Sajam knjiga ili njeno ime je Amelie
Ovogodišnji logo: Ovaj vikend održan je Sajam knjiga (trideseti - jubilarni) u izložbenom salonu Porte de Versailles. U stvari, u samo od jednom od izložbenih salona jer je u drugima bio sajam za studente - upoznavanje sa budućim profesijama, mogućnosti zaposlenja i moguće dodjeljivanje mentora. Sajam knjiga je nešto što mene privlači ma gdje da jesam, i kad god imam priliku - idem. Iako smo krenuli ranije (otvaranje je u 10:00), ipak smo morali propustiti jedan vlak u metrou - jer jednostavno nismo mogli ući u njega. U drugi smo se jedva nagurali. Onda smo išli kupiti karte: Obzirom na to da je većina ljudi imala već kupljene karte (uzeli su ih u prodajnim mjestima po gradu), red se pomicao začuđujuće brzo, pa smo za 5-6 minuta već bili unutra. I unutra smo čekali isto toliko: I onda smo ušli u carstvo knjiga, stripova, predstavljanja, objavljivanja, gostovanja.... Stripovi su se vratili u velikom stilu, iako nekako imam osjećaj da u Francuskoj nikad nisu ni bili zanemareni: Na zadnjoj slici je prikazan dio hodnika u kojem su bili izloženi radovi novih strip - crtača. Uz par slika koje su napravili, sa desne strane je prikazana njihova slika (naravno, crtana u strip tehnici), sa osnovnim biografskim podacima. Ali, tu su se predstavljali i svi mladi pisci. Prvo bi došli na razgovor i na prijavu: pa bi onda išli na pozornicu, gdje su morali odgovarati na neka pitanja (nisam skužila o čemu je riječ), i gdje su imali priliku u kratkim crticama izložiti i predstaviti svoj rad: Bilo je i potpisivanja knjiga. Moram skrušeno priznati, kako smo tuda samo prozujali, da uopće ne znam tko su ovo dvoje - mada je red za potpis njihovih knjiga bio poveći (smajli koji se crveni): Sajam je, između ostalog, dao prostor i za knjige iz drugih zemalja. Tako su se tu našli i štandovi sa nordijskom književnošću: marokanskom (iza je štand od Mauricijusa): nizozemskom: kineskom: te izraelskom, njemačkom, afričkom i mnogim drugima. Za mene osobno, centralni događaj dana, tj. jutra bilo je gostovanje Amelie Nothomb. Obratite pažnju na mimiku njenog lica: Žena, jedna od rijetkih, koja živi isključivo od svoje književnosti (izdaje najmanje jednu knjigu godišnje), cijenjena je i u Francuskoj i u svijetu (knjige su joj prevedene na ne znam koliko jezika). Iako se čini da skoro ne mrda dok priča, ona je sva u pokretu, živa vatra, a mimikom lica i pokretima šaka izražava se najviše. U biti, njeni su me pokreti podsjetili na film "La vie en rose" - kad su Edith Piaf učili kako da se ponaša na pozornici i kako da svojim izrazima (lica i ruku) pokaže svoje najdublje osjećaje. Amelie je u razgovoru rekla - dok piše knjigu (a taj period traje tri mjeseca) - jede minimalno, samo da preživi i pije samo vodu. Onaj tko je čitao njenu "Biografiju gladi" će joj vjerovati. Jer je u jednom periodu života, skoro pa iz inata, sa namjerom, imala anoreksiju. U nadi da će i ona potpisivati svoje knjige, ja sam ponijela od kuće knjige koje imam (jednu moju, na hrvatskom i jednu od prijateljice, na francuskom). Nažalost, nakon intervjua je odmah otišla sa pozornice, tako da mi je ta mogućnost bila nedostupna. Ali na kraju dana, odnosno pred ručak, otišli smo zadovoljni sa sajma. Iako nije tako intiman, kao recimo Sa(n)jam knjige u Istri, dostupan je svima i lako ga je pronaći. I svatko može pronaći nešto za sebe. |