ovo je potpis

27.09.2010., ponedjeljak

Quiche bez grižnje savjesti


Isproban preko nekoliko puta, a nalik na našu izljevaču (jelo koje je u raznim dijelovima Hrvatske poznato pod raznim imenima), danas vam dajem recept za quiche (kiš). Ali to nije običan recept. Razlika je u tome što ga možete zbilja jesti bez grižnje savjesti i nema ni trunke brašna u sebi.
Za ove jesenske dane može zamijeniti pizzu i slične grickalice ovim jelom (recept prepisujem od Borisa) :))

sastojci (za 4 osobe):

6 jaja
12 žlica svježeg sira
1 nasjeckani luk
15 dkg dimljenog lososa
malo muškatnog oraščića, sol, papar...

Priprema:

Sve umutiti u jednu smjesu, umiješati nasjeckani losos (umjesto lososa budite kreativni pa upotrebite šunku, gljive, špinat, poriluk, ma šta god vam padne na pamet, samo nasjeckajte na komadiće, ali ne presitne) i sve skupa u pećnicu zagrijanu na 240°C i pecite 20-tak minuta.
Napomena: kad umutite smjesu - ona će biti skoro tekuća. E, takva i treba biti - zatim je tako tekuću stavite u tepsiju pa u pećnicu.


Dobar tek :)




- 14:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.09.2010., utorak

Dona i The Julia

Dakle.
U Parizu je u nedjelju prikazana pretpremijera filma "Jedi, moli, voli" i tim povodom je u grad došla Žulia Robert smokin

Pa mi išli vidjeti.
I ne samo mi:











Donijeli su i crveni tepih. Ili možda... linoleum?




Dok smo mi tako čekali, sat i pol, razmišljala sam kako u stvari, paparazzi a i službeni fotografi nikako nemaju lagani posao. OK, priznajem, imaju i propusnice i daju im najbolja mjesta i imaju pristup svim događanjima, ali stvarno... Dok sam čekala tamo, razmišljala sam da je Julia ipak obična osoba koja radi svoj posao i koja je slučajno slavna. Inače se ne palim na neke idole ili tipove, išla bih još jedino čekati J. Depp-a. Ajd dobro, vjerojatno i Brada fino Al Brada bih išla čekati ako baš baš ne bih imala pametnija posla.
Ali Julia je Julia, zaljubljena sam u nju, valjda kao i cijeli svijet. Tolika količina pozitive iz jedne osobe sigurno da privlači ostatak svijeta. Imam osjećaj da bih je mogla odvesti doma, napraviti joj ručak i da bi se ponašala sasvim normalno. Ja, ne ona. zubo
Osim toga, događaj sam po sebi je (za mene) nesvakidašnji, pa na kraju razmišljam, zašto ne?

U međuvremenu je policija radila svoj posao:

malo pogledavala što li se događa (usput budi rečeno, ispred zgrade LV preko puta bio je ogroman red za ući u dućan, puštali su grupu po grupu):



i regulirala promet:



a bilo je i nestašnih vozača koji su se našli u čudu, zblanuti svom gužvom i koji su samo htjeli proći bez obzira na policajce. Svi smo se okrenuli kad je policajac povikao: "Madam!!!!" i dao joj izričiti znak STOP rukom. I ona je stala, sva zbunjena zubo



A onda napokon, nakon nekog vremena i lokalnih televizijskih zvijezda (svakih petnaestak minuta bi netko došao), čulo se komešanje, dozivanje, sve su se ruke sa foto-aparatima digle u zrak:



i pojavila se Julia osobno. Izašla je iz auta, odmah je počela mahati, osmijeh joj je zračio kilometrima:







Nisam je uspjela dobro vidjeti, osim u tih par navrata, al svejedno, atmosfera je bila genijalna. Naime, iako smo do tada imali odličan pogled na pozornicu, naivno sam mislila da će tako biti i kad dođe ona. Naravno da se hrpa skupila u roku od sekunde, tako da je moj savršeni pogled postao sve samo ne savršen. Ali dobro, ne žalim se.

I dok smo se udaljavali od kina (nismo išli gledati film, karte su rasprodane danima unaprijed), razmišljala sam da je život tih holivudskih zvijezda sasvim drugi svemir od naših života. Šta ćeš. Svatko ima svoj križ, i to ne mislim ironično.

Dok je Julia prezentirala svoj novi film u kinu, mi smo se prošetali. Dan je bio prekrasan:





I kako sam već rekla, možda je ovo za nju bio običan radni dan, za mene je to bio ipak nesvakidašnji događaj. A takvih događaja, ruku na srce, Pariz daje obilato.








- 11:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.09.2010., srijeda

Bercy


U južnom dijelu grada, a više prema istoku, prostire se četvrt Bercy, jednako poznata koliko i nepoznata. Naime, u njoj se nalazi (punim imenom) Palais Omnisports de Paris - Bercy, poznata jednostavno kao dvorana Bercy. U kojoj se održavaju svi najveći sportski, glazbeni ili umjetnički spektakli.

Iako izgleda strahovito malo za ono što je namijenjena (prošli biste kraj nje ne dignuvši obrvu):



to je jednostavno ogromna dvorana. Da ne biste baš čekali na jednom ili dva ulaza, možete čekati i na ulazu, recimo, broj 34.



Trenutni raspored glazbenih spektakala je sljedeći, pa ako ste zainteresirani... (i, naravno, ako ima karata):





Dvorana je piramidalne strukture a jedna od zanimljivosti je da su sve stranice "obučene" u travu. Zbog toga izgleda kao da je ukopana u zemlju.

Okolina dvorane nije nimalo manje zanimljiva. Naime, ovdje se nalazi i impresivna zgrada Ministarstva financija (koje je premješteno iz Louvra), a također i Cinematheque Francaise).

Sva ta zdanja smještena su na jednom području koje je nekada bilo predgrađe Pariza, odnosno malo selo. To selo je bilo glavni proizvođač i dobavljač vina za grad, tako da i danas možete vidjeti tragove tračnica kuda su bačve putovale prema gradu.



Sada je na mjestu nekadašnjeg sela puno zelenila i jedan moderan kompleks, u kojem su restorani i trgovine, a koji je sagrađen na konceptu nekadašnjeg izgleda.

Tu ima zelenila i vrtova (u cilju da se ne zaborave prirodne kulture):



ima vode:



trgovina i restorana:



a usred "sela" se nalazi jedna knjižnica gdje se možete smjestiti i neometano čitati. Knjige su isključivo namijenjene za vrtlarstvo.



Ali to nije sve. Ako bacite pogled preko Seine, dočekat će vas ovo:



To je Nacionalna knjižnica Francuske koju je 1996. godine utemeljio F. Mitterrand. Iako je ispočetka izazivala kontroverzije (ipak su to četiri ogromna nebodera koji "ruše" opći izgled okoline), u njoj se nalazi dvanaest milijuna knjiga. Između ostalog tamo je barem po jedan primjerak svake knjige ikad izdane na francuskom jeziku.
Cijeli kompleks izgleda ovako:



Što? Nije vam dovoljno detaljno? Onda evo još jedna slika:



Ne sjećam se točno koliko je godišnja članarina, ali možete se upisati na samo jedan dan (3 €) i proučavati knjige po svome guštu. Za svakoga se nađe ponešto, čak i na različitim jezicima:







Savršen ambijent za knjiške (a tu postoje i drugi mediji, između ostalog 50 000 digitaliziranih ilustracija) moljce, koji se žele izgubiti u svome carstvu na barem jedan dan. I to cijeli dan.

I za kraj vam moram pokazati i ovu sliku:



To je jedan od dva ogromna, ali ogromna globusa koji krase jednu prostoriju u knjižnici. Nažalost, ne znam točnu povijest tih globusa, ali pored njih se pušta projekcija o njihovom nastanku i putovanju do knjižnice. Znam samo da su napravljeni davno, i da su selili jedno desetak puta.

I iako po skoro svim destinacijama putujem sama, ovaj put sam imala ugodno društvo i super vodiča. Naime, moja draga poznanica koju sam upoznala baš preko ovog bloga mi je pomogla u informacijama za Bercy. U stvari, ona me je tamo i odvela, jer iskreno - ja ne znam kad bih se natjerala na to. Zato i javno zahvaljujem Dražani kiss

I još jedan bitan p.s.

Jeste li čuli da od studenog easyJet otvara redovnu liniju Zagreb - Pariz 4 puta tjedno? Cijena karte je 32 eura (sa taksama, ali bez prtljage) i karte se mogu kupiti već sada! Juhu!
http://www.easyjet.com/asp/hr/Rezervirajte/index.asp?lang=hr

Mala mana easyJet-a je ta što im znaju avioni kasniti i letovi biti otkazani, ali eto... sve se da pretrpjeti. thumbup





- 18:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.09.2010., petak

Obraćanje, tikanje, vikanje...

Kada izlazite iz (ponekad) prepunog metroa negdje u Parizu, budite sigurni da vas glava neće boljeti. Bar ne od buke koju proizvode ljudski glasovi.

Kad ste u restoranu, nećete se morati nadvikivati sa prijateljima. Neće vam smetati preglasna glazba ili razgovori sa drugih stolova. U stvari, kad malo bolje razmislim, jedini čiji bi se razgovor mogao čuti u restoranu - to ste vi.

I zaista je istina ono što kažu za Francuze. Iznimno tiho pričaju u međusobnim razgovorima ili kad pričaju na telefon. Čak i kad dozivaju djecu, kad nekog nešto uvjeravaju ili kad se svađaju.

To je čak bila jedna od prvih stvari koje sam primijetila. Dvoje ljudi sjede u braseriji, recimo. Najveći dio obroka im se svodi na razgovor. Jedan od njih ispovijeda svoj današnji dan ovom drugom, a onda vilicom i nožem otkine zalogaj pa ga stavi u usta. Za to isto vrijeme, dok žvače, ovaj drugi dovršava svoj zalogaj i uzima čašu popodnevnog vina, i razmišlja o tome što mu je rečeno.
Zatim se razgovor nastavlja. Brz, tih, tečan, tu i tamo prekinut odmjerenim zalogajima.
Obrok je isprika za razgovor.
Možda im zato obroci jako dugo traju.
I možda je to tajna njihove mršavosti.

U drugim pak situacijama, nemojte se iznenaditi ako u uličnom razgovoru između dva Francuza (ili kad ih čujete da pričaju na telefon) čujete strahovito puno zastoja.
Sjećate se kad vas je učiteljica znala prozvati na ploču i onda biste vi umkali i akali, zbunjeni jer ne znate odgovor, tražeći prave riječi? Sjećate li se kako su vam i roditelji i učitelji govorili da je to umkanje i akanje ružno i da radije šutite ako ne znate šta reći?

To je kod Francuza sasvim normalno. Naime, ono što mi je paralo uši kad sam tek došla (sad sam se pomalo već i aklimatizirala) je upravo to umkanje.
"Vidimo se danas ... uuuuummmmmm ... u deset sati ispred.... aaaaaaa..... Louvra i ponesi mi molim te.. uuummmm..... onu bilježnicu što sam ostavio.... uummmm... kod tebe".

Naime, pričaju tako brzo i uvijek imaju nešto za reći, tako da tim umkanjem i akanjem govore sugovorniku da još nisu završili rečenicu ili misao, i ne žele da ih se prekida.
Ponekad se toliko "zalete" da moraju ponavljati riječi, jer ih sugovornik nije razumio.
I onda se ja ne čudim sama sebi da mi je trebalo jako puno vremena da uopće shvatim gdje im jedna riječ završava a druga počinje. Uh.

Inače, način obraćanja je prema svakome drugačiji, pogotovo u društvenim odnosima. Na prvu je uvijek persiranje, to nam je svima jasno. Ako znate da tu osobu više nećete sresti, na persiranju će i ostati. Što je i normalno.
Međutim, znam za primjere gdje se ljudi viđaju, pa čak i druže godinama, a sve ostaje na persiranju. Ako su prešli na osobna imena a i dalje se persiraju, to znači da su ipak nešto više od poznanika, ali da nisu prijatelji.

Ako čujete da su na "ti", onda znajte da su dobri prijatelji. To je nekakvo - nepisano pravilo.

Poštuju tuđa imena i uvijek se trude izgovoriti ih pravilno. Mene uvijek pitaju kako se izgovara moje ime, a i prezime mi završava na -ić, i uvijek su ga pravilno izgovarali. Ne samo zato što imaju poštovanja prema tuđim imenima, nego zato što poštuju i svoja imena, i žele da ih se pravilno izgovara. Pa kako prema sebi, tako i prema ostalima. To je ono što ja volim i cijenim kod Francuza.

I za kraj, još jedna trivija.
Žena iznad dvadeset godina je uvijek "Madame". Pojam "mademoiselle" se koristi u rijetkim prilikama, kad se obraćaju tinejdžericama ili kad su sigurni da žena nije udana. Međutim, ako je mademoiselle u nekim određenim godinama, i za nju se koristi izraz "madame", čisto iz znaka poštovanja.
Pojam "madame" uvijek ide samo uz prezime. Naime, iznimno je neuljudno ako se nekoj ženi obratite sa "Madame + ime" jer to implicira da je dama došla iz bordela. wink Dapače, ako znate samo ime, bez prezimena, i morate nazvati telefonom ženu ili joj se obratiti, onda je prihvatljivo reći samo ime. Bez titule.

Sa muškarcima je lakše. On je uvijek "monsieur", e sad, + ime ili + prezime to nije bitno.

I da. Ako ne želite dobiti obrok u kojem je komad stare spužve ili ako uopće želite dobiti svoj obrok u restoranu, nikad, nikad i opet - nikad - nemojte zvati konobara "garcon!" (dečko). Možda se to nekad i koristilo, i ostalo nam je u svijesti, kroz knjige i filmove da je to uobičajeni način dozivanja konobara u francuskim restoranima. Sad se više ne koristi i dapače, iznimno je ponižavajuće.

"Monsieur" ili "madame" bit će sasvim dovoljno. I onda možete uživati u svojem fantastičnom obroku.

p.s.
Moram ubaciti još jedan zanimljiv detalj. Naime, ženama se pri izradi dokumenata ili bilo kojoj administraciji uvijek traži djevojačko ime, iako je ista udana i službeno nosi muževo prezime.
Isto tako, na osmrtnicama ili grobovima ćete vidjeti: "Gospođa XY, udana Z". A ne "Gospođa XZ, rođena Y"


- 09:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.09.2010., nedjelja

Maši kol'ko 'oćeš


Nakon pet tjedana neprekidnog izvora sunca i neprekidnog slušanja hrvatskog jezika, opet se vraćam. U zemlju sa manje sunca (iako je još toplo), i gdje se hrvatski jezik rijetko čuje. Ali zadovoljna sam na obje strane, jednostavno biram da mi je dobro.

Nisam vam ni pisala kako sam u siječnju krenula na jedan reducirani način prehrane, odnosno krenula sam na kompletno mijenjanje svojih prehrambenih navika. Malo po francuski, malo po hrvatski, a malo i po svom, nakon tri mjeseca sam se ustalila na svojoj novoj prehrani i strpljivo sam čekala da se rezultati pojave. Ok, ruku na srce, rezultati su se pojavili odmah, nakon tri tjedna, ali sam čekala da se zacementiraju na jednoj brojci.

Konačnica toga je da sam skinula devet kila.

I bilo je lijepo vratiti se doma, i pomalo tašto od mene što sam uživala u komplimentima da sam "kao curica". Jer, ruku na srce, svi moji me tako pamte, i lijepo je vratiti se na svoje.

I onda vučem paralelu, jer gdje god da jesi, tvoji su korijeni uvijek u tebi. I kad se vraćaš svome iskonskom izvoru, pa makar i na trenutak, to te napuni energijom za sljedeće razdoblje. Zar nije tako?

I zato, iako nisam, ruku na srce, ni sjetila se Pariza dok sam bila dole (kad sam na nekom mjestu, ne razmišljam često o drugima - fale mi samo ljudi - valjda to dođe sa nomadskim načinom života) - opet nisam mogla izbjeći neke usporedbe.

Koje nisu ni bolje ni lošije, nego koje jednostavno postoje.

Naime, Pariz je grad koji godišnje prima preko 20 milijuna turista, znači nešto manje od dva milijuna turista mjesečno. I opet ću ponoviti da još nisam naišla na mrzovoljnog konobara, sporu uslugu ili puhanje iza leđa.

Pa ću ispričati jednu (meni simpatičnu) zgodu koja nam se desila u Puli.

Sjedimo mi tako u jednom restoranu blizu Arene, u želji da popijemo kavu, a i da se sklonimo od kiše. Okruženi smo hrpom Nijemaca, koji grupimice naručuju hranu i piće i veselo razgovaraju. U jednom momentu zaključujemo da smo jedini gosti Hrvati na (velikoj, pokrivenoj) terasi.

Čekamo desetak minuta, i napokon se pojavljuje konobarica. Podižemo ruku, da nas primjeti (okruženi smo stolovima za kojima strani turisti već završavaju svoj obrok).
Ona prođe kraj nas i moj muž je čuje kako govori sebi u bradu, ubrzavajući korak i mrmljajući sebi u bradu: "Ma maši kol'ko 'oćeš".

U njenu obranu, kad je nakon sljedećih deset minuta došla do našeg stola i skužila da smo Hrvati, htjela je u zemlju propasti.

Tu mi se automatski nametnula misao o usporedbi, a onda sam je odbacila. Jer, naš mentalitet - to se ne može platiti. Ma i ne samo to. Točno sam znala što osjeća i kako misli. I znala sam da ne misli ništa osobno.

Zato smo sa guštom popili kavu, ostavili napojnicu (za razliku od jednog konobara u jednom mjestu između Radalja i Neuma koji nam je prišao za stol i podigao bradu u stilu "Štaš pit") i otišli dalje.

A ja vama kažem: mašite koliko oćete, ljeto nam je neminovno na izmaku. Jedno od ljepših ljeta što sam ja doživjela. Nadam se da je i vama bilo lijepo.


- 10:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se