gospon profesor
utorak, 30.08.2011.
Meditacija & šoping
Imaju li meditacija (koju se može definirati kao "udubljivanje, uranjanje u sebe, stanje susreta sa svojim bićem, put za shvaćanje Apsoluta") i šoping ("kupovanje robe za širu potrošnju") ikakve veze? Pa, sudeći po naslovu na koji sam naišao u jednom lajfstajl magazinu, Šoping je moja meditacija, imaju.
Jedan je to od onih magazina kojima su zatrpani kiosci i u kojima je sve prepuno sličica fancy odjeće i obuće, čipkastih gaća i cic-lajbeka, "asesoara", onoga što je "in" (Odaberite badić u kričavoj boji!) i onoga što je "out" (Pozdravite se s divljim kovrčama!), "must have" gadgeta, reklama za spa i wellness vikende, tajlandske masaže, egipatske "bezbolne" depilacije, razne regenerirajuće vodice, revitalizirajuće tonike, kreme s "mikrogranulama" bazirane na "nanotehnologiji" i recepte za "organsku" piletinu s – pogađate – avokadom u umaku od, a čega drugoga nego brusnica (hm, jeste li primijetili tu invaziju proizvoda s brusnicom? Za brusnicu do prije koju godinu nisam ni čuo. Raste li to uopće kod nas?). Sve je u tim časopisima easy, cool, happy, smart, retro, ružičasto, jednostavno, prirodno, optimalno, učinkovito…
Tu možete pronaći savjete za svoje intimne probleme (Urasle dlake? Nova čudotvorna pomada!; Nestalo je strasti? Jeste li već nabavili bič?), tjedne jelovnike (Utorak: puretina u tamarind umaku s indijskim oraščićima), dućane u kojima možete kupovati još jeftinije (Sve po …,99 kn), astečku, mongolsku i aboridžinsku dijetu, savjete o kućnim ljubimcima (Gdje nabaviti iguanu?) i djeci (Najbolji mobitel za mamino zlato!), pripremi sashimija, svaki put se u tim tjednicima u nekom kontekstu spomene đumbir, obavezno se spomene kako je najzdravije maslinovo ulje i mediteranska prehrana, uvijek se u salatu doda i šaka nekakvih sjemenki, vazda se prelije s aceto balsamico… Jesu li u trendu indigo plava i zelena sjenila ili ćete zablistati sa sjenilima u boji ljubičice, nutelle i bakra? U svim tim časopisima ćete ne-i-zo-stav-no pročitati kako se žene usprkos recesiji NE ODRIČU kupovanja kozmetike i šminke, a saznat ćete i to da zlatno pravilo više ne glasi "ne čini drugom ono što ne bi želio da on čini tebi", nego: "transparentna terakota-boja na licu daje vrlo prirodan izgled". Pojmite to: vrlo prirodan izgled. Savjete kako do brončanog tena u nekoliko minuta će vam dati i "poznate vizažistice" Stephany, Lilly, Fanny i Mary (koje se zapravo zovu Štefica, Ljubica, Fanika i Marica), a možete kupiti i maskare u boji šljive i, dakako, brusnice… Kad je o prirodnom izgledu riječ, "prekrasan dekolte, vitak struk, ravan trbuščić, glatki bokovi i izazovna stražnjica mogu biti Vaši istog trena kad uskočite u novu kolekciju…".
Po milijunti put ćete pročitati nešto o antioksidansima i eteričnom ulju lavande, o tome da muškarci imaju tvrđu kožu od žena (ali su žene intuitivnije), o uzgajanju hortenzija i pelargonija, o tome da boje utječu na naše raspoloženje, po enti put ćete čitati o koktelima na Kanarima i o tome kako se pravi sangria, tu je neizostavno i savjet Vaše Bibe, Vanje, Tanje ("Quicky u uredu? Svakako, samo pazite da vas ne ulove.") i vašeg astrologa, i horoskop u kojem i opet piše da su rakovi preosjetljivi sanjari, a ovnovima prijete ozljede i trbobolja. Na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je svakako i psihotest: Jeste li neurotični? Kad ste tjeskobni: a) jedete, b) spavate, c) pušite, d) bježite… Na susjednoj stranici: reklama za "pomirjevalne dražeje" Persen.
Uglavnom, u jednom takvom časopisu, negdje između reklame za šal Miss Selfridge (149,99) i dolčevitu X-nation (124,99), i psihotesta, našlo se mjesta za kratki intervju sa simpatičnom mladom damom, jednom od brojnih voditeljica, najavljivačica, tv domaćica (nekad se to zvalo "spikerica"), koju je odabralo da propagira šoping kao poželjan dio života (što dio, način!). I ona ga propagira, dovodeći ga u vezu s – meditacijom. Meditacija inače – barem je tako bilo zadnjih pet ili koliko već tisuća godina – ima za cilj proširenje svijesti, duboki uvid u prirodu stvarnosti, samospoznaju ili oslobađanje od ovozemaljskih materijalnih okvira, sagledavanje života sub specie aeternitatis, da spomenem tek ponešto.
Ali, dobro, nigdje ne piše da se definicija ne može proširiti i na polusvjesno lunjanje prostorima obližnjeg šoping-centra što su ih osmišljavali timovi arhitekata, dizajnera i psihologa ne bi li kreirali okruženje u kojem ćemo se osjećati relaksirano, zaštićeno i sretno. Zato dotična dama na pitanje je li prilikom kupovanja opuštena ili kupuje "na mah", odgovara: "Opuštena sam, šoping je moja meditacija". Šoping je tako proglašen meditacijom, a šoping-centri su hramovi: u svakom je mnoštvo "kapelica" s plastičnim kipovima odjevenima u "novu kolekciju" koju su osmislili modni gurui, a dalo bi se povući još paralela.
Ipak, čitajući intervju, doista se može naići na vrijedne uvide (OK, ima ih ukupno dva) koji idu u prilog tvrdnji tv voditeljice da, dok kupuje, meditira pa svašta nešto spoznaje. Uviđa, primjerice, da "modna osviještenost… podrazumijeva i čest konzumerizam, ili, nazovimo to pravim imenom, trošenje poveće količine novca na neprimarne egzistencijalne stvari". Premda njezina osobna, definicija drži vodu. Otkriva nam i to kako zapravo stoje stvari u šoubizu: "Kad sam počela raditi ovaj posao, strašno me živciralo to što nitko ne komentira ono što govorim, nego kako sam odjevena. Nevjerojatno mi je bilo da ih to više zanima". Eee, draga moja… dobro si i prošla.
Premda sam se trudio iz intervjua iscijediti još koji uvid, nažalost, nisam uspio. Otiđete li ovih dana u najbliži šoping-centar, čak i ako budete meditirali vjerojatno ipak nećete doživjeti prosvjetljenje. No, rasprodaje bi vam mogle bar na trenutak promijeniti stanje svijesti: dobar komad robe – sedativ protiv egzistencijalne zubobolje, antidepresiv protiv osjećaja krivnje ili anksiolitik kontra permanentne tjeskobe.
četvrtak, 25.08.2011.
Pridruži se i ti!
Jutarnji piše: Profesor matematike završio u bolnici jer su ga napali roditelji čijoj je djeci zaključio jedinicu!
Stranica na Facebooku koju valja podržati!
srijeda, 24.08.2011.
San o dolaru
Usnio sam prošle noći neobičan san. Sanjao sam da gledam "plahtu" netom tiskanih dolarskih novčanica (100$), s novim dizajnom. Brojka je bila nekako prešarena, i pomislio sam kako me sve to podsjeća na one nove novčanice koje su se počele tiskati krajem 80-ih, sa sve više nula i sve manjom vrijednošću.
Otvorim danas novi Globus, kad ono naslov kolumne Željka Karduma: Dolar postaje običan papir... Kolektivno nesvjesno na djelu...
ponedjeljak, 22.08.2011.
Belles lettres
Ovo zovem lijepom književnošću:
"Gomila je pojurila prema helikopteru; dok se dizao, sa zemlje se nadigla zlatasta prašina, poput lebdećeg skuta, a nakon nekog vremena u zraku su se vidjele jedino uskovitlane čestice prašine, vrtložeći se poput sićušnih derviša u obnevidjelu plesu."
Azar Nafisi, Lolita u Teheranu
petak, 19.08.2011.
Zlo kao dijagnoza
Ovih dana mogli smo u novinama pročitati izjavu norveške policijske službenice Janne Kristiansen u kojoj kaže da ne misli da je masovni ubojica A. Breivik (o kojem sam već pisao) duševno bolestan: "…u slučaju ovog čovjeka rekla bih da se radi o potpuno zloj osobi".
Ono što mi je ovdje zanimljivo jest supostavljanje dviju inače suprotstavljenih kategorija, naime, psihijatrijske (medicinske, znanstvene) dijagnoze s jedne strane i pojma zla koji pripada religijsko-teološkom (i/ili mitološkom) diskursu. Naime, Breivik je, koliko smo mogli vidjeti, zapanjujuće "normalan", glatko je funkcionirao u društvu, nije imao problema sa zakonom, svi koji su ga poznavali nisu mogli izdvojiti ništa što bi ukazivalo na kakav psihički poremećaj i tako dalje. Norveški psihijatri kažu da će se teško izvući na neuračunljivost. Na testovima osobnosti po svoj će se prilici pokazati da nije ništa luđi od mene ili vas. A opet…a opet, tko bi normalan poubijao nekoliko desetaka tinejdžera?
Prije no što se vratim na Breivika, slučaj iz Sjedinjenih Država. Roditelji imaju dva sina tinejdžerske dobi. Stariji (16) jednog ljeta puškom izvrši samoubojstvo. Mlađi (15) postaje potišten, popušta u školi i negdje poslije Nove godine ukrade automobil kojim uzrokuje prometnu nesreću. Policija ga šalje školskom psihijatru koji ga upućuje na promatranje u bolnicu. Na psihijatrijskom promatranju u bolnici liječnik neuspješno pokušava saznati nešto o njegovim motivima. Ispituje ga o odnosu s bratom, roditeljima... Dječak ili šuti ili odgovara da je 'sve u redu'. Psihijatar više ne zna što bi pa ga naposljetku pita što je dobio za Božić. "Oružje", odgovara dječak. "Koju vrstu oružja?" "Dvadeset dvojku." "Pištolj." "Ne, pušku." "Razumio sam da se tvoj brat ubio puškom kalibra dvadeset i dva." "Da." "Je li to bilo ono što si tražio za Božić?" "Ne." "Što si poželio dobiti?" "Teniski reket." "Ali umjesto toga si dobio pušku." "Da." "Kako si se osjećao kad si dobio isti tip puške koju je imao tvoj brat?" "Nije to bio isti tip puške." "Žao mi je. Pomislio sam da je to bila ista vrsta puške." "Nije to bila ista vrsta puške. Bila je to ta puška." "Ta puška?" "Da." "Misliš, puška tvog brata?" "Da." "Hoćeš reći, roditelji su ti dali za Božić bratovu pušku, onu s kojom se ubio?" "Da." "Kako si se osjećao dobivši bratovu pušku za Božić?" "Ne znam."
Nakon što vam se digne kosa na glavi, postavit ćete si pitanje o kakvim je to roditeljima riječ. Sigurno su to nekakvi nadaleko omraženi ljudi, monstrumi koje se prepoznaje izdaleka i koje svi izbjegavaju. Ali, avaj, ne! Nipošto! To su marljivi ljudi, ljudi koji redovito plaćaju svoje račune, nedjeljom idu u crkvu, i nikada nisu imali problema sa zakonom, tihi, radišni, uredni, solidni... jednom riječju, ljudi na svom mjestu. Na pitanje zašto su sinu poklonili oružje kojim se ubio njegov brat, otac odgovara: "Zašto? Zašto ne? To je dobar poklon za dječaka njegovih godina". Na pitanje zašto su mu poklonili baš tu pušku, odgovor je glasio: "Nismo si mogli priuštiti da mu kupimo novu pušku... Dali smo mu najbolji poklon koji smo mogli. Znate, novac ne raste na drveću". Posvemašnje nerazumijevanje. Jesu li ludi? Ne, barem ne na način na koji to obično zamišljamo. Ljudi poput njih savršeno funkcioniraju u sistemu. Ima ih u svim slojevima društva. Žive u vašoj ulici. Mogu čak biti veoma uspješni u svojoj karijeri. Ipak, njihovi najbliži obično duboko trpe, do te mjere da si oduzimaju život.
Ili, kao što smo vidjeli u Breivikovom slučaju, oni, kad to odluče, oduzimaju život drugima.
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, standardni psihijatrijski priručnik, u svakom novom izdanju bogatiji je za neki novi oblik psihičke devijacije. Ne znam je li u nj već uvršten i Facebook Addiction Disorder (FAD), poremećaj ovisnosti o Facebooku, ali koliko znam, u njemu ne možete naći dijagnozu koja bi uključivala pojam zla. I što sad? Breivik, poput spomenutih roditelja, djeluje "normalno", tj. da nije ostvario svoj plan, vjerojatno nitko nikad ne bi pomislio da je taj pristali Nordijac sposoban za takvo što. Možda bi se i oženio, dobio djecu i odgojio ih da budu ksenofobična. U nekim sredinama to je čak mjerilo normalnosti. Ne bi me začudilo da četi psihijatara koja će ga "promatrati" ostane zagonetka. I što sad, ponavljam. Ako nema dijagnozu koja drži vodu (premda, nešto će mu već prišiti, recimo, "narcistički poremećaj osobnosti", kao da to nije problem cijelog čovječanstva), ostaje zaključak policijske službenice: on je "potpuno zla osoba".
E sad, budući da psihijatrijski, medicinski, znanstveni model (premda sâm, u slučajevima poput navedenih, nema zadovoljavajuće odgovore) ne prihvaća "zlo" kao dijagnozu, pa reći za nekog da je zao ne znači ništa, preostaje nam stvar razmotriti iz drugog referentnog okvira, onog religijskog. Evo što, među ostalim, o zlu kaže Suvremena katolička enciklopedija (Marjan tisak, 2005.): "Za kršćane 'zlo' može biti veoma jednostavan pojam za definiranje, ali veoma težak za razumijevanje. Zlo se može definirati kao bilo koja akcija, tendencija, stanje stvari ili ustanova koja se suprotstavlja Božjoj volji… Vrlo je teško shvatiti zlo, osobito zbog toga što su ljudska bića sklona razmišljati da su svi naši putovi dobri, čak Božji putovi, pa su prema tome oni koji nam se suprotstavljaju zli. Takva sklonost je samoobmana, neuspjeh da vidimo zlo u sebi samima, a dobro u drugima, i možda najvidljiviji dokaz istočnog grijeha… Teolozi pišu teodiceje kako bi…objasnili kako Bog može dopuštati zlo u svijetu. Neki kažu da je zlo ustvari dobro… Neki kažu da Bog ne želi zlo, ali ga tolerira iz nekog dobrog razloga (koji nama može biti nepoznat). Neki kažu da su Božja moć, dobrota ili znanje ograničeni tako da je zlo neizbježno. Ipak, kad se takve teorije suoče sa stvarnim zlim djelima, pokazuje se šupljina takvih objašnjenja. Filozofi apologetski pokazuju da zlo možda nastaje zbog zloupotrebe slobode… Tako je moguće da postoji rješenje problema zla izvan navedenih triju opcija… Zlo se ne može objasniti, jedino prevladati". I tako dalje.
Da vidimo (pustimo načas pitanje ima li Boga ili nema) može li se Breivikovo zlo-djelo uklopiti u ovaj model. Suprotstavlja li se njegova akcija Božjoj volji? Pa, ukoliko pod "Božjom voljom" podrazumijevamo sve ono najbolje i najidealnije što (ne) možemo (ni) zamisliti, suprotstavlja se: prekinuo je živote desetaka ljudi, a još više ih je emocionalno i psihološki razorio. Sljedeća konstatacija je vrlo zanimljiva (i sâm sam nedavno pisao o projiciranju): Breivik po svemu sudeći svoje djelo smatra dobrim, čak bogougodnim; za nj su zli upravo oni petokolonaši koji su se okupili na Utoyi. Breivik, sudeći po njegovim izjavama, zlo ne vidi u sebi: on je na strani dobra, on je samozvani kršćanski vitez. Prema Katoličkoj enciklopediji, to je "možda najvidljiviji dokaz istočnog grijeha". Znam da se neki naježe pri spominjanju "istočnog grijeha", ali, ukoliko ga poimamo kao mitološki, religijski pokušaj da se kaže da s ljudskim bićima nešto duboko nije u redu (kao što i nije), može proći. (Podsjećam, ovdje je riječ o različitim modelima stvarnosti, o dvama referentnim okvirima. Stvarnost nas nadilazi, zlo je, kako se to kaže, misterij, a prisutno je… Valja nam barem pokušati nekako si objasniti kako se moglo dogoditi to što se dogodilo. Stoga, umjesto ljutitog odmahivanja rukom na spominjanje istočnog grijeha (ateisti) ili psihijatrijskog priručnika (dio vjernika), razmotrimo u miru što tko ima za reći; nitko nema monopol na Konačnu Stvarnost i Istinu.)
Dakle, s Breivikom sigurno nešto nije bilo u redu, a ono po čemu je ovaj slučaj izdvojen jest to što se ne uklapa u uobičajene predodžbe o ubojicama. Kako ga objasniti? Je li to uopće moguće? Treba li uopće pokušavati? Čemu? Pa, kao i inače, iz ljudske potrebe da si razjasnimo gdje smo i što nam je činiti. Može li se, primjerice, Breivikov zlo-čin objasniti kao čin pojedinca koji je tjelesno i duševno zdrav, ali je teško bolestan na nekoj drugoj razini, u nekoj drugoj dimenziji svog bića? Suvremena (medicinska) znanost ne prihvaća postojanje "duha", dok sve vjerske tradicije postojanje metafizičke razine podrazumijevaju. Možda je – napisat ću sad nešto prijeporno – vrijeme da se, učeći na sukobima i pogreškama iz prošlosti, počne događati neki interdisciplinarni pristup, da se razmijene iskustva, spoznaje, znanja iz različitih sfera (znanstvene, mitološke, religijske).
Slučaj roditelja koji su sinu poklonili pušku kojom se ubio njegov stariji brat opisan je u knjizi Ljudi laži – nada u iscjeljenje zla u ljudima (V.B.Z., 1999.). Autor knjige, američki psihijatar Morgan Scott Peck, (i u nas) poznat po svojoj uspješnici The Road Less Travelled, Put kojim se rjeđe ide (Marjan tisak, 2003.), upravo je na tragu gore opisanog interdisciplinarnog pristupa. Teza autora je da se zlo, laž i narcisoidnost na tajanstveni način isprepliću, držeći čovjeka u zarobljeništvu i sakateći ga u njegovoj ljudskosti. Peck se zalaže za svestrani, znanstveni pristup problemu zla, proglašavajući ga oblikom psihičkog poremećaja veoma specifične vrste, koji bi se, stoga, morao uvesti kao predmet proučavanja na medicinske fakultete. Zahtjev zvuči radikalno, ali Peck je od one vrste ljudi koja – argumentirano – nastoji mijenjati ustaljene paradigme. Tako, u dijelu knjige u kojem postavlja temelje budućoj psihologiji zla, govori o izvjesnim pokazateljima koji upućuju na upletenost u zlo, kao što su npr. "trajno destruktivno ponašanje, sklonost žrtvovanju drugih...; prekomjerna, iako obično prikrivena, netolerancija na kritiku...; izrazita briga o javnom i osobnom ugledu, udružena... s umišljenošću i nijekanjem osjećaja mržnje i osvetničkih motiva" itd. (Moguće da bi se Breivika moglo objasniti u tim kategorijama.)
Autor je, dakle, učinio taj korak: pokušava, metodički i strogo racionalno, uklopiti religijski/mitološki koncept zla u znanstveni medicinski model. Pročitate li spomenutu knjigu (a po meni je jedna od onih koje se ne smiju propustiti), složit ćete se da je prilično uvjerljiv ili u najmanju ruku pošten: ne navija ni za jednu stranu, nego traži lijek.
U posljednjem poglavlju autor govori o opasnostima koje razvoj psihologije zla nosi sa sobom (opasnost prikrivanja moralnog suda znanstvenim autoritetom, opasnost zloupotrebe znanosti, opasnost za znanstvenike i terapeute...). Potom nudi metodologiju pristupa zlu – a ona mora biti utemeljena na – i opet jedan neznanstveni, a tako stvaran fenomen – ljubavi. "U borbi između dobra i zla život dobiva svoje značenje – kao i u nadi da dobrota može pobijediti. Ta nada naš je odgovor: dobrota može pobijediti. Zlo može biti poraženo dobrotom. Kad to prevedemo, shvaćamo ono što smo uvijek nejasno znali: zlo može biti pobijeđeno jedino ljubavlju."
Tjelesnu obogaljenost lako nam je uočiti. Gledano iz te perspektive, ona je relativno rijetka pojava. No, kada bismo imali sposobnost izravnog uočavanja emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, vidjeli bismo da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama, ako takvih uopće ima, koji na neki način nisu 'načeti'. To pred nas stavlja potrebu za razvijanjem suosjećanja, jer smo svi, dragi moji, na istom brodu.
subota, 13.08.2011.
Božanstveno!
Premda su me oduševili Šulić i Hauser, ima jedan čelist, Steven Sharp Nelson, koji svojim interpretacijama također oduševljava. Blago rečeno.
ponedjeljak, 08.08.2011.
Jaki franak šteti Švicarskoj?
Planiraju li bankari, na temelju višestoljetnog iskustva, ovakve stvari godinama unaprijed? Ili su i oni nemoćni pred tajanstvenim tržišnim/monetarnim/političkim/ekonomskim silama? Jer, čitam da se u Švicarskoj žale da jaki franak šteti i njima. Molim one koji se razumiju da nama koji se ne razumijemo malo pojasne.