Pogled u...

utorak, 07.03.2017.

Pismo ženama

Drage žene,
odlučih napisati ovaj blog u obliku pisma i prenijeti vam još neka svoja zapažanja koja se odnose na naš spol, na našu ulogu u društvu. Ovim pismom neću glorificirati žensku snagu. To sam učinila prošlim blogom i stojim iza svake riječi. No, prošlim blogom, nisam se dotaknula onoga što mene zna poprilično i mučiti, pa čak i razljutiti. Ljuti me, jer je žena prošla mukotrpnu i crnu povijest, a mi joj vraćamo na način da umanjujemo njezinu snagu i stišavamo njezin glas (nisu li to dovoljno drugi činili?). Umanjujemo vrijednost svih njezinih izgubljenih bitaka i dobivenih ratova, unazađujemo se i takvim ponašanjem se samo vraćamo pod onu već spomenutu, tešku i tamnu sjenu koja samo čeka da nas ponovno prekrije.
Prvenstveno govorim o Herinom kompleksu. Herin kompleks vuče svoje korijene iz grčke mitologije. Naime, Hera je bila Zeusova sestra i supruga, boginja braka. Kako Zeusu nije uspijevalo ostati vjeran samo Heri, Hera zbog toga bijaše vrlo ljubomorna. Saznavši za njegova ljubovanja s polubožanskim mladim djevojkama i božicama, Hera nije odlučila iskopati iz sebe žensku snagu i staviti sebe i svoje dostojanstvo na prvo mjesto. Ne. Ona se odlučila za osvetu svim Zeusovim ljubavnicama. Iako se ovdje radi o mitologiji, Hera je itekako danas vrlo živuća. I to u mnogim ženama, djevojkama, suprugama. Here su sve one žene koje u drugim ženama vide konstantnu prijetnju za njihove odnose, koje su one ionako izgradile dugogodišnjim odricanjem, submisivnošću, zatvaranjem očiju pred evidentnim preljubima svojih partnera, supruga. Uloživši sve svoje vrijeme, ostavljajući sebe po strani, ne pitajući se što njihova duša žarko želi, usmjerile su se na njega, na onoga koji, vjerojatno iz neke svoje patnje (jer ne zna drukčije), svoju potvrdu muškosti traži u nebrojenim ljubavnicama. Ili pak u toj, jednoj, neprežaljenoj ženi, koju je odlučio, uz njezin blagoslov, učiniti svojom ljubavnicom i time voditi dvostruki život. Današnje Here pristaju na živote tkane tom javnom tajnom, jer bi raspadanje njihovog brak-projekta značilo da nisu uspjele. Da se nisu ostvarile kao žene, majke, supruge. Je li vam itko rekao da ostajanje u takvom braku znači hranjenje privida, jačanje jadne uloge partnera, koji očito kukavički i egoistički želi sjediti na dvije, ako ne i na više stolica?
I onda, drage moje Here, vi njegove ljubavnice, nazivate pogrdnim imenima, ogovarajući ih svojim prijateljicama, kopneći u svom brak-projektu, te nastavljate lijegati u krevet, dajući svoje tijelo onome kojeg bi uistinu trebali nazivati pogrdnim imenom. Uz izgovor kako ostajete zbog djece (čime svoju djecu učite bespomoćnosti i nemogućnosti izlasku iz takvih situacija). Dogodi se da u tim svojim prividnim brakovima, odlučite na svijet donijeti još jedno dijete u nadi kako će ta nevina osoba spasiti vaš odnos. Krivog li razloga kojim odlučiste donijeti maleno biće u obitelj u kojoj se ne znate istinski susresti sa svojom drugom polovicom (tako ih barem zovete).
Nemojte si govoriti da je to ljubav, jer ljubav znači poštovanje prema samoj sebi i nedozvoljavanje da drugi prekine razvoj vas kao osoba. Ljubav prema sebi ne bi njegovu ljubavnicu nazivalo kurvom, a gledala u svome mužu nekakvog heroja.
S druge pak strane, Here nisu samo supruge, nečije djevojke, već i te ljubavnice koje u potrazi za komadićem ljubavi, „posuđuju“ njega od nje. Dobivajući mrvice, misleći kako su one te koje su voljene i kako su one te koje su stavljene na njegov pijedestal. On je sebi prvi, prvi i egoističan, u prijevodu, ni on ne zna voljeti. On zna potražiti, upotrijebiti i zadovoljiti se.
Znam, svi smo u potrazi za ljubavlju, želimo i voljeti i biti voljeni. Oblikovani vlastitim početcima, primjerima vlastitih obitelji, startali smo prema životu na različite načine. Otkrivši moć vlastite seksualnosti, znamo ju koristiti kao sredstvo kojim ćemo dobiti komadić ljubavi. Ljubavi koje smo očito toliko gladni, da pristajemo i dalje (kao i u onim vremenima za koje smo mi žene mislile da su nekako iza nas) biti udane za krive muškarce, pristajemo šutjeti za preveliku cijenu koja nikako ne donosi životnu radost, a razvoju da ni ne govorim.
Postajemo jedna drugoj neprijateljice. I to je nešto što me uz moju ljutnju, vrlo i rastužuje. Postajemo rivalke, ne samo u privatnim životima, već i u poslovnim. Grabimo, uzimamo, ne cijenimo, u konačnici, strašno patimo. Izgubljene u tihim brakovima, nezdravim partnerskim odnosima, udaljavamo se od naših bliskih žena uz još jedan izgovor kako one ne razumiju kroz što prolazimo. Zaboravljamo da smo kao nježniji spol, prošle svoju povijesnu kalvariju i da mnoge žene su podigle svoj glas, ugrozile vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih, kako bismo mi danas mogle uživati biti žena, biti prihvaćene kao osobe koja ravnopravno stoje uz muškarca. Imamo priliku ne navezivati se na stare obrasce i ne stvarati bolesnu ovisnost, misleći da je to jedino čime ćemo opstati. Za sve one žene i mene, koje konačno imaju priliku iskusiti pravu slobodu za koju su se mnoge prije nas borile, pitam nas, čemu korak unatrag? Čemu pravljenje takvog lošeg poteza? Zato što mislimo da ne možemo same? Mislimo da nam je potreban netko kako bismo bili u statusu veze i time pokazali da vrijedimo, jer nas netko kao voli? Ajmeeeeeeeeeee, neeeeeeeee.
Imamo mogućnost odrastati u društvu koje se rješava mizoginije, imamo mogućnost obrazovanja, mogućnost biti i na vrhu poslovnog svijeta ili na vrhu svog kreativnog života. Imamo mogućnost progovoriti da nas ne ušutkavaju. Imamo mogućnost izaći i na ulice i reći svoje mišljenje ako osjetimo da ženomrsci ponovno kreću u svoje bolesne pohode. Imamo mogućnost biti i majke i uspješne žene. Imamo mogućnost biti i na čelu države. Možemo što god poželimo. Stoga, hajdemo se riješiti Here, vidjeti u drugim ženama bića koja isto tako pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem i iskoristiti ove lijepe mogućnosti koje mogu nam donijeti prosperitet.
Sjetimo se Florence Nightingale, Marie Curie, Majke Tereze, Rose Parks, Marije Jurić Zagorke, naših hrabrih majki, naše hrabre susjede, onih žena koje se bore s raznim bolestima i uspijevaju biti odličan primjer snage i izdržljivost… A za kraj ne zaboravimo ni sebe, te se stavimo na vrh ove liste, jer ispravnim odnosom i prihvaćanjem sebe, bit ćemo žene koje rado staju uz druge žene i na taj način hrabrimo jedna drugu, stvaramo sestrinski odnos, rušimo granice i osiguravamo slobodu svim onim ženama čije vrijeme tek počinje.
Mi to možemo!!!
Vaša T.

Oznake: Herin kompleks, žene, heroine

nedjelja, 05.03.2017.

Snaga žene

Povijest čovječanstva nije baš bila sklona ženama. Uglavnom je pisana muškom rukom. Iako je u starom vijeku žena smatrana božansko, a ne ljudsko biće, otkrilo se načelo razmnožavanja. Njezina uloga u društvu tada se gubi, osim one uloge u kojoj ona rađa djecu. Na samom početku može se vidjeti koliku snagu izdržljivosti žena posjeduje. Naime, nazivali su ju i doživljavali ropkinjom, prostitutkom, preljubnicom, vješticom… Upozoravali ju da bude tiha, jer jedina dobra žena je tiha žena. Bacili su na nju kamenje, stavili joj brnjicu, skrili joj lice ispod vela, uskratili joj obrazovanje, spalili ju na lomači, prodali ju u roblje, silovali ju, odnosili se prema njoj kao prema objektu, udali ju za nevoljenog čovjeka, gledali ju kao inferiornije biće. I koliko god ju pljuvali, mučili, nazivali pogrdnim imenima, ona je stoički podnijela sav teret tih povijesnih razdoblja i nekako uspjela dočekati trenutak kojim je istupila iz sjene koja je stoljećima stajala nadvijena nad njom.
Istupila jest, ali tamna sjena ju i dalje vjerno prati kako bi ju potsjetila na sve nedaće koje ju, nažalost, opet mogu zadesiti. No, ono što bih sada htjela napisati i poručiti svim osobama ženskog spola, bilo da se radi o djevojčicama, tinejdžericama, mladim ženama, majkama, zrelim ženama, obrazovanim, neobrazovanim, zaposlenim, uspješnim, tihim, glasnim… je da se može i protiv proklete statistike. Svjesna sam da se mnoge žene, upravo sada, koriste mnogim tehnikama kako bi preživjele, očuvale vlastite živote i živote svojih obitelji. Ne želim pisati ništa romantično i uvjeravati ni sebe ni druge da submisivnost žena više nije prisutna. Prisutna je, itekako, i takve statistike se ruše tek mukotrpnim zalaganjem onih koji ugrožavanjem vlastite slobode žele učiniti nevjerojatne stvari za opće dobro. Ili pak zalaganjem onih koji dolaze iz „slobodnog“ svijeta i pozivaju druge da tu slobodu osiguraju onima koji koncept slobode samo sanjaju. Svjesna sam da upravo sada, malenoj djevojčici netko krade djetinjstvo i silovito ju gura u ralje onih koji žele zadovoljiti svoju izvrnutu seksualnost. Svjesna sam da upravo sada, tinejdžerice, mlade djevojke, koriste onaj prekrasan dar ženske seksualnosti, kako bi „kupile“ još jedan dan u surovom, prljavom, diskriminatornom i siromašnom svijetu. Svjesna sam da je ovo nažalost svakodnevica onih žena koje kao napuštene životinje lutaju i pokušavaju naći skrovište, nanjušiti hranu koju je netko tako olako bacio iz svojih imućnih ruku. Bit će onih koji će ovakve žene osuditi, lako ju staviti u sve one kalupe u kojima se stoljećima nalazila. No, ove žene za mene su heroine, koje nisu životu rekle NE, već i dalje, raznim načinima, a i trpljenjem se bore za gole živote. I upravo za one koji će suditi ovakve žene i ponovno ih nazivati pogrdnim i degutantnim imenima, molim vas da obratite pozornost kako ovaj tekst čitate iz topline svoga doma, zaštićeni, nahranjeni, sigurni.
Ono što mene osobno zabrinjava je ovaj svijet, ovaj moj svijet, svijet u kojem smo konačno uspjeli barem deklarativno uvesti da su i žena i muškarac i dijete jednako vrijedni i imaju jednako dostojanstvo. Zabrinjava me taj svijet, jer bojim se da su te deklarativne rečenice nerijetko mrtvo slovo na papiru. I kada sam napisala da se može protiv proklete statistike, mislila sam upravo na tu našu statistiku. Imamo tolika sredstva kojima možemo zaštititi naše kćeri, naše učenice, studentice, žene, majke. Imamo sredstva, a podatci su poražavajući. Kao da smo mi zemlja trećeg svijeta, pa dozvoljavamo ovakvu patnju, jer ne znamo drukčije. Svakih dvadeset i osam dana u Republici Hrvatskoj jednu ženu ubije ili bivši ili sadašnji partner. Više od trideset žena svaki dan trpi fizičko nasilje od strane svojih partnera, a svakih jedanaest dana jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin suprug ili partner. Kazne za počinitelje su vrlo male, a često se zna dogoditi da žene odustanu od sudskog procesa, jer ju njezino okruženje uvjeri kako je bolje odustati odmah na početku. Takve žene se bude i liježu sa strahom, ugašenih instinkata, zarobljene od strane nasilnika koji svoju neostvarenost i oštećenost manifestira snažnim udarcima po krhkim tijelima žena i djece. To je njihova svakodnevica, drukčija od one koju sam opisala na početku teksta, ali isto tako bolna i tužna.
Ono što me isto tako zabrinjava je naše pasivno promatranje nasilja, seksizma, mržnje i diskriminacije koja se događa nad ženama, našim prijateljicama, našim majkama, bakama, našim kolegicama, našim učenicama. Vječito praveći izgovore kako nije naše da se umiješamo i išta činimo. I ja sada ovdje vičem i govorim da je na nama da reagiramo, da je na nama da istupimo iz naše pasivnosti. Budemo primjer svim onim djevojčicama koje svojim očima promatraju što to velike žene čine. Ne-činjenje je to koje MORA prestati. Muškarac i žena, otac i majka MORAJU svoje sinove i kćeri doživljavati jednako, naučiti ih kako cijeniti ljudsko biće bez obzira na različitosti. Učiti ih kako zdravo shvaćati svoju seksualnost i ne poigravati se njome kako bi se nešto postiglo. Cijeniti svoja i tuđa tijela. Ne ranjavati ni svoja ni tuđa tijela. Naučiti svoju djecu važnosti i veličini majke, ljepoti njezinog tijela koje ih je čuvalo u svojoj utrobi i pripremalo ih za ovaj svijet u kojem itekako mogu izgraditi zdravo društvo.
Učitelji, nastavnici, profesori također su krucijalni dio u životima tih dječjih umova. Oni trebaju biti oni koji će svojim učenicima prvenstveno objasniti i pokazati kako je svatko jedinstven, neponovljiv i time vrlo dragocjen. I koliko god put bio dug, mukotrpan, odustati se ne smije. Najlakše je uvijek bilo zatvoriti oči, okrenuti pogled, fićukati dok netko plače i moli za pomoć. Najlakše je to učiniti, ali život s posljedicama takvih čina donosi nemirno, destruktivno i vrlo primitivno društvo.
Stoga, slaviti ekonomsko, političko i društveno dostignuće žena ne bi trebalo biti nešto čega ćemo se prisjetiti jednom u godini. Svaki dan bi trebao biti u službi čovjeka, kako djeteta, tako i odrasle osobe, kako djevojčice i dječaka, tako i žene i muškarca. Svjetovi će postati ljepši, društvo zdravije, odnosi kvalitetniji onog dana kada nam čovjek, u svim svojim oblicima, uistinu postane biće koje žarko želimo zaštiti, a ne ga koristiti u svrhu ostvarivanja svojih nezdravih ciljeva.

„Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri“.
Clarissa Pinkola Estes „Žene koje trče s vukovima“

Oznake: žena, borba, heroine, dostojanstvo svakog bića

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv