaključili da ne možemo. Okarakterizirali smo sami sebe i stavili stigmu kako smo nesposobni, nekorisni, možda čak i glupi.
Ako roditelji dobro „odrade“ početak u kojem svoju djecu puštaju da se izraze, nježno ih usmjeravajući i upućujući što je dobro, a što nije dobro, ne škrtareći na riječima poput bravo, ponosan/ponosna sam na tebe, odlično, što ti misliš što bi trebao/la napraviti, i u konačnici riječi volim te, onda je to kvalitetni put kojeg su roditelji utabali i dijete ohrabrili da prirodno hodi tim putem. Naučili su dijete da može kontrolirati svoju malodušnost, poticali ga na aktivnost, domišljatost, kreativnost.
Naravno, nema savršenog odgoja i mnogo puta vidjeli smo da i oni roditelji (možda upravo i naši roditelji) koliko hrabri i snažni bili, slomili su se i prepustili bespomoćnosti. I hrabri nekada digoše ruke i izgovoriše one tipične rečenice koje ukazivaše na bespomoćnost. Ali, bit ovog govora o bespomoćnosti je naglasak na riječi naučena. Bespomoćnost je naučena, nije genetski uvjetovana i od nje se može odučiti. Kako? Kao i sve što zahtjeva trud, tako i ovo zahtjeva neizmjernu volju, brižnost i ljubav. Kako roditelja prema djeci, tako i nas samih prema nama samima. Dok smo još djeca, nismo krivi za bespomoćnost, no, kako vrijeme odmiče, moramo početi preuzimati odgovornost da je na nama kako ćemo posložiti vlastiti život i gdje ćemo ga usmjeriti. Život nam nije darovan kako bismo konstantno slagali izgovore kako pred sebe, tako i pred druge o tome zašto nam se događaju neuspjesi. Produbimo odnos sami sa sobom, produbimo odnos sa svojom djecom, učenicima, najbližima. Učimo se ljubiti, prvo sebe, da bi uopće mogli druge. Učimo se strpljenju, jer ono će nam dati snagu koja je prijeko potrebna kada nas obuzme već spomenuta malodušnost. Priznajmo kada pogriješimo, ne stavljajmo sebi teret da sve mora biti savršeno. S druge pak strane, prestanimo biti i razmaženi. Odrastimo i budimo primjer onima kojima je potrebna motivacija, riječ ohrabrenja, zagrljaj, utjeha, zaštita. Ne sijecimo im krila, već im dajmo vjetar u leđa da polete, te i sami postanu oni koji će druge odučiti od bespotrebne i nekorisne bespomoćnosti.






Oznake: naučena bespomoćnost, motivacija, ohrabrenje, volja

14.03.2017. u 21:34 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 07.03.2017.

Pismo ženama


Drage žene,
odlučih napisati ovaj blog u obliku pisma i prenijeti vam još neka svoja zapažanja koja se odnose na naš spol, na našu ulogu u društvu. Ovim pismom neću glorificirati žensku snagu. To sam učinila prošlim blogom i stojim iza svake riječi. No, prošlim blogom, nisam se dotaknula onoga što mene zna poprilično i mučiti, pa čak i razljutiti. Ljuti me, jer je žena prošla mukotrpnu i crnu povijest, a mi joj vraćamo na način da umanjujemo njezinu snagu i stišavamo njezin glas (nisu li to dovoljno drugi činili?). Umanjujemo vrijednost svih njezinih izgubljenih bitaka i dobivenih ratova, unazađujemo se i takvim ponašanjem se samo vraćamo pod onu već spomenutu, tešku i tamnu sjenu koja samo čeka da nas ponovno prekrije.
Prvenstveno govorim o Herinom kompleksu. Herin kompleks vuče svoje korijene iz grčke mitologije. Naime, Hera je bila Zeusova sestra i supruga, boginja braka. Kako Zeusu nije uspijevalo ostati vjeran samo Heri, Hera zbog toga bijaše vrlo ljubomorna. Saznavši za njegova ljubovanja s polubožanskim mladim djevojkama i božicama, Hera nije odlučila iskopati iz sebe žensku snagu i staviti sebe i svoje dostojanstvo na prvo mjesto. Ne. Ona se odlučila za osvetu svim Zeusovim ljubavnicama. Iako se ovdje radi o mitologiji, Hera je itekako danas vrlo živuća. I to u mnogim ženama, djevojkama, suprugama. Here su sve one žene koje u drugim ženama vide konstantnu prijetnju za njihove odnose, koje su one ionako izgradile dugogodišnjim odricanjem, submisivnošću, zatvaranjem očiju pred evidentnim preljubima svojih partnera, supruga. Uloživši sve svoje vrijeme, ostavljajući sebe po strani, ne pitajući se što njihova duša žarko želi, usmjerile su se na njega, na onoga koji, vjerojatno iz neke svoje patnje (jer ne zna drukčije), svoju potvrdu muškosti traži u nebrojenim ljubavnicama. Ili pak u toj, jednoj, neprežaljenoj ženi, koju je odlučio, uz njezin blagoslov, učiniti svojom ljubavnicom i time voditi dvostruki život. Današnje Here pristaju na živote tkane tom javnom tajnom, jer bi raspadanje njihovog brak-projekta značilo da nisu uspjele. Da se nisu ostvarile kao žene, majke, supruge. Je li vam itko rekao da ostajanje u takvom braku znači hranjenje privida, jačanje jadne uloge partnera, koji očito kukavički i egoistički želi sjediti na dvije, ako ne i na više stolica?
I onda, drage moje Here, vi njegove ljubavnice, nazivate pogrdnim imenima, ogovarajući ih svojim prijateljicama, kopneći u svom brak-projektu, te nastavljate lijegati u krevet, dajući svoje tijelo onome kojeg bi uistinu trebali nazivati pogrdnim imenom. Uz izgovor kako ostajete zbog djece (čime svoju djecu učite bespomoćnosti i nemogućnosti izlasku iz takvih situacija). Dogodi se da u tim svojim prividnim brakovima, odlučite na svijet donijeti još jedno dijete u nadi kako će ta nevina osoba spasiti vaš odnos. Krivog li razloga kojim odlučiste donijeti maleno biće u obitelj u kojoj se ne znate istinski susresti sa svojom drugom polovicom (tako ih barem zovete).
Nemojte si govoriti da je to ljubav, jer ljubav znači poštovanje prema samoj sebi i nedozvoljavanje da drugi prekine razvoj vas kao osoba. Ljubav prema sebi ne bi njegovu ljubavnicu nazivalo kurvom, a gledala u svome mužu nekakvog heroja.
S druge pak strane, Here nisu samo supruge, nečije djevojke, već i te ljubavnice koje u potrazi za komadićem ljubavi, „posuđuju“ njega od nje. Dobivajući mrvice, misleći kako su one te koje su voljene i kako su one te koje su stavljene na njegov pijedestal. On je sebi prvi, prvi i egoističan, u prijevodu, ni on ne zna voljeti. On zna potražiti, upotrijebiti i zadovoljiti se.
Znam, svi smo u potrazi za ljubavlju, želimo i voljeti i biti voljeni. Oblikovani vlastitim početcima, primjerima vlastitih obitelji, startali smo prema životu na različite načine. Otkrivši moć vlastite seksualnosti, znamo ju koristiti kao sredstvo kojim ćemo dobiti komadić ljubavi. Ljubavi koje smo očito toliko gladni, da pristajemo i dalje (kao i u onim vremenima za koje smo mi žene mislile da su nekako iza nas) biti udane za krive muškarce, pristajemo šutjeti za preveliku cijenu koja nikako ne donosi životnu radost, a razvoju da ni ne govorim.
Postajemo jedna drugoj neprijateljice. I to je nešto što me uz moju ljutnju, vrlo i rastužuje. Postajemo rivalke, ne samo u privatnim životima, već i u poslovnim. Grabimo, uzimamo, ne cijenimo, u konačnici, strašno patimo. Izgubljene u tihim brakovima, nezdravim partnerskim odnosima, udaljavamo se od naših bliskih žena uz još jedan izgovor kako one ne razumiju kroz što prolazimo. Zaboravljamo da smo kao nježniji spol, prošle svoju povijesnu kalvariju i da mnoge žene su podigle svoj glas, ugrozile vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih, kako bismo mi danas mogle uživati biti žena, biti prihvaćene kao osobe koja ravnopravno stoje uz muškarca. Imamo priliku ne navezivati se na stare obrasce i ne stvarati bolesnu ovisnost, misleći da je to jedino čime ćemo opstati. Za sve one žene i mene, koje konačno imaju priliku iskusiti pravu slobodu za koju su se mnoge prije nas borile, pitam nas, čemu korak unatrag? Čemu pravljenje takvog lošeg poteza? Zato što mislimo da ne možemo same? Mislimo da nam je potreban netko kako bismo bili u statusu veze i time pokazali da vrijedimo, jer nas netko kao voli? Ajmeeeeeeeeeee, neeeeeeeee.
Imamo mogućnost odrastati u društvu koje se rješava mizoginije, imamo mogućnost obrazovanja, mogućnost biti i na vrhu poslovnog svijeta ili na vrhu svog kreativnog života. Imamo mogućnost progovoriti da nas ne ušutkavaju. Imamo mogućnost izaći i na ulice i reći svoje mišljenje ako osjetimo da ženomrsci ponovno kreću u svoje bolesne pohode. Imamo mogućnost biti i majke i uspješne žene. Imamo mogućnost biti i na čelu države. Možemo što god poželimo. Stoga, hajdemo se riješiti Here, vidjeti u drugim ženama bića koja isto tako pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem i iskoristiti ove lijepe mogućnosti koje mogu nam donijeti prosperitet.
Sjetimo se Florence Nightingale, Marie Curie, Majke Tereze, Rose Parks, Marije Jurić Zagorke, naših hrabrih majki, naše hrabre susjede, onih žena koje se bore s raznim bolestima i uspijevaju biti odličan primjer snage i izdržljivost… A za kraj ne zaboravimo ni sebe, te se stavimo na vrh ove liste, jer ispravnim odnosom i prihvaćanjem sebe, bit ćemo žene koje rado staju uz druge žene i na taj način hrabrimo jedna drugu, stvaramo sestrinski odnos, rušimo granice i osiguravamo slobodu svim onim ženama čije vrijeme tek počinje.
Mi to možemo!!!
Vaša T.

Oznake: Herin kompleks, žene, heroine

07.03.2017. u 21:36 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.03.2017.

Snaga žene


Povijest čovječanstva nije baš bila sklona ženama. Uglavnom je pisana muškom rukom. Iako je u starom vijeku žena smatrana božansko, a ne ljudsko biće, otkrilo se načelo razmnožavanja. Njezina uloga u društvu tada se gubi, osim one uloge u kojoj ona rađa djecu. Na samom početku može se vidjeti koliku snagu izdržljivosti žena posjeduje. Naime, nazivali su ju i doživljavali ropkinjom, prostitutkom, preljubnicom, vješticom… Upozoravali ju da bude tiha, jer jedina dobra žena je tiha žena. Bacili su na nju kamenje, stavili joj brnjicu, skrili joj lice ispod vela, uskratili joj obrazovanje, spalili ju na lomači, prodali ju u roblje, silovali ju, odnosili se prema njoj kao prema objektu, udali ju za nevoljenog čovjeka, gledali ju kao inferiornije biće. I koliko god ju pljuvali, mučili, nazivali pogrdnim imenima, ona je stoički podnijela sav teret tih povijesnih razdoblja i nekako uspjela dočekati trenutak kojim je istupila iz sjene koja je stoljećima stajala nadvijena nad njom.
Istupila jest, ali tamna sjena ju i dalje vjerno prati kako bi ju potsjetila na sve nedaće koje ju, nažalost, opet mogu zadesiti. No, ono što bih sada htjela napisati i poručiti svim osobama ženskog spola, bilo da se radi o djevojčicama, tinejdžericama, mladim ženama, majkama, zrelim ženama, obrazovanim, neobrazovanim, zaposlenim, uspješnim, tihim, glasnim… je da se može i protiv proklete statistike. Svjesna sam da se mnoge žene, upravo sada, koriste mnogim tehnikama kako bi preživjele, očuvale vlastite živote i živote svojih obitelji. Ne želim pisati ništa romantično i uvjeravati ni sebe ni druge da submisivnost žena više nije prisutna. Prisutna je, itekako, i takve statistike se ruše tek mukotrpnim zalaganjem onih koji ugrožavanjem vlastite slobode žele učiniti nevjerojatne stvari za opće dobro. Ili pak zalaganjem onih koji dolaze iz „slobodnog“ svijeta i pozivaju druge da tu slobodu osiguraju onima koji koncept slobode samo sanjaju. Svjesna sam da upravo sada, malenoj djevojčici netko krade djetinjstvo i silovito ju gura u ralje onih koji žele zadovoljiti svoju izvrnutu seksualnost. Svjesna sam da upravo sada, tinejdžerice, mlade djevojke, koriste onaj prekrasan dar ženske seksualnosti, kako bi „kupile“ još jedan dan u surovom, prljavom, diskriminatornom i siromašnom svijetu. Svjesna sam da je ovo nažalost svakodnevica onih žena koje kao napuštene životinje lutaju i pokušavaju naći skrovište, nanjušiti hranu koju je netko tako olako bacio iz svojih imućnih ruku. Bit će onih koji će ovakve žene osuditi, lako ju staviti u sve one kalupe u kojima se stoljećima nalazila. No, ove žene za mene su heroine, koje nisu životu rekle NE, već i dalje, raznim načinima, a i trpljenjem se bore za gole živote. I upravo za one koji će suditi ovakve žene i ponovno ih nazivati pogrdnim i degutantnim imenima, molim vas da obratite pozornost kako ovaj tekst čitate iz topline svoga doma, zaštićeni, nahranjeni, sigurni.
Ono što mene osobno zabrinjava je ovaj svijet, ovaj moj svijet, svijet u kojem smo konačno uspjeli barem deklarativno uvesti da su i žena i muškarac i dijete jednako vrijedni i imaju jednako dostojanstvo. Zabrinjava me taj svijet, jer bojim se da su te deklarativne rečenice nerijetko mrtvo slovo na papiru. I kada sam napisala da se može protiv proklete statistike, mislila sam upravo na tu našu statistiku. Imamo tolika sredstva kojima možemo zaštititi naše kćeri, naše učenice, studentice, žene, majke. Imamo sredstva, a podatci su poražavajući. Kao da smo mi zemlja trećeg svijeta, pa dozvoljavamo ovakvu patnju, jer ne znamo drukčije. Svakih dvadeset i osam dana u Republici Hrvatskoj jednu ženu ubije ili bivši ili sadašnji partner. Više od trideset žena svaki dan trpi fizičko nasilje od strane svojih partnera, a svakih jedanaest dana jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin suprug ili partner. Kazne za počinitelje su vrlo male, a često se zna dogoditi da žene odustanu od sudskog procesa, jer ju njezino okruženje uvjeri kako je bolje odustati odmah na početku. Takve žene se bude i liježu sa strahom, ugašenih instinkata, zarobljene od strane nasilnika koji svoju neostvarenost i oštećenost manifestira snažnim udarcima po krhkim tijelima žena i djece. To je njihova svakodnevica, drukčija od one koju sam opisala na početku teksta, ali isto tako bolna i tužna.
Ono što me isto tako zabrinjava je naše pasivno promatranje nasilja, seksizma, mržnje i diskriminacije koja se događa nad ženama, našim prijateljicama, našim majkama, bakama, našim kolegicama, našim učenicama. Vječito praveći izgovore kako nije naše da se umiješamo i išta činimo. I ja sada ovdje vičem i govorim da je na nama da reagiramo, da je na nama da istupimo iz naše pasivnosti. Budemo primjer svim onim djevojčicama koje svojim očima promatraju što to velike žene čine. Ne-činjenje je to koje MORA prestati. Muškarac i žena, otac i majka MORAJU svoje sinove i kćeri doživljavati jednako, naučiti ih kako cijeniti ljudsko biće bez obzira na različitosti. Učiti ih kako zdravo shvaćati svoju seksualnost i ne poigravati se njome kako bi se nešto postiglo. Cijeniti svoja i tuđa tijela. Ne ranjavati ni svoja ni tuđa tijela. Naučiti svoju djecu važnosti i veličini majke, ljepoti njezinog tijela koje ih je čuvalo u svojoj utrobi i pripremalo ih za ovaj svijet u kojem itekako mogu izgraditi zdravo društvo.
Učitelji, nastavnici, profesori također su krucijalni dio u životima tih dječjih umova. Oni trebaju biti oni koji će svojim učenicima prvenstveno objasniti i pokazati kako je svatko jedinstven, neponovljiv i time vrlo dragocjen. I koliko god put bio dug, mukotrpan, odustati se ne smije. Najlakše je uvijek bilo zatvoriti oči, okrenuti pogled, fićukati dok netko plače i moli za pomoć. Najlakše je to učiniti, ali život s posljedicama takvih čina donosi nemirno, destruktivno i vrlo primitivno društvo.
Stoga, slaviti ekonomsko, političko i društveno dostignuće žena ne bi trebalo biti nešto čega ćemo se prisjetiti jednom u godini. Svaki dan bi trebao biti u službi čovjeka, kako djeteta, tako i odrasle osobe, kako djevojčice i dječaka, tako i žene i muškarca. Svjetovi će postati ljepši, društvo zdravije, odnosi kvalitetniji onog dana kada nam čovjek, u svim svojim oblicima, uistinu postane biće koje žarko želimo zaštiti, a ne ga koristiti u svrhu ostvarivanja svojih nezdravih ciljeva.

„Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri“.
Clarissa Pinkola Estes „Žene koje trče s vukovima“

Oznake: žena, borba, heroine, dostojanstvo svakog bića

05.03.2017. u 21:43 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (5)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se