Nedjel(j)a u Parizu
|
(11. siječnja) Probudili smo se i smišljali plan za taj dan. Ukupno hodanja, ako se ne računa prijepodnevno traženje trgovine elektro-materijalom – oko 4 sata. Opet smo otišli „kod Marinka“ iliti u trgovinu pored, kupili stvari za čišćenje i ručak (pašta i umak bolognese) – usput budi rečeno – sve vrste Barilla pašte imaju istu cijenu, bez obzira na oblik. I jeftinije su nego kod nas. U toj potrazi za elektro-materijalom potrošili smo jedno sat i pol. Vratili se doma, ručali, odmorili, i onda krenuli po real thing. Idemo vidjeti Champs elysee, i ostalo. Iako nam do Arc de Triomphe treba oko 5 minuta pješice, mi smo uzeli metro i krenuli prema Operi. Tamo smo izašli i jednostavno, doslovce širom otvorenih očiju, upijali grad. Vidjeli smo razne natpise  svako malo zastajali kraj mapa grada i polako krenuli prema centru. Ugledali smo jedan prolaz zanimljivog imena (Rohan – za sve ljubitelje lotra) koji izgleda kao malo veća volta. Hoćemo li vidjeti šta je iza prolaza? Ma haj'mo. Prošli smo ispod tog prolaza i vidjeli ovo: Ništa nas nije moglo pripremiti na to. Stajali smo kao ukopani, tek povremeno ispuštajući uzdahe oduševljenja, nesvjesno. Boris nije prestajao slikati. Samo dvorište Louvra, piramida i sve to nas nije toliko impresioniralo (već smo ga vidjeli na svim mogućim prospektima, razglednicama i slično) ali okolo… Kraljevski vrtovi iza Concorda, ogroman prostor, uredan, uređen, osjećaš se kao kralj, kao da je to sve radi tebe napravljeno. Nevjerojatan doživljaj. Pred nama se smiješio Paris eye, a iza njega champs elysee u svom svijetlu. Malo lijevo ajfelov toranj, do kojeg nismo išli. Karta za Paris eye košta 9 €, međutim to sam ostavila za neki drugi put jer Boris nije baš prijatelj visina, pa ću ići sama. Snijeg u Parizu je jako rijetka pojava, i već sljedeći dan ga nije bilo. Nakon što smo (nakon nekih pola sata) sve to upili, kročili smo na champs elysee. U daljini se nazire arc de triomphe (nekih 500 m) a mi smo nogu pred nogu upijali grad. Velika su sniženja u điru i jako jako puno ljudi je šetalo, kupovalo, jednostavno bilo. Kao i mi. Ja moram priznati da nisam primijetila da su sniženja tolika dok nisam došla tamo. Kardigan od naf naf, npr košta 28 €. Torbe svih svjetski poznatih proizvođača koje možete zamisliti, a i nekih za koje (bar ja) nisam nikad čula su snižene na pola, ili 70%. Štos je u tome da i takve koštaju preko 200-300 € tako da o njima (ja-torbagirl) mogu samo sanjati, ali općenito raznolikost u izlozima me je bacila na pod. Ma ima čak i Disneyland, joj. Prvi put sam vidjela Swatch trgovinu. Ne izlog sa Swatch satovima ili, što sam češće viđala, stalak sa pet satova koji se okreće, nego trgovinu od nekih 100-150 kvadrata sa svim mogućim vrstama satova koje možete zamisliti. Došlo mi je da zaplačem od sreće. Ja, koja sam totalna antišopingholičarka, koja ne padam na marke koliko ni na Dražena Zečića, bila sam osupnuta, razgaljena, raznježena…. Ma ne znam. Doduše, meni Swatch kao takav jedini od markiranih stvari predstavlja nešto u životu, tako je dojam bio sveukupan. Uglavnom, nakon nekih 3,5 sata smo došli do Arc de Triomphe, i polako kući. Sa osmijehom na licu koji se ne može valjda ni kliještama skinuti. - Malo o prometu- Zeleno svjetlo je zakon, kako za pješake tako i za automobile. Voze ludo, ali ako pješak stupi na zebru, ako mu je zeleno, on ima prednost i gotovo. Pješaci prelaze cestu i na crveno čim uhvate priliku. Kod slavoluka pobjede se spaja 14 avenija u kružni tok, i UVIJEK desni ima prednost. Makar vi bili usred kružnog toka, morate pustiti auto koji dolazi (ulijeće) sa sporedne ceste, ako vam je sa desne strane. Vozi se jako brzo, uvaljuju se kako god stignu, ali nema nervoze na cesti niti bilo kakvog kaosa. Svatko pušta svakoga ispred sebe, nitko ne zatrpava promet. Iako izgleda kaotično, kaosa nema, ali ne znam da bih se usudila voziti. Ne još. Rijetke su prometne nesreće u gradu, hitnu nisam vidjela ili ne prolazi tuda. Odnosno, kad prolazi hitna pomoć, ona svira taman toliko da prođe, i ugasi sirenu. Cijelo vrijeme dok smo šetali gradom, ja sam osjećala samo jedno. Mir. U duši. - O Parizu općenito - Grad je podijeljen u 20 arrondisementa (okruga, ja bih rekla), u kojem je svaki taj okrug kao jedan grad sam za sebe. Svaki ima svoju općinu, svoj centar i sve ono što je potrebno za život. Nisu raspoređeni kao koncentrični krugovi, nego kao puževa kućica:  Prednost našeg kvarta je ta da je jako blizu centra događanja, a opet taman daleko da je nezanimljiv za turiste. Miran je i tih. Mi stanujemo u prizemlju i baš dok ovo tipkam prozor mi je otvoren. Ispred je prošetala jedna žena sa psom i kad je vidjela da je prozor otvoren, ŠAPNULA je psu da produži dalje. Eto što mene oduševljava. Svaki okrug ima svoju znamenitost, i neki su više a neki manje preporučljivi za živjeti. Međutim, i to se gubi jer sve ovisi od afiniteta. Netko voli zabave i da se sve događa ispod prozora, netko traži mir; netko želi da je bliže, netko da je dalje od svega. Jedini dio koji se ne preporučuje pretjerano je predgrađe na sjeveru i sjeveroistoku, jer tamo najčešće izbijaju neredi. Međutim, kako mi reče jedan pametan momak: po danu su svi dobri, a po noći gledaj da je osvijetljen. Ja sam zadovoljna (za sad) ovim kvartom i pozicijom uopće. Naša ulica ima samo 6 brojeva ali nije izolirana. U blizini je skoro sve (mesnica, tržnica, trgovina, frizer, postolar, mislim i da sam vidjela negdje i liječničku ordinaciju i još dosta toga), metro je povezan sa cijelim gradom (za neke destinacije treba presjedanje, naravno). Uglavnom, čeka nas avantura. |
