pardon my french

Probudih se jučer. Zatvaram prozor (spavamo sa otvorenim prozorima, uvijek), palim grijalicu. Idem do kupatila, i usput stavljam vodu za kavu. Palim svjetlo u kupatilu. Neće. A ništa, promašila sam prekidač. Palim opet. Isti prekidač. Neće. A? eek

Vratim se istim putem nazad. Pogledam jesam li upalila štednjak. Jesam. Ali ne reagira. Pipnem grijalicu. Hladna. A? eek

Eto, nema struje.
E svašta.

Odem do kupatila, obavim ono što moram, i sjednem na kauč. Razmislim.
A ništa, obučem se, nabacim maskaru i sjajilo, uletim u tenisice i ajmo. Kuda me put odnese. A možda negdje i kavu popijem smijeh

Odlučih se za Trocadero. To je jedan kvart odakle je, čula sam, pogled na Eiffelov toranj spektakularan.

Šetnja do tamo je trajala nekih pola sata, možda malo manje. Uzmimo u obzir da sam zastajala i gledala sve, jer u tom dijelu nisam bila. Usput sam naišla na jednu knjižaru, a u izlogu knjižare - opus J. Preverta cerek

Knjižare u Parizu su jako posjećene i vrlo vrlo velike. Postoje ulične, gdje su knjige postavljene na stolovima na trotoaru (uz izlog), i one unutar zgrada, koje su velike po tri-četiri kata.Meni je poprilična frustracija što su ama baš sve knjige na francuskom, a naslovi su od najstarijih do najnovijih, ma koje samo poželjeti možeš. Knjige su dosta jeftine, ili da bolje kažem, jako pristupačne, i ljudi ih kupuju "na metre". Baš prije neki dan, žena ispred mene je kupila ni manje ni više nego osam knjiga. Odjednom.

I tako došetam ja do te knjižare. Prevert na francuskom, ah. Moj najdraži pjesnik, popriličan 'krivac' zašto volim Pariz, u originalu. Ah.

I uđem ja u knjižaru. Ma, samo ću pogledati. pjeva

Izašla sam sa malom knjižicom od gore navedenog, i još jednom manjom, sa nekim aforizmima o ljubavi i humoru. Ne zato što padam na aforizme, nego mislim (ili umišljam) da je to dobar način za vježbati jezik.

I šetam ja dalje, sva sretna, pogledavam ulice i izloge, gledam poslovne ljude kako izlaze iz svojih ureda i idu si kupiti doručak/ zapaliti cigaretu ispred.

I naiđem na neki tako, trg. Nije loš. Tim je ljepši što iz ulica normalne širine, ovako nešto 'pukne' ispred tebe.

Uslikam ja to, i skrenem lijevo.
A tamo:

Trebali su staviti kakve stolice blizu tog mjesta gdje sam slikala. Jer da sam imala bilo gdje sjesti, sjela bih. Ostala sam zatečena, mislim da sam čak i glasno rekla "Ah!" ali to nije ni bitno. Samo sam stajala, kao kad u kazalištu ostaneš impresioniran nekom predstavom pa se ne sjetiš zapljeskati.
I onda sam jednostavno počela slikati. Kao navijena zubo

pa malo iza:

I onda sam malo došla sebi i počela razgledavati detalje.

Nego, jel znate onaj vic kad dođe dobra vila u park i oživi dva kipa, muškog i ženskog. I kaže im: "Vi ste mi bili jako dobri kipovi, i pola sata ćete biti živi, i možete raditi što god želite". Oni se onako nasmiješe, stresu prašinu sa sebe i trka u grmlje.
Jedno 20ak minuta su bili tamo, šuškali i kikotali se, kad eto ti ih, izlaze oboje sretni ko Nova godina. Kaže im dobra vila: "Pa imate još 10 minuta, možete raditi što god želite", kadli će ženski lik:
"Sad ću ja držati goluba, a ti mu *eri po glavi" smijeh

U to ime:

Nakon doličnog prošetavanja ispred, iza, okolo, naprijed i nazad, prošla sam ispod tornja i krenula nazad, drugim putem prema doma:

vidjela zanimljiv parkić:

možete li zamisliti kako će ovo izgledati kad zazeleni cerek

prošla pored spomenika miru (riječ mir napisana na ne znam koliko jezika svijeta):

pronašla svoj mir (izbacite uljeza): smijeh

i krenula dalje.

Vidjela sam najnoviju taktiku varalica, kojih ima na svakom koraku oko tornja. Naime, tip kao šeta pored vas, i onda, kao odjednom ugleda na podu veliki 'zlatni' prsten. Prvo pita je li vaš, i kad kažeš da nije, onda ti ga želi prodati. Čim sam skužila da mi ga želi prodati, počela sam pričati na hrvatskom, tako da sam ga se brzo riješila. U nekih 300 m, tri puta su mi pokušali prodati istu foru. Jednostavno se ne okrećite, ignorirajte ili recite "ne pričam francuski", na engleskom ili hrvatskom jeziku. Nisu agresivni, samo su dosadni.

Kako je prošlo već više od 2,5 sata otkako sam krenula od kuće, iskreno sam se nadala da je struja već došla, jer je vanjska temperatura bila niska. To sam primjetila tek kad sam se odmakla od tornja i kad sam shvatila da 'imam ja i kuću'.

Kako sam već negdje spomenula, najfascinantnije u Parizu (za mene) je to što nikad ne znaš što ćeš ugledati ako podigneš glavu.
Ja sam pogledala desno da vidim jesu li stala auta i mogu li prijeći cestu. I vidjela ovo (uz još jedan glasan: Ah!)

prošla pored hotela gdje dolazi Brad i ekipa cerek

snimila za vas najnoviju kolekciju J.P. Gautliera

vidjela sat koji košta kao omanji stan (40.300,00€, žao mi je što se ne vidi dobro):

i zaključila jedno:
neka svoga, makar i u gori vuka (vidi naziv trgovine): smijeh

Nakon više od tri i pol sata šetnje, bilo je dobro doći doma i napraviti si kavu. Na štednjaku, uz grijalice. party

- 11:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

30.01.2009., petak

Opis bloga

Copyright info

Kontakt

Linkovi

Blogovi