hocemocenzuru
petak, 25.05.2012.
Povodom Dana mladosti
Na početku moram reći da mi Dan mladosti za vrijeme socijalizma i nije bio posebno drag (odmah da raščistim stvar da se time baš i ne ponosim), iako sam i sam dva puta trčao kao sportska pratnja štafete, a jednom čak bio i prisutan na centralnom sletu u Beogradu na sam Dan mladosti kao predstavnik mjesnih izviđača, jer se proslava na taj dan sastojala od neinventivnih i dosadnih, bilo školskih, bilo gradskih priredbi, koje su bile pune folklornih i ritmičko-plesnih nastupa, kao i recitacija, što je meni tada bilo iznimno dosadno. Koji put se desilo i da ne odem (razlog je bio naravno neki sportski događaj na televiziji). A i o kultu ličnosti, bez obzira koliko on bio iskren a koliko tek fingiran, isto tako ne mislim ništa dobro, bez obzira na Titove zasluge u tadašnjoj Jugoslaviji.
E sada iz ove perspektive, nakon svega što se desilo (što sve nemam volje nabrajati, jer bi predugo trajalo) žao mi je što te priredbe za Dan mladosti, kao i sletovi, nisu trajali i duplo duže i žao mi je što nisam još koji put bio na centralnom sletu. A šta bih tek dao da sam i sam nosio štafetu, a ne tek bio u pratnji. Sve to samo da bih se s tim mogao koji put hvaliti i provocirati dežurne nacionaliste, one koje o povijesti znaju ono što čuju na „TV kalendaru“ Obrada Kosovca, kao i iz opskurnih televizijskih emisija, ili iz dnevnih novina, a pogotovo bivše komuniste (nažalost nisam bio učlanjen u partiju, što mi je također žao), sada nacionalno osviještene konvertite.
Ove godine je Dan mladosti prisutniji nego što je do sada bio slučaj. Globus je objavio prilog o Titu na 120 stranica, koji je napravio Tvrtko Jakovina, nisam ga još stigao pročitati, ali ime autora je garant da je riječ o ozbiljnom prilogu (u tom definitivno sterilnom i nezanimljivom EPH tjedniku), koji se neće previše baviti sa ženama u Titovom životu (osim naravno koliko je to potrebno i povijesno opravdano) i njegovim gurmanskim preferencijama. Pogotovo je indikativna ovogodišnja proslava Dana mladosti u Kumrovcu, na kojoj nastupaju domaći dečki Zadruga (iz Zaboka), Marko Brecelj, vođa ranog Buldožera, tada vjerojatno najsubverzijnije jugoslovenske rock grupe u vrijeme socijalizma, kao i Damir Avdić, autor stihova koji su ujedno i slogan ovogodišnje proslave:
Bratstvo i jedinstvo je završilo
Vrijeme je da se upoznamo
Onakvi kakvi stvarno jesmo
Meni se čini da proslava Dana mladosti sada čak i ima više smisla nego za vrijeme socijalizma, ako ga je tada uopće i imala (s tim da ne treba smetnuti s uma da je nosenje štafete ukinuto u drugoj polovici osamdesetih) i da se ne radi tek o pukoj nostalgiji, već više o komentaru sadašnjice, što i jedino ima smisla. A ko zna, možda i nešto od svega toga ostane i za budućnost? Naravno, dobar provod je isto tako bitan.
No to sve nije je tek sporedni razlog zašto ovo pišem, uostalom uvijek sam najvažnijim datumom i praznikom u SFRJ smatrao 29.11., dan Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Pravi razlog su dvije izjave o Titu, tj, o njegovom djelu i ostavštini, na koje sam naletio ovih dana. Autor prve je iz Hrvatske, jedan od najvećih jugoslovenskih i hrvatskih pisaca (da, može se oboje biti istovremeno), i dana je još za Titova života, i bavi se predviđanjima odnosa prema Titu nakon njegove smrti. Autor druge dolazi iz Srbije, preciznije iz Vojvodine, političar je, još uvijek prisutan na tamošnjoj političkoj sceni (već čujem prigovore: jedan iz Srbije, jedan iz Hrvatske, opet bratstvo-jedinstvo na djelu).
Autor prve izjave je Miroslav Krleža, našao sam je u Titovoj biografiji, kojoj je autor britanski povjesničar Jasper Ridley, a u riječi urednika hrvatskog izdanja Bože Rudeža, napisanoj, gle čuda, baš 25.05.2000., a na dio izjave sam naišao i u pogovoru nedavno izišlog 8. izdanja „Razgovora s Krležom“ Predraga Matvejevića. Dakle, Krleža o vremenu nakon Tita:
„Teško je reći što će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio – prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da su velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao to što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolite, i diktate velikih na račun malih. U tome je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni…I mogao bih vam u detalje prognozirati što će mu sve tovariti na dušu kad ode…Ali, mogao bih vam također točno prognozirati, da će poslije razdoblja odbacivanja, u nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge koje je stekao za Hrvatsku…“
Druga izjava je recentnija, i puno kraća, i ne govori toliko o Titu, koliko o vima što su došli nakon njega, dao ju je Nenad Čanak:
„Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče.“
A i to krečenje je, sve se bojim, bilo džaba.
